Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Ljubavnici

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
10. kolovoza 2019. u 09:14 5 komentara 365 prikaza
Kratka priča

Žena je ležala na travnjaku desetak metara od ulaza u zgradu u kojoj je stanovao. Nitko od prolaznika nije se zaustavio, ali Strahimir jest. Pomislio je da je ženi pozlilo. Ako joj je zakazalo srce, svaka je minuta važna. Mobitelom je nazvao Hitnu. Nisu htjeli ili nisu mogli doći. Odgovorili su mu da imaju važnijih intervencija. Upitao ih je iznerviran što da radi. Neka ode do žene i provjeri što je s njom pa, ako ne daje znakove života, ako ne diše, neka ih zove ponovno. Opsovao je i prišao nepoznatoj ženi. Sagnuo se i dotaknuo joj zapešće – srce je živahno kucalo. Okrenuo ju je licem prema sebi osjećajući neugodan zadah alkohola i cigareta. Tada ju je prepoznao. Bila je to njegova susjeda s prvog kata, ona “dobra”... Kada se prije godinu dana uselio u unajmljeni stan, jedna je susjeda ubrzo otvorila vrata i, ne pozdravivši ga, upitala hladnim pjevom šojke kreštalice – zna li da se mora javiti domaru zbog potrošnje vode. Pogledao ju je prezrivo i odgovorio da mu dosad još nitko nije plaćao vodu koju je potrošio. Neka kaže i koliko ih se doselilo, baba ga nije slušala. Susjeda sa suprotne strane hodnika čula je njihov razgovor, nasmiješila se i poželjela mu dobrodošlicu. Pogledala je šojku i odmahnula znakovito rukom. Shvatio je. Na zemlji je ležala ona “dobra” susjeda. Dobra, ali sada pijana.

Kratka priča Julija

Podigao ju je. Jednu joj je ruku prebacio preko svog ramena, a drugom je obuhvatio oko pojasa. Više ju je nosio nego vukao uz stubište, na prvi kat. Pozvonio je ispred vrata na kojima je pisalo Ruža Richter. Otvorila je djevojčica, valjda njezina kći. Rekao joj je, iznenađenoj, da je žena ležala na travnjaku ispred zgrade. Kamo da je spusti, ogledavao se po malom stanu. Zbunjena, očigledno postiđena, djevojčica je šutke pokazala sobu otvorenih vrata. Unio ju je i položio na krevet, nježno, kao bebu. Otpuhivao je čujno kao da je obavio neki teški posao, u životu ništa teže od knjige nije podizao. Pogledao je u djevojčicu i predstavio se: Strahimir, susjed sa suprotnog kraja hodnika. Ona je izgovorila svoje ime – Martina. Obgrlila je lice dlanovima i briznula u plač. Izgubila je tatu, izgubit će i mamu, jecala je. Otkad ga nema, mama sve češće pije... Odmahnuo je rukom i osmjehnuo se rekavši da se to događa njima odraslima, a i nije to ono najgore što im se događa, no to nije vrijedno njezinih suza – pružio joj je papirnatu maramicu. Pogledao je ženu koja je beživotno ležala rekavši da će ona sad spavati i kako bi volio da su se upoznali u nekoj radosnijoj prilici. Pozdravio ju je i otišao.

Iduće je večeri sinoć pijana žena zakucala na njegova vrata donijevši mu pun tanjur kolača, kakao-šnita. Ispričala se zbog stanja u kojem ju je zatekao, zahvalila mu što ju je doveo u stan. I dok su ispijali piće (kavu nije htjela), iznijela je svoju intimu preda nj kao robu na tržnicu, bez suzdržavanja, kao da se odavno znaju. Ispripovijedala mu svoju kratku životnu priču udovice hrvatskog minera koji je preživio rat, ali ne i mir. Strahimir je bio samac i rado je očijukao sa ženama koje bi se našle u njegovoj blizini. Ruža je bila srednje dobi, već ocvale ljepote, kose povezane u rep. Govorila je hrapavim glasom, gestikulirala živo rukama, pripaljivala cigaretu na tek popušenu, prebacivala nervozno nogu preko noge, otkrivajući bijela, neosunčana bedra. Dugo su razgovarali, ali brzo je shvatio da “dobra” susjeda kao žena ne bi izazvala njegov interes ni da pričaju cijelu noć. Nije se dogodio onaj “klik”, nije osjetio da su na istoj valnoj dužini ni da bi ponovno poželio njezino društvo. Ništa od ljubavi na prvi pogled, sumnjao je da bi se išta dogodilo i na prvi dodir. Veliko ništa među njima spasila je Martina koja se pojavila na vratima i pozvala je kući. I ne ulazeći u dnevnu sobu, zagledala se u ostakljenu vitrinu u Strahimirovoj sobi koja je zapremala zid od poda do stropa. – Uh, koliko knjiga! – uskliknula je zadivljeno.

Dva tjedna kasnije netko je opet zakucao/zalupao na njegova vrata. Bila je to Martina, sva usplahirena. Izgovorila je drhteći da joj mama leži na stepenicama ispred zgrade i ne može ustati... Hoćete li joj pomoći da je unesemo u stan? I opet su krupne smeđe oči, kakve već imaju lijepe djevojčice, zasuzile. Strahimir je klimnuo glavom s razumijevanjem i nekoliko minuta kasnije ponovila se scena od prije dva tjedna. Gospođa Ruža ubrzo je spavala na krevetu, a uz nju je šmrcala posramljena Martina. Prišao joj je i zagrlio je. Tješio ju je dok je nesuzdržano plakala. Naslonila se na njegova prsa valjda tražeći oslonac, utjehu. Osjetio je kako se njezine male grudi smiruju. Pomilovao joj je nježno kosu. Nitko je ovako već dugo nije zagrlio – priznala je. Lecnuo se, ali nije se udaljio. Ni ona. Podigla je glavu i stari se ženskar zagledao u sjajne vlažne oči. Što radiš, budalo, pobunio se bolji dio njega, savjest uspavana. Ne zavodi maloljetnice, mogla bi ti biti kći! Strahimir je bio na polovici petog decenija života, stariji je i od onih koji su u godinama kada je prekasno da sa sobom još išta započinju, a prerano da više ništa ne poduzimaju. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Trebalo bi biti posve na zemlji. Upitao ju je u koji razred ide i nevoljko se izmakao. Rekla je da završava šesti. Bože, što je mlada, pomislio je. Sjetio se riječi svog prijatelja s kojim je jednom promatrao djevojčice koje su prolazile ulicom: “Hvala nebesima na malim djevojčicama, jer su male djevojčice iz dana u dan sve veće.” Začudio se njegovim riječima, on nikada nije promatrao djevojčice takvim očima.

KRATKA PRIČA Sunce koje prži

Sljedeći susret s Martinom dogodio se u njegovu stanu. Vidjela je da ima mnogo knjiga, izustila je ulazeći u njegovu dnevnu sobu, koliko ih je? Valjda oko dvije tisuće, odgovorio je, nije ih brojio. Od te dvije tisuće ona je trebala samo jednu, lektirsku. Takvih je imao najmanje, ali imao je onu koju je tražila. Želi li još štogod, nudio joj je priliku za uzmak. S naslova knjiga pogled joj je kliznuo na kutni bar. Čašicu pića, rekla je. Odmahnuo je glavom – može čašica razgovora. Nije ga slušala. Prišla je baru i sama si natočila piće – da vidim u čemu to moja mama uživa, rekla je. Tko kaže da uživa, ustao je Strahimir u maminu obranu, koliko zna, liječi tugu. Mala Martina je rekla da je i ona tužna.

Kasnije, mnogo kasnije, kada je Martina već odavno otišla, a on napokon došao k sebi, jer jedno vrijeme nije bio priseban, pitao se je li moguće da se to dogodilo?! A dogodilo se. U kojem je trenutku pogriješio? Zašto je te večeri tješio djevojčicu koju nije trebalo tješiti? U njezinu pogledu nije mogao vidjeti otvoren poziv kakav se nazirao u žena i djevojaka s kojima se neobavezno sastajao, kojima je nerijetko “ono” virilo iz očiju. Tek čistu nevinost i naivnost. I naivnost? Ali kad se on zadnji put zagledao u djetinje oči da bi prepoznao skrivenu želju u njima? Tupi. Umjesto da je udvarao njezinoj mami, kojoj bi promijenio žarulju u sobi, popravio slivnik ili vodokotlić i s njom popio nekoliko čašica pića nakon čega bi, oboje usamljeni, završili u krevetu, kako to nerijetko biva među odraslima, zaveo je njezinu kćer. Nije se zagledao samo u njezine oči, polakomio se i za njezinim poljupcima pa onda i za njezinim još nedirnutim tijelom. Zaletio se, a poslije više nije mogao stati. Nije mogao ili nije htio?

Jesam li pedofil, zgrozio se nad sobom. Prvi put u životu u njemu se javio nečasni poriv. Ali za sve postoji prvi put. Trebao bi se prijaviti policiji, sudu. Bolje da ga što prije zaustave dok se nastrana ljubav spram djevojčice ne razvije u njemu i sasvim ga ne upropasti. Ma nije pedofil! Sjetio se kako je danima, idući jutrom na posao, sretao tri dječačića na putu u školu koji bi redovito zastali pred pekarom. Dvojica bi u ušla u nju i izašla s kroasanom u ruci. Treći mališa nije ulazio, hodao je uz njih praznih ruku. Bilo mu ga je žao i više puta htio se zaustaviti uz mališana i dati mu sitniš da i on sebi kupi kroasan, ali uplašio se da bi netko mogao posumnjati u njegove časne namjere. Pedofili su svuda oko nas, više se ni zbog čega ne smiješ približiti tuđem djetetu. U ludom vremenu živimo. Ali tko ga je učinio ludim? On i takvi poput njega. Jedanput će nepoznatom klincu kupiti kiflu, drugi put će poznatu djevojčicu odvesti u krevet.

KRATKA PRIČA Dva ribara

Ne smije je više ni sresti. Neće više ni na stube, ulazit će i izlaziti u stan verući se uz gromobran, uz oluk kojim se cijedi kiša. Ljudi koji će ga vidjeti mislit će da je lud. Pa naravno da je lud. Otići će k Martini. Ispričat će se, zamolit će da mu oprosti. Dugo je sam, zaboravio se, izgubio je glavu. Dogodilo se, više to ne može izmijeniti, ali neće se ponoviti. U svom poroku neće ustrajati. Neće ni otići k njoj. Ni koraka u njezinom pravcu. Čekat će da ona dođe k njemu.

Već idućeg dana Martina je došla k njemu. Evo mu prilike za kajanje, za čvrstu odluku. Smislio je svaku riječ koju će izgovoriti. Prilazila mu je nasmiješena, a on zanijemio. Je li se “jedna od djevojčica koja je svakim danom postajala sve veća” preko noći preobrazila u djevojku ili ju je on takvom vidio, tek ponovilo se ono o čemu je sanjario u najluđim snovima. Ali njemu je stvarnost bila luđa od snova.

Svoju su neprimjerenu vezu Martina i Strahimir nastavili. Sastajali su se na najrazličitijim mjestima, najrjeđe u njegovu stanu, ni sam nije shvaćao zašto. Poželjela bi intimnost na najneobičnijim mjestima: na kupanju, u kabini za presvlačenje ili u vodi; u kabini robne kuće, u poljskom WC-u iza vikendice u kojoj su uz bezbrižan pogled njezine majke pekli meso na roštilju; kasno noću na klupi u parku iza zgrade u kojoj su stanovali, iza betonskih žardinijera u kojoj je uzgajano cvijeće ispred gradskog Vodovoda, tek nekoliko metara udaljeni od prolaznika (mogli su čuti njihove korake po pločniku, prolaznici njihovo prigušivano dahtanje ); u kinu za vrijeme ponoćne predstave, na sjedalu u zadnjem redu. Skitala se kojekud po gradu, a on ju je u stopu slijedio. Jednom su se našli na nekom tulumu njezine prijateljice. Martina je skakutala u ritmu glazbe, pokušala i njega, ukočenog, zanjihati, ali on se osjećao suvišnim, zalutao u njezin svijet. Osjećao se poniženo, pitao se što on tu traži. Stajao je u kutu s čašicom pića u ruci dok je ona plesala s vršnjacima i onima malo starijima od sebe, najduže s nekim plavokosim.

Martinu su uzbuđivale napose bizarne situacije. Osobito strasno voljeli su se u njezinoj sobi dok je u drugoj spavala majka Ruža. Martina je bila luda, a ni on nije bio mnogo pametniji pa su zaluđeni jedno s drugim uživali u ljubavnim igrama. Grijao se Strahimir na ljubavnoj vatrici nadajući se da se neće opeći. Jednom je sanjao majku: “Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju”, poručila mu je u snu.

U trenucima predaha Martina bi mu čitala svoje pjesmice. Pisala je o ljubavi i jeseni, o prolaznosti o kojoj pojma nije imala. Ali s tim je pjesmicama pobjeđivala na gradskoj i županijskoj razini LiDraNa. Obećao ih je objaviti u knjizi, ako pobijedi i na državnoj razini, bit će joj to dar za idući rođendan. Pobijedila je, ali on je stalno pronalazio otežavajuće okolnosti i pjesme su ostale neotisnute, što ju je silno žalostilo. Bio je urednik u Gradskom tisku i mogao je to učiniti, ali nije. Za rođendan joj je darovao mobitel.

Iskusni ljubavnik doživio je u ljubavi podosta raskinutih veza i znao je da će i njihovoj vezi jednom doći kraj. Započela je treća godina od početka njihove ljubavi i on se radovao svakom novom danu, sretan što je još uvijek s njom, nesretan jer se svakim novim danom bližio i neumitni kraj. Priželjkivao je naivno da vrijeme stane, ali to se, naravno, nije dogodilo. Bojao se kraja, ali ponekad bi, u rijetkim “svijetlim trenucima” svijesti, kada bi shvatio da je zaveo tinejdžerku, zazvao Boga moleći da se dogodi nešto izvan njegove moći, nešto jače od njega i da ispliva iz te veze prije nego što posve potone.

I dogodilo se. Jednoga dana, na izlasku iz kina u koji je dotada samo s njim išla, pojavila se u društvu plavokosog mladića. Okrenula mu se utroba, zgrčio želudac. Slijedio ih je kao sumanut. Ušli su u slastičarnicu, a kad su izašli, naišao je, kao slučajno, no Martina se nije zbunila. Momka koji ju je pratio jednostavno je predstavila kao prijatelja, a Strahimira kao susjeda iz zgrade u kojoj stanuje.

I ode Martina iz njegove blizine, ode i iz njegova života. Nije mogao vjerovati u doživljeno, ali svakodnevica koja je uslijedila okrutno ga je uvjeravala u istinu. Dva mjeseca kasnije iselio se iz zgrade u kojoj je stanovao.

Petnaest godina kasnije glavni urednik najuglednije izdavačke kuće u gradu začuo je kucanje na ulaznim vratima. Nije se dospio ni javiti, a u sobu je ušla mlada djevojka. Promatrao ju je nekoliko dugih sekundi prisjećajući se nekoć poznatog lica. Zbunila ga je frizura odrasle djevojke i prepoznao ju je tek kad se osmjehnula vedrim, širokim, djevojačkim osmjehom. Bila je to Martina. Izrasla, ženstvena, lijepa. Sjela je na dvosjed njemu nasuprot, kretnjom kojom je nekoć sjedala na kauč u njegovoj dnevnoj sobi i zagledala se u njega. Sjetno, kao u davnu prošlost. Ponudio joj je kavu, a ona je odbila. Nikad s njim nije pila kavu. Ispričala mu je da je nakon gimnazije studirala i diplomirala bibliotekarstvo. Zaposlila se u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Nije se udala, u dokolici piše. Pa što hoće Martina? Da joj objavi knjigu, odavno je to obećao. Samo to? Uplašio se Strahimir da će mu razoriti brak, poljuljati stečeni društveni ugled, zagorčati život, a ona želi samo knjigu. Ali u Gradskom tisku ne objavljuju poeziju, samo prozu, pokušao se ponovno izvući. Nije ju obeshrabrio. Izvukla je odeblji rukopis iz torbe i stavila ga ispred njega.

Nije zavirio ni u jednu stranicu, nije pročitao nijednu rečenicu, ali kao da je pročitao cijeli rukopis. Ispod prozirnog plastičnog ovitka isticao se naslov ispisan krupnim slovima: Ljubavnici.

O autoru

Stjepan Tomaš rođen je u Novoj Bukovici. Nakon školovanja, živi i radi u Osijeku. Piše romane, kratke priče i radiodrame. Jedan je od naših najpoznatijih autora kratkih priča. Zapažen s knjigom kratkih proza “Sveti bunar” (1972.). Posebice poklanja pažnju stilu: koristi riječi i izraze koji su svakodnevni, često izbjegavajući pridjeve, svjestan kako oni slabe snagu slike i emocije. Jednostavan je, nepretenciozan i suzdržan u izražavanju. Posebno u svojim prozama obrađuje Domovinski rat, a čitatelje je osvojio knjigom “Moj tata spava s anđelima” (1992.). Njegova priča “Oporuka” (1972.) ušla je u nekoliko antologija hrvatske proze.     

COTRUGLI Business School
TOP MENADŽERI
Kako uštediti 2000 € i besplatno u Hrvatskoj isprobati vodeći MBA program regije?

A1 izdvaja za Vas

  • Kora:

    Autor se potrudio.

  • stari_mačak:

    Pa dokle, dokle ćete nas maltretirati uradcima nedostojnim srednjoškolskih zadaćnica na neku temu? Dokle? Pa neka autor piše romane, kratke priče i radiodrame. I neka je jedan je od naših najpoznatijih autora kratkih priča (je li zaista i tko to ... prikaži još!o imenom i prezimenom zaista tvrdi?). Neka je i zapažen (gdje, kada, od koga?) s knjigom kratkih proza “Sveti bunar” (1972.) i neka posebice poklanja pažnju stilu (ajoj...) koristeči riječi i izraze koji su svakodnevni, često izbjegavajući pridjeve, svjestan kako oni slabe snagu slike i emocije... Bože blagi! pa svaka mu čast na jednostavnosti, nepretencioznosti i suzdržanosti u izražavanju, posebno kada u svojim prozama obrađuje Domovinski rat i neka je svoje čitatelje, ma koji su to, osvojio knjigom “Moj tata spava s anđelima” pa mu zato treba jelte, čestitati na priči “Oporuka” (1972.) koja ušla je u nekoliko antologija hrvatske proze. Ali... Ova je priča loša, ono -- baš loša i dokle ćete nas maltretirati tim i sličnim tekstovima? Ima li ovo kraja...

  • Kolumpar:

    Sklamprtani blijedunjavi mini plagijat o Loliti svjetlu mojeg života, ognju mojih prepona, jeziku niz nepce i ostalo bulažnjenje Humper-Humpertovo.