Čovjek na mojem kućnom pragu držao je policijsku iskaznicu u visini mojih očiju, a ja sam samo razmišljala zašto kvragu nisam izašla pet minuta ranije.
"Gospođa Mirjana Leš?"
Je li moguće da ovo samo zamišljam? Ako zatvorim pa ponovno otvorim vrata, hoće li nestati?
"Oprostite što vam smetam, smijem li kratko ući? Imam vijesti za vas."
"U redu je, možete mi ovako reći." Tijelom branim svoj nered.
"Eh, radije ne bih…" Eh, radije ne bi, što si taj umišlja, da smo u britanskoj seriji? "Ali ako vam nije ugodno da ulazim, pretpostavljam da možemo i ovako..."
Premjestim se s noge na nogu, šutim i čekam.
"Radi se o vašoj majci. Nada Leš, točno?" Zurio je u mene kao da traži neki znak – krivnje, laži, olakšanja? – na mom licu. Samo sam malo stisnula usne. Naučila sam reagirati na pitanja o majci s ravnodušnom hladnoćom, ali znam da ne mogu pogoditi pravu mjeru i da je svakom jasno da se iznutra sva zgužvam kao papir.
Mama je otišla kad sam imala šest godina i tata riječ o njoj više nije progovorio, samo mi je susjeda Ruža govorila, uporno, i uvijek nasamo, da me mama jako voljela. U mojim maglovitim i napol izmaštanim sjećanjima bila je prekrasna, imala je kosu boje meda koja se zlatno presijavala na suncu i škakljala me njome kad bi se nadvila nad mene da mi podigne čarape ili me poljubi. Sjećam se njezinih ruku, mekih, maznih, čini mi se kao da sam cijelo djetinjstvo provela u njima ili na njihovu dohvatu. Sjećam se kako sam je zvala "mama", zvuka te riječi, i kako bi se okrenula prema meni, uvijek s poluosmijehom, kao da je cijelo vrijeme samo čekala da je pozovem. Mama. Tom sam se riječi dugo uspavljivala dok su mi suze močile jastuk pa bih se pomicala malo pomalo, dok ne bih leđima udarila u zid iza sebe i onda sklapala ruke i šaptala, molimtebožemolimtemolimtedasemamavrati. Onda sam prestala plakati, pa i moliti, ali sjećanja me još uvijek katkad zaskoče, kao valung, samo me preplave i ne mogu ih zaustaviti. Prestala sam i pokušavati, samo pustim da se dignu kao val, istrpim ih, tu nelagodu; u tijelu mi se pomiješaju milina i gađenje, jer ne mogu taj dio sebe odvojiti, zgaziti, zaboraviti, pospremiti, odbaciti, uništiti, zatrti, otpustiti, zaustaviti. O da, probala sam i psihoterapiju, KBT i transakcijsku, somatic, theta valove, reiki i još koješta, ne biste vjerovali čega sve ima, bila sam čak i kod psihijatra. Plakala sam, šutjela, bjesnila, spoznavala, ponirala u podsvijest, prezirala se i opraštala si, grlila sebe i tukla mamu pa obrnuto, analizirala i zapisivala, crtala i palila papiriće i sjećanja, asocirala. Puno sam toga shvatila, uvidjela i više nego što sam željela, razriješila jednu toksičnu vezu i razbistrila što zapravo želim u životu, ali mame se nikad nisam riješila. Nakon svih tih godina, mama bi se samo pojavila kad bih na ulici čula djevojčicu koja diže ruke i kaže "nosi" ili vidjela reklamu za šampon. Naposljetku sam se pomirila s tim da će svako malo iskočiti i protresti me, a onda me pustiti da nastavim živjeti svoj neuzbudljivi život.
"Da", rekla sam.
"Da ipak uđemo?"
Vjerojatno sam dugo šutjela jer je konačno rekao polako, kao da sam retardirana, gotovo nježno ili mi se barem tako učinilo:
"Hoćete li možda radije da odemo na kavu?"
I tako smo se našli u kafiću preko puta moje zgrade. Inzistirala sam da sjednemo vani, ne podnosim zadimljeni prostor u kojemu se miješaju mirisi kave, ljudi, cigareta i parfema ujutro. Zaboravila sam rukavice pa kvrčim prste i uvlačim ih u rukave. Policajac je uviđavan, pričekao je da dođe kava. Znala sam da svoju neću ni taknuti, tu je kava ogavna, ali ionako mi je mučno, vjerojatno ne bih mogla popiti ni čašu vode. Htjela sam samo da završimo s tim, ali sve sam radila protiv toga. Mogli smo već biti gotovi da sam ga odmah pustila u stan.
"Znate, zapravo nisam ovdje službeno."
Sad je bio red na meni da pogledam njega. Nije bio ne zgodan, imao je blijedi ožiljak na nausnici.
"Ja sam je poznavao, vašu mamu..."
Osjećam upitnik na kraju rečenice. Osjećam da se opet u meni podiže, onaj val...
"Dobili ste obavijest, zar ne?"
Sranje, znala sam da trebam češće provjeriti kaslić, iako ne vjerujem u poštu i sve obavljam aplikacijama. Lagano sam odmahnula, više trznula glavom.
I dalje je obziran, ne žuri.
"Vaša je mama umrla."
Opet ta riječ. Mama. Samo što mame više nema?
"Umrla?"
"Sigurno vas zanima...?"
Baš i ne. Šutke sam odmahivala glavom. Ali ipak mi je ispričao. Da je umrla u Ištvanima u Gorskom Kotaru. Živjela je tamo posljednjih pedeset godina, točno otkako me ostavila. Došla je u selo s gotovinom kojom je kupila malu drvenu kuću s vrtom. Živjela je od šivanja – sjetila sam se zvuka šivaće mašine koji sam slušala dok sam se igrala na podu – ali nije puno izlazila, bila je povučena. Rekla im je da je ubila muža. Mama je nekog ubila? Rekla je da ju je sud oslobodio krivnje, ali nije mogla ostati tamo više živjeti, jer je imala prekrasnu kćer, nije joj htjela uništiti život. Nemoj plakati, nemoj plakati, molimtenemojplakati. Rekao je da nije ostavila oporuku, a ni puno imovine, tu kućicu i nešto lijepih haljina koliko on može prosuditi.
"Ne razumijem, koga je mama ubila?"
"Nikoga. Vaša je mama bila naša susjeda, moji su je jako voljeli. Bila je krasna žena. Nismo mogli zamisliti da bi nekog ubila. Ja radim u policiji pa sam preko veza istražio. Vaš ju je otac zlostavljao, divljački ju je tukao. Upoznala ga je u Zagrebu, studirala je stomatologiju…"
Stomatologiju? Kao ja… baka mi to nikad nije rekla.
"…ali se zaljubila, a on je bio povratnik iz Njemačke, poduzetnik, pa su se preselili kod njegovih u Zagorje, znate kako to već ide. Navodno je sve bilo idilično dok nisu dobili dijete, to jest vas. Njezin muž, vaš otac… navodno ju je varao… Oprostite što vam to govorim. Slobodno me prekinite ako ne želite..? U redu… Dakle, počeo je sve više piti, neki kažu da je i kockao. Vaša je majka nekoliko puta završila u bolnici. Nije ga htjela prijaviti, navodno joj je svekrva prijetila da će joj uzeti dijete…"
Baka? Pa ona me odgojila, kako onda…
"I kako onda…"
"Nemam za to dokaza, ali moja je pretpostavka da ju je nečim ucijenio i isplatio jer je u to vrijeme prodao novi Mercedes. On ili svekrva. Njezina dobra prijateljica rekla mi je da se jednog dana spakirala, njoj je rekla samo: 'Moram', i nikad joj se više nije javila. On je ubrzo nakon toga otišao u Njemačku i…"
"Umro prije dvadeset godina. Znam. Odrasla sam s bakom…"
Odjednom je ta riječ postala gorka. Onda smo šutjeli, nitko nije ni taknuo kavu. On je gledao u mene, a ja pred sebe.
Odnekud je izvukao omot. "Ovo je vaša mama ostavila prijateljici u selu gdje ste živjeli, zaboravio sam joj ime, oprostite, negdje sam ga zapisao…"
"Teta Ruža."
"Ruža Kristić, tako je. To je za vas, kad umre, tako je rekla. Da nisam došao, ne bi ni znala da je umrla. Ne znam kako bi vas našla... Oprostite, blebećem. Uglavnom, ovo je ključ kuće u Ištvanu, tu sam vam zapisao adresu. Ne znam što je u omotu, ovo je pismo koje je bilo uz njega."
"Gdje…"
"Pogreb je bio prošli tjedan, znate kako je na selu. Pokopana je na seoskom groblju, koliko znam riješila je sve financije… Znam, ne pitate zato. Dobro, idem ja."
Haljina koju mi je ostavila savršeno mi je pristajala. Te sam noći ponovno zaspala u suzama, ali konačno opet u maminu naručju.
Otvori KEKS Pay
