Dok je Vukovar umirao, potpuno smo bili odsječeni i izolirani od informacija žvačući naš ratni kolač južne Hrvatske. Zbog mogućeg lošeg psihološkog učinka, vijesti o velikoj tragediji hrvatskog naroda se nisu donosile na naše ratište. O svemu smo saznali na najpotresniji i najdublji način. Dio vukovarskih branitelja, umornih tijela, ranjena duha, ali neuništenih snova, došao je u našu Četvrtu brigadu braniti južnu stopu hrvatske zemlje. Bili su to posebni, mladi ljudi s golemom poviješću, mladi vojnici s natprirodnom hrabrošću, mladi muškarci ranjenih srdaca. Među njima bio je i On, koji čak nije ni rođen u Vukovaru, nego u Zagrebu. Tamo je otišao čim su rekli da se ide. Slučajno se uspio izvući bezglavo lutajući kroz polja kukuruza. Iz bliske borbe u gradu sa sobom je donio nezacijeljene tjelesne rane i jednu golemu na duši. Iako je bio najneprozirnija osoba koju sam upoznala, znala sam da ovu preduboku ranu nitko nikada izliječiti neće. Samo, nisam znala je li došao s namjerom da se bori, osveti ili da se ubije. Suborci su pričali da nikada ne spava, da malo jede, da se od puške nikada ne odvaja. Malo je govorio, bol nije odavao, nitko nije znao što misli niti kojom snagom se hrani. Zvali smo ga Vukovarac.
Rano proljeće je mirisalo u ranoj zori s kojom smo, prateći kamione natovarene smrtonosnim teretima i ljudskim metama, krenuli iz vojarne u Splitu prema jugu. Polusneni smo mirisali more i maštali kako se opušteno, opijeni mirom kupamo na ljetnom suncu. Više od stotinu kilometara trajala su naša maštanja, sve dok nismo zamaknuli prema sjeveru upijajući zadnji plavkasti odsjaj pučine, pohranjujući ga kao vrijednu sjenu u svom oku. Tromo smo se uspinjali između vrtača što su ih naši preci, da bi sačuvali ono malo škrte zemlje, žuljavim rukama obrubljivali suhozidima. Potom smo skrenuli između kamenih klisura koje su bile uprizorenje nestvarne surovosti prirode i potpuno razorile preostale tračke naših romantičnih ljetnih misli.
Nekoliko kilometara od dometa neprijateljskog teškog topništva morali smo stati. U širokom razmaku jedan od drugoga hodali smo rubom okučaste ceste pune ožiljaka od teških granata. S vrha mi je pogled padao na kotlinu gotovo prstenasto okruženu brdima, a u centru koje je bilo mjesto s dvadesetak zapaljenih kuća bez krovova i znakova života. Dok smo se punih ranaca na petama spuštali strminom, zapazila sam naše dobro zaklonjene mladiće za protuzrakoplovnim oruđima. Bili su neobično blizu naselja, što je bio loš znak. Razmišljala sam kako je selo okruženo visokim brdima loša meta za topništvo, no naš neprijatelj je imao veliki izbor različitih ubojitih oružja pa je bilo samo pitanje hoće li s nebesa po nama, iz zrakoplova koji visoko lete sa zaštitom od otkrivanja, bacati kasetne bombe i "krmače" ili će se poigravati s nama mitraljirajući nas u niskom letu? Izbor je ovisio o trenutnoj količini mržnje pilota i o njegovoj hrabrosti da preuzme rizik niskog leta. A koju ubojitu spravu će baciti po našim glavama, ovisit će o njegovoj odluci: koliko će nas dugo htjeti mučiti, hoće li željeti da odmah svi poginemo ili dva po dva, tri po tri.
Tim iz zračnog motrenja šifrirano je objavio uzbunu, ali već je bilo kasno. Grmljavina oko nas postala je nepodnošljiva. Spojile su se buka detonacija pola tone eksploziva iz "krmača" što su doletjele s neba i ispaljivanje raketa naše protuzračne obrane nekoliko metara od nas. Naš Vukovarac, koji je hodao nekoliko metara ispred mene, instinktom zvijeri koja sluti opasnost, u letu se bacio na mene, srušio me i puzeći me odvukao iza kamene litice prekrivši me svojim tijelom. I sada čujem kako, nadglasavajući buku, viče: "Vi morate preživjeti. Što će biti s nama ako poginete!"
U slabosti kakvu do tada nikada nisam osjetila došlo mi je da zaplačem kao bespomoćno dijete. Sve što sam znala i mislila nije imalo nikakva značenja. Duša mi je bila puna sipine – nemoćna, obesmišljena i potpuno izdvojena iz života. Zatočena u tom trenutku, željela sam ostati tako na koljenima, istočiti se u suzama i ne dići se nikada više.
Na trenutak je došla prazna tišina i na našoj cesti čula sam jauke i zapomaganje. Odjednom me je prošao osjećaj nemoći i pokušala sam se osloboditi Vukovarčeva stiska, ali on je ponavljao: "Ne, još ne, još nije gotovo, sada će poslati još jednoga." Bio je u pravu. Sada je naletio jedan u niskom letu koji je u kotlinu vješto ušao kroz procijep između kamenih litica, istresao teret u centar samoga mjesta i izašao na suprotnu stranu kroz drugi procijep planine. I upravo kada se na povratku u zločinačko gnijezdo htio vinuti prema nebu, iz repa su se pojavili vatra i dim. "Pao je", vrisnuli smo! Je li moguće da se očaj i nemoć u trenutku mogu pretvoriti u radost i snagu!? Bolestan je, ali potreban bio ovaj osjećaj sreće zbog tuđe nesreće. Barem je donosio privremeni smiraj. A poslije ćemo čistiti pamćenje od mržnje.
Svuda oko nas bila je zavjesa od dima i prašine. Trebalo je početi raditi. Odakle se čuo jauk? Ivica iz protuzračne ranjen je u glavu. Krvavim dlanom čvrsto je pritiskao desno oko. S čela sam mu odmicala krvlju slijepljenu kosu, nježno pomaknula njegov dlan ispod kojega mi se ukazao prizor gori od svih zbog kojih sam, kao mlada, prekrivala oči dok sam se hrabrila gledati filmove strave...
Dok smo ga stavljali na nosila i u pratnji poslali u ratnu bolnicu u Metkoviću, javljeno je da su sve kolege iz saniteta, koji su boravili u samom mjestu, ranjeni. Detonacija ih je odbacila, ruševine prikliještile, a krhotine od građevinskog materijala i stakla poput gelera su im se zabile u tijelo. S našim Vukovarcem sam trčala, između kratera što su ih iskopale granate, prema razorenoj kući u kojoj je bio smješten sanitet. Pred nama se ukazao nestvaran prizor. Moje kolege su jedan drugoga previjali i imobilizirali, pincetama vadili krhotine stakla, kamenja, ispirali zemlju iz rana i oguljotina. Sve bez panike, mirno, tihih i utješnih riječi pa i kojom pošalicom. U zanosu od ovoga nestvarnog prizora ostala sam na nepostojećem pragu kuće i pomislila: ono što će nas mučiti jednoga dana bit će osjećaj da nam se s dvadeset i kojom sav život već dogodio, sve što je bilo veliko u njemu, a ovaj prizor bit će najvažniji i najvredniji. Ugledavši me, moj kolega Mladen je rekao: "Sve je u redu, svi ostajemo. Možemo". A ja sam znala da će to reći jer smo svi mi bili ljudi bez sudbine. Na licu Vukovarca sam vidjela da se digao iz mrtvih. Sva snaga koja je zračila iz ovog prizora bila je znak da sve što je prošao u Vukovaru nije bilo uzalud, da nitko nije zaboravljen, da tijelo može biti slabo, ali da to uopće nije važno, da je važna toplina koja nas grije iznutra. U pogledu sam mu vidjela da je prestao misliti na smrt i da mu više nije bilo svejedno. Ovo je došlo u posljednji čas da ga zadrži na strmini kojom je klizio, da zadrži umiranje.
Otvori KEKS Pay
