Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Sunce koje prži

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
27. srpnja 2019. u 15:24 2 komentara 776 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Sunce je pržilo pijesak do nepodnošljivih vrućina na desetak kilometara dugoj, prepunoj plaži, punoj kikota i vesele graje. U zraku prožetom kristalnom vedrinom savršenog ljetnjeg dana miješali su se mirisi primorskih trava, losiona za sunčanje i mora. Valovi su neumorno zapljuskivali obalu izbacujući na nju zelenkastožuto lišće algi i pokoji kamenčić ili školjku zibajući ih kao u kolijevci naprijed nazad zajedno s s dna povučenim zrncima pijeska svaki put kad bi snažno nadirali kao da žele osvojiti kopno, a onda se povlačili kao da su se u zadnji tren predomislili u svom naumu. Pritom su tamo-amo bacakali kupače koji su svih otvorenih pora ležali u plićaku nogu i ruku zabijenih u pijesak uživajući u svježini vode i masaži snažnim vodenim strujama pazeći pritom da ih kakav jači val ne iščupa iz pijeska kao kakvu travku i da im voda ne uđe u usta.

KRATKA PRIČA Relativnost u praksi

Slušala je zvuk valova, tako ritmičan, dinamičan, tako smirujući, osvježavajući, i poželi opet sa sestrom trčati po plićaku koji se širio u daljinu na istoj dubini na više desetaka metara prije dubokog mora. Pravi mali raj za nju i njenu stariju sestru i mnoštvo druge razdragane, razigrane, kikotave djece. Ali, tata je rekao - još ne. Tek su ručali i ne smiju odmah ići u vodu. Može ih uhvatiti grč. Strpljivo je sjedila sa sestrom u hladu suncobrana ližući sladoled, svoju omiljenu slasticu, koji je naglo se topeći na vrelini, što ga je činilo još ukusnijim, kapao niz kornet i njene prstiće dok joj je majka na ramena nježno nanosila losion za sunčanje. Život je tako lijep. Slušala je žamor glasova i šum mora koji kao da je počeše milovati po kosi i tkati zvuke najljepše uspavanke. Spusti glavu na ručnik i osjeti mekoću i toplinu pijeska i, još nekoliko trenutaka gledajući odbljeske sunca na pjenušavim valovima, poče tonuti u san ne osjetivši kako je majka nježno pokriva ručnikom. Cika i žamor bivali su sve tiši i udaljeniji, i ona najednom potpuno izgubi svijest obavijena nekom paperjastom bjelinom i tišinom.

Probudila se nakon nekog vremena, nakon pola sata, deset ili možda samo pet minuta. Sve je oko nje vrvjelo pokretom, aktivnošću, živošću, smijehom, kikotom, galamom. Ali, u tom vrtlogu dešavanja, na ručniku ispod suncobrana nije bilo nikog osim nje. Ni mame. Ni tate. Ni sestre. Ona obrisa mokri curak pljuvačke s obraza, znak spokojnog, dubokog sna, i još snenim očima pogleda u more škiljeći zbog blještavog odbljeska svjetlosti na morskoj površini. Neki kupači su se i dalje neumorno praćakali u plićaku na valovima pojačanim vjetrom koji je sad puhao sve jače tjerajući vrelinu kao fenom na rumena i preplanula tijela. Drugi su jedni drugima dobacivali loptu špricajući vodu na sve strane veselo podvriskujući. Treći su trčali kroz plićak. Četvrti snažno plivali ususret velikim pjenušavim valovima. Ali među njima nije mogla razaznati ni majčin, ni očev, ni sestrin lik. I najzad daleko od obale učini joj se da vidi oca i još dvije glave, trojku koja pliva daleko, daleko.

KRATKA PRIČA Dva ribara

Bosonoga potrča prema vodi po pijesku koji prži i zaustavi se u plićaku pa s olakšanjem rashladi stopala. Dalje nije smjela. Nikad prije nije sama ulazila u vodu. “Tata, tata…” , vikala je tanušnim glasićem. Tri glave u daljini nisu se osvrnule.

Provela je još malo vremena u plićaku strpljivo čekajući. A onda pod nogama ugleda prelijepu školjku i uze je na dlan gledajući u nju pažljivim okom istraživača. Oh, mogla bi ih još puno pronaći i njima ukrasiti pješčani dvorac kakav su ona i sestra svaki dan pravile na plaži. Sad je skupila već punu šaku školjki i vrati se do suncobrana po kanticu kako bi ih još mogla skupljati, i revno nastavi tražiti školjke. Ne osvrćući se oko sebe, pratila je samo stazu novootkrivenih školjki.

Kantica je sad već bila puna. Jedva je čekala da je pokaže sestri. Krenula je nazad prema suncobranu, ali u šarenilu suncobrana na plaži koja se prostirala kilometrima svi su joj sad izgledali potpuno isto, ali nijedan nije bio njihov. Usta su joj bila suha, a u glavi joj je počelo tutnjati. Što ako se izgubi i ne uspije naći put nazad svojim roditeljima? Što ako ostane potpuno sama na ovom svijetu? Gotovo je mogla čuti otkucaje svog srca u grlu i, bez obzira na to što je vrelina dosegla svoj vrhunac, od straha joj je niz kičmu prolazila ledena jeza. “Tata, tata, gdje si?”, počela je govoriti glasom na rubu plača.

Otac je iskoristio trenutak kad je malena zaspala da sa suprugom i starijom kćeri zapliva u duboku vodu. S vremena na vrijeme brižno bi pogledavao na obalu. Žuti ručnik vidio se ispod plavog suncobrana. Dobro je, još spava. Još će se malo kupati daleko od obale, a onda će svi zajedno s malenom u pliću vodu.

Tin Kolumbić Pukovniku ima tko pisati

Čim je po nju kročio na obalu, krv mu se sledila u žilama. Njegova najgora mora postala je stvarnost. To malo biće, krv njegove krvi, tijelo njegova tijela, nije bilo ispod žutog ručnika. Pogledavao je lijevo, desno. Nigdje je nije bilo. Osjeti slabost u nogama i žute točkice počeše pokrivati njegovo vidno polje sve dok sve oko njega nije postalo žuto. Noge su mu se odsjekle. Pokleknuo je. Nemoć ga je potpuno obuzela. Kao da je potpuno napustio svoje tijelo. A onda mu se srce oglasi oštrim bolom, i on osjeti kao da se vraća u tijelo. Napregnuo je svaki atom svog bića da bi skupio svu snagu da ostane na nogama. Ne, ovog puta se ne smije dogoditi isto. Ne, nema vremena za slabost. Ne, nema vremena za bolećivost. Ne, nema vremena za gubljenje. Počeo je trčati u dubinu plaže do ceste, a onda nazad do obale, lijevo, desno. Uzalud.

Sunce je pržilo kao onog dana kad je mlađeg brata nagovorio da se utrkuju do vikendice, brat putem na jednu stranu jezera, a on na drugu. Slavodobitno je stigao prvi. Gdje ti je brat?, roditelji su pitali. Stići će uskoro. Prošlo je pola sata, sat, njega još nije bilo... Vratio se na jezero. Trčao okolo putem kojim je brat otišao. Bez traga, bez glasa. Saznao je njegovu sudbinu tek kad je stigao policajac da kaže da su ronioci iznijeli tanušno tijelo na obalu. Njegova dragog malenog brata..

Zašto mu se ovakva situacija opet događa, pitao se. Drhteći cijelim tijelom, sad je prelazio pogledom po plićaku u strahu da će voda izbaciti tijelo. Stigle su i žena i kći. Nije ih smio pogledati u oči. Obuzeo ga je neizreciv osjećaj krivnje. Nije je smio ostaviti da sama spava na plaži. On, glava obitelji, trebao je biti oprezniji. Trebao je stvari bolje držati po kontrolom. Njegova žena reče: “Sve će biti u redu. Mora da je tu negdje, nije mogla daleko otići.” Dugo su je bezuspješno tražili.

KRATKA PRIČA Crveni kupe

I kad je izgubio svaku nadu, ugleda u daljini policajca. Vodio je malenu za ruku. Bez daha im je potrčao u susret ne osjećajući užarenu vrelinu pijeska.

“Nemojte sebe kriviti. Stvari se nekad jednostavno tako dogode, izvan naše kontrole,” reče mu policajac vidjevši ga izbezumljenog, sveg žutog u licu, ne bi li ga utješio.

Djevojčica mu se baci u zagrljaj čvrsto se pripijajući uz njega i prvi put vidjevši oca da plače reče: “Ne plači, tata,” i nježno mu brišući suzu spusti glavu na njegovo rame krijući se od sunca koje prži. I on u njezinu brižnom, nasmiješenom liku prepozna obrise lica davno izgubljenog brata i odjednom osjeti lakoću kao da mu je jedan težak, bremenit, dugo nošen teret upravo pao s leđa.

 | Autor :

O autorici

Sabina Vidović živi u Sarajevu i radi kao prevoditeljica i sudski tumač za engleski jezik. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na dva odsjeka, anglistici i orijentalistici. Magistrirala je engleski jezik i književnost.

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas

  • stari_mačak:

    Priča jednostavno nevjerojatno zanimljiva, intrigantna, nepredvidljiva i neizvjesna do samog kraja. Poentiranje s: “Ne plači, tata” na kraju -- m a e s t r a l n o.

  • Kolumpar:

    Valići su amo tamo ovo i ono, razdragani mali kikotavci se kikotali, ptice u gaju digle graju, bijela tišina paperjasta. I puk, djevojčica se izgubila, i puk otac se raspametio, i puk majka i sestra baš ništa, i puk murijak ... prikaži još!k doveo djevojčicu, i puk umirio izbezumljenog oca kao nije to ništa ostaviti dijete na ulcinjskoj 10km plaži bez nadzora, i puk otac se odobrovoljio i kupio svima pa i murijaku sladoled. The End.