Moje ime je Ivor Luna, po zanimanju sam privatni detektiv. Moja detektivska agencija Luna jedna je od prvih detektivskih agencija u gradu Zagrebu. Na slučaj koji me je toliko zainteresirao da sam ga odučio istražiti upozorila me moja asistentica Sara.
Jednoga je dana, pristigavši u agenciju Luna, gotovo s vrata počela čitati bizarnu vijest s jednog portala, koja je glasila: "Glasovite sove kiparice Mile Wod tajanstveno su nestale. Tko u Zagrebu i šire ne bi znao za glasovite skulpture sova koje su prvotno krasile krov zgrade nekadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a sada krov Hrvatskog državnog arhiva na trgu Marka Marulića."
Gledao sam blijedo u Saru, malo pomalo shvaćajući smisao i sadržaj vijesti koju sam upravo čuo. Mozak mi je počeo raditi punom parom. Odjednom me je strahovito zainteresiralo kako je spomenuta krađa ogromnih skulptura uopće izvedena, jer, naime, one pojedinačno, a i zajedno, teže nekoliko tona.
Kako su odnesene s krova zgrade? Helikopterom? Kako su odvojene od svojih postolja? Da bi ih bilo moguće odvojiti od njih, netko se morao dobro namučiti i koristiti pilu za željezo i kamen kako bi to uspio.
Kako je sve izvedeno, a da nitko ništa nije čuo? Ljudi koji žive u blizini zgrade kunu se da po noći, kada su skulpture tajanstveno nestale, nisu čuli nikakvu buku, nikakav zvuk, nikakve helikoptere ili zujanje velikih dronova koji bi sigurno pomogli u prijenosu teških skulptura.
Jesu li pljačkaši možda imali prigušivače zvuka? I koja je ekipa to izvela? Možda je bila međunarodna pa su je činili strani i naši pljačkaši, koji su sve koordinirali?
Odlučio sam istražiti čitav slučaj. Našao sam se na licu mjesta, a otišao sam onamo po noći, a ne po danu kako me nitko ne bi ometao u istraživanju. Čak sam imao naočale za noćni vid. Stavio sam ih na oči i pomno pregledavao tlo oko zgrade s koje su nestale skulpture.
Jer u ovom tajanstvenom slučaju dogodilo se ili jedno ili drugo. Ili su skulpture spustili s krova pa ih natovarili u kamione i odvezli. Ili su ih možda prikačili za helikopter, odnosno za nekolicinu velikih dronova i jednostavno ih transportirali zrakom.
Jedino ako se radilo o kamionima na električni pogon, oni se eventualno ne bi čuli. Ali čulo bi se puno toga drugoga. Npr., trenutak kada se skulpture odvajaju od svojih podloga. Trenutci kada ih se spušta s krova i tovari na kamion ili ih odvoze helikopterom i dronovima.
Da bih, na primjer, otkrio kako su i kojim sredstvima odvojili skulpture od krova, morao sam otići na njega i pomno istražiti svaki trag. Nisam to namjeravao učiniti danas, jer zgrada je u ovo vrijeme bila zaključana. A nisam namjeravao riskirati vlastiti život ili uhićenje penjanjem po zgradi.
Odlučio sam pričekati radni dan i ponuditi upravi Hrvatskog državnog zavoda svoje detektivske usluge, a zatim sve legalno istražiti. I krov i prostorije, pa i ljude. Jer možda je netko djelovao iznutra? Ovo što sam sada radio bilo je neko preliminarno istraživanje. A ako me navedena uprava nekim slučajem ne prihvati kao istražitelja, u svrhu otkrivanja istine istraživanje ću nastaviti sam, pro bono, u ime gradskog patriotizma.
I dalje, na ulicama Zagreba u ovo doba, vladala je neopisiva tišina. Zagreb je bio kao grad duhova. Nikoga nije bilo na pustim ulicama osim mene. Svi su spavali svojim snovima pravednika. Kada sam pomislio na to, shvatio sam da i mene polako hvata san. I ja sam odavno trebao biti u svojom krevetu. Ali od trenutka kada sam od Sare čuo nevjerojatnu i senzacionalnu vijest, osjetio sam takvo uzbuđenje, takav nalet adrenalina koji su me držali sve do maloprije.
Prije nego što ću krenuti kući, odlučio sam samo još baciti jedan pogled na krov zgrade, tamo gdje su se još donedavno nalazile znamenite skulpture. A kada sam to nehajno učinio, gotovo sam kriknuo od velikog iznenađenja.
Naime, tamo na krovu kao da se ništa nije dogodilo. Na njegovoj površini nalazile su se skulpture sova kiparice Mille Wood! Počivale su na svom starom mjestu.
Uhvatio sam se za glavu. Zar ludim?! Zar sam poludio?! Zar sam samo umislio da su skulpture tajanstveno nestale? Zar sam umislio da sam čuo vijesti o njihovu nestanku? Gledao sam prema gore i nisam mogao vjerovati u ono što vidim.
Odlučio sam vikati, svima objaviti, odnosno onima koji će me tog trenutka čuti, kako su se skulpture vratile! Ili možda nikada i nisu nestale? Ni u što više nisam bio siguran.
I tko zna koliko bih ja tako predmnijevao što se to u stvari događa da se nije dogodilo još nešto bizarnije od svega do sada navedenog. Što me još više osupnulo i još više zabrinulo što se tiče mojeg zdravog razuma.
Naime, u jednom iznenadnom trenutku, jedna od sova pomaknula se i pogledala me!
Uplašio sam se za vlastiti život. Činilo se kao da će se ogromna sova sjuriti s krova zgrade i jednostavno me zgromiti svojom težinom, spljeskati me s tlom. Ali sva sreća, to se nije dogodilo.
Dogodilo se nešto posve suprotno.
Naime, ona sova koja me još jedno vrijeme pronicljivo gledala, kao da istinski razmišlja što da učini s uljezom koje je otkrio veliku tajnu: da su skulpture znamenite kiparice Mile Wod nekim čudom oživjele (ili su možda oduvijek bile žive?), jednostavno je trepnula. A zatim je raširila svoja ogromna krila i tiho poletjela sa zgrade u noć.
Ja sam samo u čudu gledao, nisam se mogao pomaknuti s mjesta koliko me je strah obuzeo i posve paralizirao. Sovu koju je odletjela slijedile su preostale sove. Raširile su svoja ogromna krila, zamahnule njima i ubrzo nestale na nebu u okrilju noći.
Sve je ponovno nalikovalo na scenu koja me je zatekla kada sam došao. Na zgradi nije bilo ničega. Nikakvih skulptura. Pa kako bi i bilo, odletjele su. Uvjerio sam se u to na vlastite oči.
Napokon sam dobio sposobnost kretanja, razmišljanja, no bio sam u velikom šoku. Kako i ne bih bio…
Okrenuo sam se od zgrade koja na sebi nije više imala svoje znamenite skulpture (pitanje je hoće li ih kada više imati) i krenuo kući.
Istina je izašla na vidjelo. Sve je bilo gotovo. Tu nije bilo nikakvog tajanstvenog slučaja, samo očito nadnaravnog.
Zašto su skulpture odjednom oživjele? Što je bilo još čudnije, jesu li one oduvijek bile žive? Očito im je nekim čudom i magijskim činima njihova autorica, kiparica Mila Wod, udahnula život. Ali to one nikome nisu željele pokazati i preko dana su se pravile nežive, a tek bi noću manifestirale svoju pravu prirodu pa bi svuda uokolo veselo letjele. Nisam više mogao razlučiti što je istina.
Znao sam samo jedno.
Ja, detektiv Ivor Luna, uspio sam razriješiti tajanstveni slučaj sova Mile Wod…
No u vezi s time postavlja se samo jedno pitanje.
Samo još jedno jedino pitanje.
Naime, kada nekom i otkrijem što se u stvari dogodilo sa skulpturama sova i koja je njihova prava sudbina, hoće li mi…
Hoće li mi tko vjerovati?
Ubrzao sam korak nervozno se osvrćući i promatrajući nebo.
Otvori KEKS Pay
