Baš kao i kod “Tri zime”, drame s kojom je Tena Štivičić postigla nevjerojatan međunarodni uspjeh, novu dramu ove autorice “ACID/Kiselina” prvo sam pročitala, a tek tada gledala. I za razliku od “Tri zime”, koju i danas smatram najboljim i najvažnijim hrvatskim dramskim djelom napisanim u 21. stoljeću, ovog su puta dojmovi bili posve drugačiji.
Tena Štivičić je zaronila u svijet kojeg dobro poznaje, svijet izvedbenih umjetnosti, iza scene te kroz priču o jednoj plesnoj kompaniji i jednom koreografu, pokazala koliko istinski strašan taj svijet može biti. Naravno, ples je najokrutnija umjetnost u kojoj vrhunski rezultati traže posvemašnje odricanje. Koncentracija na tjelesno, na sve načine na koje se ljudsko tijelo može ‘slomiti’ kako bi izašlo iz granica mogućeg, stvara dvije velike predrasude.
Prva je da zbog posvećenosti tijelu plesači baš i nemaju puno mozga (što je posve netočno) i druga da im je zbog koncentriranosti na tijelo blisko i sve što seksualizira to tijelo. Zbog toga Tena Štivičić svoju dramu promišljeno smješta u to okruženje, pri čemu je potaknuta i stvarnim događajem kada je jedan plesač organizirao napad na ravnatelja Baleta čuvenog Boljšoj teatra. Kiselina koja je tada bačena ravnatelju u lice u ovoj drami postaje moćan simbol, sveprisutna materija koja razara umjetnost, umjetnike, ali i društvo u cjelini. Poruke su jasne i ponavljaju se nekoliko puta kroz dramu: naš se svijet (konačno!) promijenio i zlostavljači ne mogu više računati da su zaštićeni svojom umjetnošću. Čak ni svojom genijalnošću.
Drama “ACID/Kiselina” praizvedena je u ZKM-u i to kao koprodukcija s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem iz Vilniusa. Režirao ju je Litvanac Antanas Obcarskas, redatelj mlađe generacije kojem je ovo prva režija u Hrvatskoj. Nažalost to je režija s kojom se nije proslavio. Možda i najveća pogreška krije se u koreografiji iz koje baš ništa ne pokazuje da se priča događa u jednom od eminentnijih svjetskih plesnih skupina. Koreograf Miloš Isailović na scenu postavlja tek koreografske klišeje, od kojih prvenstveno stradavaju plesačice angažirane u predstavi: Luna Lilek, Dorotea Domović i Gabrijela Kambić Kovačić. Sigurno najgora koreografska odluke je da muke, krv i znoj kroz koje prolaze plesači pokaže kroz scenu plesa koja završava bacanjem na pod, što nikako nije najveća muka koju plesači prolaze. Redatelj ne samo da dopušta takva koreografska rješenja, već sve scene s plesnih proba režira potpuno mlako, zapravo distancirano. Što je tu genijalno? A upravo to je snažna potka drame čiji je glavni lik slavni koreograf kojem njegova od mnogih priznata genijalnost služi kao opravdanje za zlostavljanje.
Također spuštanje zavjesa i postavljanje ogromnih panoa (scenografkinja: Barbora Šulniūtė) posve je nepotrebno dociranje gledateljima, jer svi smo mi u stanju prepoznati (i shvatiti) kada se situacije i krize s cijelog ansambla sele na ljude koji su najbliži glavnom junaku. Uz vizualizaciju koju smo vidjeli stradavaju i glumci i sama drama. Redatelj naime neke od ključnih scena, primjerice ona u kojem asistent koreografu prvi puta govori da su se pojavile glasine o njemu, režira tako da su glumci publici okrenuti leđima. Čak ni najbolji u ZKM-ovom ansamblu (a to su svakako jesu Frano Mašković koji ovdje tumači glavnu ulogu te Adrian Pezdirc koji glumi njegovog asistenta) ne mogu riješiti taj problem i tako scena koja je jedna od emocionalnih vrhunaca drame, u kojoj se razotkriva koliko je asistent odan - i ne samo odan - svom poslodavcu i koliko toga vidi, ali ni samom sebi ne želi priznati - do gledatelja dolazi kao informacija, a ne kao početak pada veličine, što ona zapravo jest.
Ta ‘okrenutost’ glumaca, koja se provlači kroz cijelu predstavu, postavljena je kako bi naglasila krizu cijelog ansambla, ali drami oduzima i jedan vrlo važan sloj, onaj koji ne govori samo o odnosima moći u kazalištu već tu sliku precrtava na cijelo društvo. Pri tome svi znamo da su kojekakvi “genijalci” svuda oko nas i da zlostavljači nisu tek dio umjetničkog svijeta. Štoviše, autorica decidirano spominje i umjetnice koje su doslovno pobjegle iz kompanije, neke čak i u posve nove poslove, ali i slučaj suicida jednog plesača.
Režijska rješenja nužno utiču na glumce. Filip Nola u ulozi Adriana, čovjeka koji najduže radi s koreografom i koji brine o poslovanju kompanije, je najviše prostora dobio u videozapisima, te na samoj sceni ne uspijeva dočarati kako oni koji godinama mirno gledaju, i prikrivaju, tuđe postupke, brzo ‘peru ruke’ od onih koje su štitili, dok su uloge Nikoline Prkačin i Matea Videka, ne njihovom krivnjom, svedene na epizodice. Frano Mašković kao Gabrijel (usput budi rečeno, glavni junak nimalo slučajno nosi ime anđela koji će navijestiti kraj svijeta) uzima zalet tek pred kraj predstave u čuđenju nad sudbinom njegovog junaka, baš kao i Nataša Dangubić koja svoje glumačke moći pokazuje tek na samom kraju predstave u sceni bračnog i profesionalnog obračuna. I to je velika šteta za oboje glumaca.
Najspornija je ipak uloga Eme Bates koja glumi Luciju, novu zvijezdu kompanije i muzu koreografa, koja zbog obećanja da će je on odvesti na vrh dozvoljava koreografu da je fizički, emocionalno i seksualno zlostavlja. Ova plesačica ne uspijeva odglumiti lomove kroz koje prolazi, kao što bi to primjerice odglumila Anđela Ramljak, koja fizičku spremu dokazuje u “Jeziku kopačke”, a koja bi bez muke savladala i nezahtjevnu koreografiju ove predstave.
Treba žaliti zbog propuštene šanse s ovom predstavom. ZKM je na neki način prirodno stanište Tene Štivičić u Hrvatskoj, unatoč njenoj važnoj funkciji ravnateljice Drame HNK Zagreb, jer upravo je na toj sceni, prije punih 25 godina, izvedena njena prva drama “Nemreš pobjeć od nedjelje” koju je napisala na trećoj godini ADU. Sada se novim djelom vratila tom kazalištu koje ima glumački ansambl koji doslovno može sve, počevši od najzahtjevnijih varijanti fizičkog teatra, što dokazuju upravo svakom izvedbom već spomenutog “Jezika kopačke”. I zato drami “ACID/Kiselina” treba poželjeti drugačiji život, onaj u kojem će biti verzija nabrijanog “All that Jazza” Boba Fossea.
Otvori KEKS Pay
Glavno da su nekakvi miloši u igri, smeća od tih predstava ne zanimaju nikog, to nitko ne dolazi gledat al država to financira, i onda se tu ubacuju miloši i miloradi, poznati po kulturi, opanak i kolo, prsluče i šajkača