Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Kao divan san

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
24. kolovoza 2019. u 14:59 2 komentara 404 prikaza
Kao divan san
Foto: Vecernji.hr

Krhak je ovaj svijet. Raspline se u jednoj osobi pa nam se u srce pozabija kao krhotine žarulje u jagodice nespretnih prstiju. I svojeglav je u opetovanju. Kad je stara Suvajdžinka osjetila da joj je konačno umrijeti, svakom je od susjeda, stanara dvorišnih stanova nekoć gospodske kuće na Zrinjevcu od svojega darovala ono što je smatrala da ih slijedi, da im treba.

KRATKA PRIČA To je prema Borongaju

„Kad umrem, spali sve ostalo. Bolje neka odem u dim nego da me povlače po smetlištima. Mene i sve moje“, rekla je mojoj baki jedne večeri. Baka se poslije zaklinjala da je bila večer i da joj se plakalo. Suvajdžinka joj je ostavila ovalno zrcalo, toaletni stolić, policu krcatu sitnim ladicama i svežanj starih razglednica preostalih od kćeri Slave koju je prije vremena zaskočila sušica.

„I, jeste li spalili sve?“, pitam.

„Gospođa Suvajdžin je bila uvjerena kako je Slavina sušica kletva njezine katoličke obitelji koja je se odrekla kad je odlučila iz ljubavi udati se za pravoslavca,“ baka ignorira. Zna da bih trebala znati. Ljudi prešućuju stvari koje su preskočili, kao mrak zaobilaze ljude kojima nisu uslišali molitve. A baka često spominje Slavinu majku.

Kratka priča Kratka priča Ljubavnici

Uvijek je ljeto. I Park kulture nije park, nego je zeleni tunel, svod po kojem svjetlost tako jarko pljušti da je se čuje. Sitan, bijeli šljunak odnekud nam se dokotrljao pod noge pa škripi pod potplatima mojih cipela i bakinih bijelih sandala. Mrzim te svoje lakirane, bež cipele i pepita ružičastu haljinu puf-rukava. Mrzim bakinu ruku koja me drži, koja me ne pušta. Namjerno vučem noge tako da grebem vrh cipela. Da ih uništim.

„Budi dama,“ šapuće mi baka, grglja preko usana premazanih ružem koraljne boje. Baka je uvijek, za mene uvijek u tamnozelenom dvodijelnom kostimu s nekakvim lišćem, valjda palminim. Na lijevoj ruci kojom me drži zveckaju joj narukvice, onako konjički, kao orma. Uvijek pjeva, glas joj se poput vinove loze nekim čarobnjaštvom vijugavo uspinje gore i buja, zapljuskuje me. Iznad nas guguću grlice. Sve je gromoglasno, klorofilom prožeto kao da je trenutak ranije netko pokosio travu koja sezala je do koljena, koja iščeznula je za tren. Onako kako uvijek sve iščezava. Prvo glas, a zatim i sve ostalo.

Kratka priča Julija

„Branka sam voljela najviše na svijetu“, vidim joj osmijeh dok djedovo ime prebacuje preko usana, no ne čujem više glas.

„Zašto si ga onda ostavila?“

„Žene su voljele Branka. I Branko je volio žene. Nisam htjela prati gaće koje će mu druge svlačiti“, i dalje vidim osmijeh koji se koči kao iz straha da bi neočekivano mogao usahnuti. Umišljam si da joj govorim kako to u gaćama za čim žene žude prije ili kasnije prestane funkcionirati, kako je ženama alkoholičara puno teže jer alkoholičari piju dok ne crknu i nikad se ne vrate. Kurvari se naposljetku uvijek vrate.

„Cigani su nam svirali u Plavom podrumu!“, ushićeno baka širi ruke, a ja joj sasvim sigurno velim kako to nije politički korektno.

KRATKA PRIČA Sunce koje prži

„Ma, ne zajebavaj“, viče ona, „Cigani se rađaju s pjesmom. Oni znaju!“ U skoku ustaje s hoklice, zakuhava nam kavu od koje u šalici ostaju dva prsta soca. U glavi mi cvili Jesenje lišće dok mi priča o Cigi s violinom koji djedu Branku dobacuje: „Nju, braco, ne ostavljaj. Prava je!“ Djed mu odgovara kako je ona ostavila njega, kako on tu ništa ne može, kako sad slave rastavu.

Iako u spavaćoj sobi na zidu još čuva njihovu retuširanu, svadbenu crno-bijelu fotografiju, uvijek mi iznova priča o djedovoj ljepoti, o tome koliko ga je voljela kao nijednog. I to je teško. Baš to.

„Imam djedove oči i tvoj prgavi karakter!“, dobacujem stropu s imitacije orijentalnog tepiha kao njoj.

KRATKA PRIČA Relativnost u praksi

„Žao mi je, ali gospođa Violeta je preminula prije pola sata“, veli liječnik dok mama i ja kao u okviru slike stojimo uokvirene vratima koja s hodnika Infektologije vode u ordinaciju. Posljednji je dan veljače i mrak se s nebesa odavno sunovratio kao plišani zastor nakon predstave, nakon glumaca koji su se i naklonili i pokupili cvijeće i ovacije. To mi prvo pada na pamet. A zatim, dok se hodnikom vraćam u svijet bez bake, na pamet mi pada kako ona sad leži u sobi pokraj koje prolazimo, u koju nemam hrabrosti ući zato što nemam hrabrosti do smrti tegliti njezino lice bez nje.

„Kao divan san, molim te. Pronađi violinista koji će mi na pogrebu odsvirati Kao divan san“, čujem je. „Moj život je bio divan san. Uvijek sam činila što me volja i dobila ono o čemu mnogi ne mogu ni sanjati. Voljela sam svoj život!“

KRATKA PRIČA Dva ribara

I kako da joj sad kažem da je najteže sa sitnicama: i trebaš ih i ne trebaš. Sitnice nas, ako ne pazimo, naposljetku zatrpaju, pretrpaju kao krijumčari brodove azilantima, pa potonemo s njima, prestanemo disati, pa zapravo mrtvi odrađujemo put do ništavila. Nakon glasa zaboravljamo miris.

„Ne znam na što zapravo mirišemo“, rekla sam joj jednom, nedavno. „Sve što na sebi dovučemo izvana brzo se raspline.“

„Neki se ljudi na kraju svedu na govno,“ nasmijala se.

„Francuzi imaju bolji izraz. Oni spominju vino koje, ako je bilo dobro, starenjem postaje još bolje…“

„Ma da: nije drek, nego se pas posrao!“

Tin Kolumbić Pukovniku ima tko pisati

Htjela bih joj reći da stan još miriše na nju. Da miriše ružičasto. Kao onaj puder što ga je držala u ružičastoj kutijici, kao ružičaste naušnice u obliku ruža što ih je donijela iz Bugarske ili perle iz Madrida, vaza sa Sicilije, kao kamen onoga prstena koji je mijenjao boju prema njezinu raspoloženju i nagibu svjetlosti koju je na njega bacao dan ili žarulja svjetiljke na pisaćem stolu za kojim sam naučila i čitati i pisati.

„Mali ljudi su zajebani“, znala je reći, gurati mi pod nos Napoleona kao da je on jedini zoran primjer luđaštva sitnih ljudi. „Moramo se više boriti da nas ne bi zgazili.“

Znala se hvaliti i da su je učenici u školi nekoć prozvali Zmajem zato što ih je pokušavala naučiti da povijest nije za štrebere, nego je valja razumjeti. Jer godine su samo nadgrobni spomenici na grobovima ljudi i ideja koje su časno ili nečasno izginule. Život je priča. Godina je epilog.

KRATKA PRIČA Crveni kupe

Naposljetku uzimam svu Suvajdžinkinu ostavštinu, jedan bakin džemper, dvije lepeze iz Španjolske, parfem, nekoliko ogrlica, punu kutiju rukavica, kristalnu pepeljaru iz Češke, sve knjige. I kofer s kojim se brat čovjeka njezina života, stric Andrija, vratio s Golog otoka izbijenih zuba i bubrega. Nebo je na zapadu ružičasto od vjetra koji će, kažu, sutra nahrupiti u ravnicu i valjda donijeti proljeće. Pomišljam kako sve uvijek shvaćamo s odmakom, ponekad prevelikim. Ono bakino damsko nije imalo veze s ohološću. Ljudi su publika koja vidi plošno, koja možda i zabada noževe u leđa, no vidi samo sprijeda, ono što im serviramo. Zato valja držati uspravno glavu i uvijek se smiješiti. Čak i ako si otpustio sve s kojima si bio sretan.

„Otac Jakov bio je peljar“, čujem je. „Rodila sam se na brodu, na Dunavu. Zato sam, valjda, iza sebe uvijek mogla ostavljati otvorena vrata. Zaslužila sam to pravo, smije se. „Ne znam samo zašto sam onda cijeli život imala dojam da putujem vlakom i kroz prozor se divim životu.“

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas

  • stari_mačak:

    #dozlabogadosadno

  • Kolumpar:

    Kod profesionalnih pisaca je kao kod moje žene kada radi s pendantom. Prvi put kad uzmu pare, muze ih napuštaju i ništa više od duha ili korektne dijagnoze. Književnici i moja žena trebaju gladovati da bi ostali istiniti prema sebi ... prikaži još! i drugima. Ovako, počnu prodavati maglu. Hajde de, priča nije baš toliko loša, premda maglovita. Bome, zanimljiv karakter dame-kalašture s koraljno-crvenim ružem i kočijaškim psovkama na usnama. Nego, bona otkud ona redundancija da svjetlost pljušti da je se čuje i ona inventura ostavštine u koju se s lude kruške utrpao stric iz Golog s polomljenim zubima i spaljenim trepavicama?