Sjedio je u svojoj spavaćoj sobi, u mraku koji je tek blago omekšavala ulična rasvjeta, i kroz dvogled promatrao ljude u zgradama preko ceste. Njegova žena prala je posuđe, nervozno su zveckali tanjuri, svaki se zvuk jasno čuo kroz tanki zid između kuhinje i sobe, i on je znao da će uskoro doći k njemu i zapljusnuti ga svojim grintavim zanovijetanjem.
I ušla je, čvrsto i odlučno, vrata su se naglo otvorila i prilično glasno zalupila, a zatim je čuo kako tapka po zidu tražeći prekidač.
Ne pali svjetlo, brzo prošapta.
Opet visiš na tom prozoru.
Ne pali svjetlo, ponovi Goran.
Ali kako onda da pronađem košulje koje moram ispeglati, prosikće malo glasnije Marina.
Samo malo pričekaj, molim te. Upravo se oblači, odgovori Goran.
Tko?
Ona studentica o kojoj sam ti pričao.
Pa nju si vidio već stotinu puta.
Pa?
Pa zašto je opet gledaš. Misliš da ćeš vidjeti nešto što već nisi vidio. Da je njena guzica drukčija od moje, reče Marina i zatim se stropošta na krevet. Umorna sam od tebe i tvojih gluposti, procijedi kroz zube, malo pričeka da joj se oči priviknu na zamračenu sobu i zatim posegne za njegovom čašom na stoliću pokraj kreveta.
I zašto šapućeš, pa ne može te ona čuti.
On ništa ne odgovori, pa ona nakon kratke šutnje glasno uzdahne i nastavi: Maloprije, dok sam prala posuđe, sjetila sam se kakav si bio nekad, dok si trčao za mnom, i poslije dok smo studirali. Mislila sam da te ništa ne može svladati, da će svaka pizdarija skliznuti niz tebe... Godila mi je ta tvoja snaga. A sad te već mjesecima gledam kako visiš na tom prozoru i zaviruješ pod suknju svojim susjedama.
Koliko sam ti već puta rekao da im ne virim pod suknju, niti me zanimaju njihove sise. Bar sam se sisa nagledao u životu, kaže Goran pomalo odsutno, cijelo vrijeme pritom zureći kroz dalekozor.
Molim te, nemoj mi ponovo prodavati te gluposti. Ne zna se što je jadnije, tvoje virkanje kroz tuđe prozore ili tvoje licemjerje, kaže Marina pa zatim ponovno potegne iz njegove čaše.
A zašto bih ja tebi nakon svih ovih godina nešto prodavao. Ne borim se više za tvoju naklonost, desetljećima smo zajedno i znamo sve jedno o drugom.
Ne prodaješ ti samo meni, nego i sebi. Stid te je. A ta bilježnica koju držiš pred sobom, i u koju bilježiš svoja fenomenološka zapažanja o ljudskim životinjama, jeftin je i tužan alibi.
Nije alibi, to će biti knjiga, roman o ljudskoj košnici preko puta.
Još jedan izgovor.
Dobro, pustimo na stranu taj budući roman, pogledaj na stvar ovako – ja sam samo umorni sredovječni muškarac koji umjesto televizije gleda svoje susjede. Siguran sam da je to zanimljivije i poučnije. Imam pred sobom tridesetak ljudi o kojima do prije nekoliko mjeseci nisam ništa znao, a sad svaki od njih ima svoj fajl u mom kompu. I u tom fajlu gomilu podataka s kojima se daju konstruirati vrlo kompleksni i koherentni portreti. Znam kad idu u krevet i kad ustaju, tko od njih pati od nesanice, a tko od impotencije, tko gleda porniće i masturbira kad mu žena i djeca odu na spavanje, tko tuče ženu, a tko djecu, koga žena vara i tko vara ženu, tko uvrće kosu oko prsta dok čita, tko skuplja oružje, a tko marke, tko kopa nos pred djecom, a tko zbog toga ode u kuhinju... hoćeš još...
Hoću.
Znam tko nema novca, tko je škrt, a tko fobični hipohondar koji, čim mu gosti odu, alkoholom čisti stolice na kojima su sjedili. Znam čiji sin viri mami pod suknju dok ona čita široko pred licem raširene novine.
Kako znaš tko je škrt?
Pa čovjek vozi mazdin terenac, a djeci džeparac daje u kovanicama.
Ne možeš iz toga zaključiti da je škrt.
I ženi daje džeparac. Ona svaki dan gurne pred njega šaku, a on nekad stavi nešto u nju, a nekad ne stavi.
Dobro, ali što će ti sve to? I prije si znao da to ljudi rade.
Da, znao sam, ali i ti znaš da se ljudi vole, varaju, ubijaju i ševe pa isto gledaš serije u kojima se to stalno događa. Moja pozicija je ipak po nečem posebna.
Po čemu?
Ja znam neke stvari o tim ljudima koje ne znaju njihovi muževi i žene s kojima žive godinama. Znam što on krije od nje i ona od njega. Znam kako se ponašaju kad su sami u stanu, a kako kad je tu još netko. Vidim njihova različita lica, njihove maske. Evo o ovom što se sad događa dala bi se napisati jedna mala psihološka crtica.
O čemu?
Barbara već desetak minuta stoji pred ogledalom i podiže rukama guzove, kao da će ostati tako podignuti i kad ih pusti.
Je li to ta studentica što uvijek uči obučena samo u gaćice i majicu?
Da, ta.
Ali kako ti znaš njezino ime. Još do prije nekoliko dana bila je samo "ona studentica".
Te guzice mora da je stvarno muče, jer to radi kad god se nađe pred zrcalom.
Pitala sam te kako znaš njezino ime.
Otišao sam do njezina stana i pročitao što piše na vratima. Na velikoj pločici Bokšić, a iznad je zalijepljena jedna mala trakica papira na kojoj piše Brbara Cimek. Očito je podstanarka, a zanimljivo je i to da nije ispravila slovnu grešku u imenu, da joj to ne smeta, premda svaki dan dolazi kući i gleda u tu pogrešku. Ili je nije uopće primijetila, što je također zanimljivo.
Ili se baš zove Brbara, a ne Barbara, nasmije se ona, pa doda:
Pa ti si potpuno poludio. Osim toga, to što si doznao tako je banalno da mi se povraća. Žena nije zadovoljna svojim izgledom pa se stalno gleda u ogledalu – ima li što stereotipnije.
Šuti, zatim nastavi:
Gadi mi se to što radiš. Šuljaš se oko tuđih stanova. Još će nam netko poslati policiju.
Neće, ti znaš da sam oprezan i pažljiv. Ovaj dvogled je toliko jak da bez problema gledam ljude s druge strane ceste koji, opet, kad nije upaljeno svjetlo, jedva vide naš prozor. A svjetlo nije nikad upaljeno dok gledam.
Da, ali zato su meni noge modre. Dosta mi je hodanja po mraku i tvojih gluposti, kaže Marina i zatim se pridigne i sjedne na krevet. Traži malo stopalima papuče pokraj kreveta, a zatim, kad uvuče u njih stopala, zastane i kaže:
A bilo je vrijeme kad sam bila tako zaljubljena u tebe da sam mogla svršiti kad me samo pogledaš. Nijedna mi prijateljica nije vjerovala, ali bilo je stvarno tako. Kad smo došli s vjenčanja, legli smo u krevet, skinuli se i ja sam svršila prije nego si me dodirnuo, od čiste sreće. Ne mogu vjerovati u što se pretvorio naš život.
On odloži dvogled na prozorsku dasku i okrene se prema krevetu, ali ništa ne odgovori, samo gleda u mrak prema njoj.
Ona tad ustane, u mraku napipa kvaku i izađe iz sobe.
Otvori KEKS Pay
