Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Pukovniku ima tko pisati

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
29. lipnja 2019. u 14:00 1 komentara 226 prikaza

Gospodin pukovnik ni u primisli nije bio svjestan što će sve doživjeti kad se prihvatio posla traženja zemnih ostataka „nestalih“ u Domovinskom ratu. Vjerovao da će se ubrzo otkriti sva mjesta masovnih grobnica u kojima je neprijatelj zakapao strijeljane, a budući da od rata nije proteklo mnogo vremena, nadao se da će rodbina lako prepoznati svoje najdraže. Prolazili su međutim mjeseci i godine, a broj nestalih sporo se smanjivao. Prvi susreti s mrtvima i njihovom rodbinom bili su odveć bolni i mučni te je u početku ponekad pomišljao da jednostavno odustane od toga posla i prepusti ga drugima. Činilo mu se u trenutcima malodušnosti da će prolupati, ali što je vrijeme više odmicalo, sve više je suosjećao s onima koji su tražili svoje najmilije i u jednom trenutku čvrsto je odlučio da ne će odustati dok ne nađe i posljednjeg nestalog. Dogodilo se to nakon jednog slučaja identifikacije kad je majka prepoznala svoga mrtvog sina. Nemalo se iznenadio kad je majka, prepoznavši sina, uskliknula od radosti. Doduše radost je trajala vrlo kratko, zapravo samo koliko je trajao trenutačni usklik. Nakon trenutka ushita žena tužno pogleda pukovnika i, kao da se postidjela obori pogled, te udari u plač. U prvi mah pukovnik se začudio njezinu radosnom uskliku, ali ubrzo je shvatio majčinu radost i bol. Spoznao je istog časa da ovaj događaj ne će nikada zaboraviti i od tada je još više postao svjestan zašto radi ovaj posao. Tada je zapravo i odlučio da ne će odustati dok i posljednjeg nestalog ne nađe. Premda težak i bolan, pukovnikov posao tekao je iz dana u dan uobičajenim redom i ritmom dok jedne noći u snu nije čuo kucanje. Pomislio je da netko kuca na vratima njegove sobe, da želi ući u sobu. Htio je upitati: „Tko je?“, ali kako to biva u snovima, glas nije mogao poteći iz njegova grla i u tom trenutku čuo je glas nepoznatog, zapravo nije znao čuje li ga ili ga vidi. Riječi su poput slika izvirale iz snopa svjetlosti u kojemu se nazirao lik nepoznatog koji je govorio: “Ne želite mi otvoriti vrata? Vidim da ste uplašeni, gospodine pukovniče, međutim ja vas ne želim uznemiravati. Ne bojte se, imam razloga zašto vam se javljam prije nego što me otkrijete pod zemljom. Sada ste vrlo blizu mojem tijelu. Volio bih da moje kosti i dalje počivaju u miru u zemlji, ali radi mojih roditelja, moje supruge i moga sina, predajem se u vaše ruke. Molim vas budite blagi prema mojim kostima i prema mojim najdražima kako im susret s mojim tijelom ne bi zadao pretešku bol. Bojim se da će susret s mojim zemnim ostatcima biti najbolniji za moju ženu, jer me ona još uvijek vidi živog i zdravog i svakodnevno razgovara sa mnom. Osjećam da je nada da sam živ tješi i drži u životu. Kada sazna za moju smrt, bojim se da će ... Gospodine pukovniče, molim vas da učinite sve kako bi joj susret sa mnom bio što manje bolan, jer bojim se, bojim se da će...” Zašutio je i njegov lik počeo je blijedjeti, svjetlost se gasila i u tom trenutku pukovnik je vidio fotografiju koju mu je nedavno u njegov ured donijela mlada žena i rekla mu: „Evo, ovo je moj muž koji se vodi kao nestali otkad je pao Vukovar.“ Pukovnik je poželio nepoznatom iz sna postaviti obilje pitanja, ali lik je nestao, svjetlost je iščezla. Kad je zaustio da nešto kaže, čuo je svoju ženu koja je pokraj njega ležala:

KRATKA PRIČA Crveni kupe

– Što ti je, jesi li nešto sanjao?

– Zašto pitaš, zar sam govorio u snu?

– Da, govorio si.

– Molim te reci što sam govorio, jako me zanima.

– Ništa te nisam razumjela, ni jednu riječ nisi izgovorio do kraja. Buncao si. Molim te reci mi što si sanjao.

– Pusti sada, nije važno, spavaj. Sutra ću ti sve reći.

U zoru pukovnik se probudio umoran kao da nije ni spavao. Ustao je i iskrao se iz sobe nastojeći da ne probudi ženu. Znao je da bi mu ona postavljala pitanja u vezi sa snom, a to nikako nije želio. Njegova žena nije bila praznovjerna, ali snovi su joj mnogo značili. Gotovo svakog dana pričala je svome mužu što je protekle noći sanjala i pitala ga što bi to moglo značiti. On ju je uvijek strpljivo slušao, ali redovito bi na kraju rekao: “Nadam se da ne vjeruješ u snove.” “Naravno da ne vjerujem”, ona bi mu uzvratila, “ali moraš priznati da ima nešto u tome.” Njemu su pak snovi bili deseta briga, ali nakon ovog sna pukovnik je osjetio da se u njemu nešto prelomilo. Čim se probudio, pokušao je misliti na nešto drugo, ali slika i riječi iz sna nije se mogao osloboditi. Nije ni obilno doručkovao, kao što je običavao, popio je samo šalicu čaja i požurio na posao. Prije nego je ušao u svoj ured svratio je u prostoriju za identifikaciju zemnih ostataka nestalih i nervozno počeo gledati izložene fotografije što ih je donijela rodbina. Tražio je među njima lik nepoznatog iz sna. Preletio je pogledom sve fotografije i u prvi mah ništa osobito nije opazio. Potom je počeo pažljivije zagledati u svaku fotografiju i tada se kod jedne od njih dogodilo nešto neobično: ista ona svjetlost iz sna zablistala je oko glave mladog čovjeka na fotografiji, ali bljesak svjetlosti trajao je tako kratko da mu se učinilo da je to njegov umišljaj. Ipak zagledao se bolje u oči i lice čovjeka na slici i zaključio – nema dvojbe, to je lik nepoznatog iz sna. U međuvremenu u prostoriji su se okupili njegovi suradnici i nakon uobičajenog kratkog dogovora krenuli su na teren da nastave istraživanje gdje su jučer stali. Dok se sa svojim pomoćnikom vozio automobilom, pukovnik je šutio i nekoliko puta nije odgovorio na pitanje svog vozača.

kratka priča kratka priča Izaija

– Gospodine pukovniče, čini mi se da jutros niste dobre volje? – upitao ga je vozač.

– Sve je u redu, dobro sam. Eto, dođu takvi dani kad čovjek misli o nekim stvarima o kojima inače ne misli. Oprosti, malo sam odlutao – odgovori mu pukovnik.

Toga dana pronašli su zemne ostatke trojice muškaraca i jedino su uz jednoga pronašli neke sitnice koje bi možda mogle pomoći pri identifikaciji. Nakon naporna rada tek predvečer vratili su se s posla i u prostoriji za identifikaciju sve pripremili za nastavak rada sljedećeg dana. Pukovnik je redovito s posla odlazio posljednji, a te večeri prvi je krenuo kući, i to sam, pješice. Putem je sa zebnjom razmišljao kakvi ga snovi očekuju u nadolazećoj noći, hoće li mu se ponovno javiti lik nepoznatog kao protekle noći ili će možda sanjati nešto posve drugo, nešto još neugodnije. Nikada do sada nije razmišljao o snovima, a sada odjednom snovi, i to neugodni, ulaze u njegov život kao da mu nije dosta tuge i patnje iz svakodnevnog života.

Sutradan, kao i uvijek, pukovnik je bio prvi na radnom mjestu. Sretan što je imao mirnu noć bez teških snova, bio je dobro raspoložen te se čak i šalio sa svojim suradnicima. Dok su radili na identifikaciji jučer pronađenih zemnih ostataka, u prostoriju je ušla mlada žena i, ugledavši je, pukovnik ju je prepoznao, jer bila je to žena koja mu je nedavno donijela fotografiju i rekla da je to njezin suprug koji se vodi kao nestali nakon pada Vukovara. Žena nije trebala ni progovoriti jer je iz njezina pogleda pukovnik znao što želi čuti te joj reče:

– Nažalost, gospođo, još ništa. No, sjednite i pričekajte trenutak. Jučer smo uz tijelo jednog muškarca pronašli neke sitnice, pa možda ako vi ...

Kratka priča MIROSLAV PELIKAN Antikvar

Bez riječi, žena je sjela i strpljivo čekala. Među pronađenim sitnicama bilo je jedno ogledalce, džepni nožić i češalj. Kad ih je pomoćnik pukovnika očistio od zemlje i položio uz kostur muškarca uz kojega su pronađeni, pukovnik pozove ženu da ih pogleda. Čim je žena ugledala stvari položene uz zemne ostatke, zadrhtala je te se rukama čvrsto uhvati za stol. Pukovnik joj priđe te je pridrži jer već je imao slučajeva da su žene u takvim prigodama padale u nesvijest. Ništa nije govorio, znao je već iz iskustva da je u takvim slučajevima najbolje šutjeti i čekati. Kad je žena došla k sebi, uzme u ruke nožić te suznih očiju pogleda u pukovnika i potvrdno kimne glavom.

– Recite, gospođo, jeste li možda prepoznali nešto? – upita pukovnik.

– Moj muž je kao dječak jako volio džepne nožiće i uvijek ih je nosio sa sobom i često je njima nešto djelao i rezbario. Pričao mi je o tome, a tu je naviku zadržao i kad smo se vjenčali. Ovaj nožić sam ja kupila za njegov dvadeset drugi rođendan, a i ovo je ogledalce njegovo. Bože moj, ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati da je, ne, ne mogu...

Više nije mogla govoriti, jecala je gledajući nožić u svojoj ruci. Pukovnikov pomoćnik joj pomogne doći do stolice ponudivši joj da sjedne te je ostavi da se u miru isplače. Nakon desetak minuta žena je posve smireno, kao da maloprije nije bolno jecala, prišla pukovniku i rekla:

– Velika hvala, gospodine! Puno ste mi pomogli, sada mi je mnogo lakše kad znam...

– Ne morate mi zahvaljivati, gospođo, ja samo radim svoj posao. Ipak, drago mi je ako sam vam barem malo pomogao.

– Već sam vam rekla, puno ste mi pomogli. Najteže mi je bilo što je moj muž za sve nas u obitelji bio izgubljen, kao da ne postoji, da ga nema, a sada...

Eliša Papić Ako imam muzu, priče dolaze same od sebe

Ponovno je zaplakala, ali čim je progovorila, pukovnik je znao da je najteže prošlo. Ubrzo je prestala plakati, obrisala je suze i pukovnik joj reče:

– Sada, draga gospođo, možete ići i držite se! Mi još moramo obaviti neke formalnosti, a sve oko preuzimanja zemnih ostataka vašeg supruga javit ćemo vam uskoro i, kao što sam vam već rekao, držite se!

– Do viđenja! Još jednom puno vam hvala – uzvrati žena i pognute glave ode.

Pukovnik je otprati do vrata, gledao je kako odlazi i suosjećao s njom kao da je riječ o njegovu sinu. Kad ju je izgubio iz vida, u trenutku kad je skrenula u drugu ulicu, opazi na tom mjestu bljesak svjetlosti i u njoj lik nepoznatoga iz sna. Kao i prvi put sve je trajalo samo časak i, premda je sebe uvjeravao da je to fikcija, nije ostao ravnodušan. Ako se to bude ponavljalo, ne će biti dobro, pomislio je.

Nakon svakog susreta s članovima rodbine koji su prepoznali nekoga od svojih najdražih među zemnim ostatcima „nestalih“ pukovnik je bivao potresen i tužan, ali na svoj način i radostan. S vremenom nije samo suosjećao s njima, nego je osjećao isto što i oni. Susreti s voljenim osobama koje su bile izgubljene, koje su se vodile kao „nestale“, premda su bili bolni i teški, postajali su i razlogom smirenja i utjehe, makar su to bili susreti s mrtvima.

18. FEKP Na natječaju za kratku priču pobijedio Eliša Papić

Traženje nestalih potpuno je promijenilo pukovnikov život i njegovo shvaćanje života. U razmišljanjima i snovima često je nalazio sebe izvan stvarnosti koja nije bila stvarnost koju je zamišljao dok je bio mlad i kad je počeo raditi kao časnik u vojnoj službi. Ratni događaji i sve što je osobno proživio u ratu suočilo ga je sa spoznajom zla o kojemu je prije razmišljao kao o nečem općenitom i što se uglavnom događa drugima, najčešće negdje daleko. U ratu je vidio i osjetio stravičnost zla koje su zločinci počinili nad mnogim njegovim prijateljima i suborcima te više nije mogao reći da ne vjeruje da čovjek može biti toliko zao, jer se uvjerio u tu bolnu istinu. Posebno ga je u vezi s trenutačnim poslom zaokupljala za njega neshvatljiva činjenica da on osobno sa svojim pomoćnicima i istražiteljima najviše vremena gubi na pronalaženju mjesta masovnih grobnica, a svjestan je da ima mnogo onih koji znaju gdje se ta mjesta nalaze. Zašto ustraju u zlu, zašto im ne proradi savjest te otkriju ta mjesta i olakšaju im posao? Razmišljajući o tome, često bi se sjetio naslova Márquezova romana „Pukovniku nema tko pisati“ i zaključio da njemu ima tko pisati. Ako ne žele otkriti svoj identitet, mogli bi mu pisati bez potpisa ili javiti se anonimno, ali ne javljaju se kao da su i oni nestali. Unatoč svemu živio je u nadi da će mu netko ipak pisati.

Tin Kolumbić rodio se 11. srpnja 1936. godine u Svetoj Nedjelji na otoku Hvaru. Piše pjesme, pripovijetke, dramske tekstove, esejistiku i novinske članke. Dobitnik je književnih nagrada „Drago Gervais“ i „Dubravko Horvatić“. Već više od dvadeset godine tijekom ljeta u povijesnom Ljetnikovcu Hanibala Lucića održava sada već tradicionalni „Susret s pjesnikom“ u organizaciji Muzeja hvarske baštine. Član je Društva hrvatskih književnika.     

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas

  • Kolumpar:

    Ova priča El coronel no tiene quien le escriba nema veze s El coronel no tiene quien le escriba, već je savršen recept za one koji žele pisati o nečemu o čemu pojma nemaju: Utrpaj brbljavo priviđenje u snu, uplakanu ... prikaži još! majku, enigmatsku svjetlost, što više svjetlosti prosim lepo, ogledalce i češljić, mladu uplakanu snašu, opet mladu uplakanu snaši i to više puta prosim lepo. itd. Ali ne spominji ništa konkretno, prosim lepo, prozret će te da si neupućen-na i možda nako malko oglup-pa.