Rosa von Praunheim, jedna od ključnih figura novog njemačkog filma i brac za prava homoseksualaca koji je svojim radom pomicao granice i rušio tabue, preminuo je u Berlinu u 83. godini. Njegova smrt, kako su izvijestili njemački mediji, nastupila je u srijedu u ranim jutarnjim satima, samo nekoliko dana nakon što je u njemačkoj prijestolnici sklopio brak sa svojim dugogodišnjim partnerom Oliverom Sechtingom.
Rođen kao Holger Radtke u Rigi 1942. godine, dao si je umjetničko ime "Rosa", kao referencu na ružičasti trokut (rosa Winkel) kojim su nacisti označavali homoseksualce u koncentracijskim logorima, dok se "von Praunheim" odnosi na frankfurtsku četvrt u kojoj je odrastao.
Njegov drugi dugometražni film, "Nije homoseksualac perverzan, već društvo u kojem živi" (Nicht der Homosexuelle ist pervers, sondern die Situation, in der er lebt), premijerno prikazan na Berlinskom filmskom festivalu 1971. godine. Snimljen kao nijemi film s dodanim društveno-kritičkim komentarom, radikalno je izmijenio konvencije prikazivanja queer života. Cilj filma, kako je sam autor izjavio, bio je učiniti homoseksualce političnijima, a to je postigao agresivnom kritikom onih gay muškaraca koji su pokušavali kopirati životne stilove heteroseksualnih parova. Reakcije su bile munjevite i nakon prikazivanja filma, diljem Zapadne Njemačke osnovano je više od pedeset grupa za prava homoseksualaca. Emitiranje na javnoj televiziji 1973. godine izazvalo je toliku kontroverzu da je bavarska televizija odbila prikazati film, pustivši umjesto njega snimku automobilske utrke.
Ipak, najveći skandal u svojoj karijeri von Praunheim je izazvao u prosincu 1991. godine, kada je tijekom gostovanja u jednoj televizijskoj emisiji uživo javno outao dvojicu iznimno popularnih muškaraca kao homoseksualce: voditelja Alfreda Bioleka i komičara Hapea Kerkelinga. Nijedan od njih nije bio obaviješten o njegovoj namjeri, a njemački mediji, poput Bilda, nazvali su taj čin izdajom. Redatelj je kasnije objasnio da je njegov istup bio vapaj očaja usred krize AIDS-a, potaknut smrću bliskog prijatelja. Smatrao je da poznate osobe koje pripadaju diskriminiranoj manjini nemaju pravo na privatnost u konvencionalnom smislu. "Njihov privatni život uvijek je politički", izjavio je. Pa iako je Kerkeling isprva bio užasnut, kasnije je priznao da je reakcija javnosti bila "nevjerojatno normalna", dok je Biolek taj čin opisao kao bolan, ali u konačnici oslobađajući.
Tijekom karijere duge više od pet desetljeća, von Praunheim je snimio preko 150 kratkih, igranih i dokumentarnih filmova, a bavio se i slikarstvom te pisanjem. Njegov opus bio je provokativan, ekscentričan i prožet "camp" estetikom, uvijek s jasnom aktivističkom porukom. Teme njegovih filmova bile su raznolike, od portreta seksologa Magnusa Hirschfelda i kolege redatelja Rainera Wernera Fassbindera, do istraživanja vlastite prošlosti. U dokumentarcu "Dvije majke" (Meine Mütter) iz 2007. godine, von Praunheim je krenuo u potragu za svojim korijenima nakon što je u kasnim pedesetima od posvojiteljice saznao da je rođen u zatvoru u Latviji te da mu je biološka majka ubijena u psihijatrijskoj ustanovi.
Svoj posljednji film, "Sotonska krmača" (Satanische Sau), prikazan na ovogodišnjem Berlinaleu, opisao je kao "san, parodiju i farsu mojeg života: poetske asocijacije na moju smrt, moj seksualni život i moje ponovno rođenje".
A samo nekoliko dana prije smrti, kako je objavljeno u medijima, vjenčao se sa svojim partnerom Oliverom Sechtingom na intimnoj ceremoniji u Berlinu. Par je razmijenio prstenje u obliku žaba, što je bila Sechtingova ideja. Von Praunheim je objasnio da je to zato što mu je jednom rekao kako se "u sljedećem životu želi ponovno roditi kao žaba".
Otvori KEKS Pay
