Nikada nije pomislila da bi mogla osjetiti olakšanje gledajući odozgo netremice u Savu. Noćas kao da su se pretočile u jedno, kao da su istovremeno postale i majka i kći i sestra. Mogla joj je povjeriti svoju najdublju intimu, mogla joj se prepustiti i stopiti se s njenim valovima. Sjedila je na ogradi željezničkog mosta i plakala. Prije bi, prelazeći malo udaljenijim pješačkim mostom, svaki put ubrzala korak u iracionalnom strahu da će ju zanijeti vjetar, da će ju nečija nevidljiva ruka obgrliti i povući dolje. Sada joj nije smetao ni lagani sjeverac ni rijetke kapljice prohladne jesenske kiše. Nije joj smetala tutnjava vlakova dok su na svega metar udaljenosti od nje rašpali tračnicama i panično joj parali bubnjiće svojim prodornim sirenama. Još malo i sve će biti gotovo. Još malo i rijeci će ispričati istinu. Istražitelji će detalje ionako pročitati u oproštajnom pismu. "Prokleti inspektor Garba. Zašto je morao cjepidlačiti i pronaći tog nesretnog Filipinca? Oh, Bože, zašto sam se uopće rodila?", pitala se gledajući perifernim vidom prve policijske rotirke.
Domagoja je upoznala prije četiri godine u noći potpuno različitoj ovoj. Vrela ljetna noć, terasa šminkerskog bara nelegalno betonirana tik uz popularnu jadransku plažu. Kao da je taj sitan previd nekoga zanimao? Kao da je u njihovoj vezi isprva bilo važno što bi Domagoj popio pokoje pivo nakon nogometa s ekipom ili nakon povremenih odlazaka u teretanu? Čak je i ostalim danima radio čučnjeve, sklekove i trbušnjake doma u stanu. A ona je uživala. Izvalila bi se na kauč i tobože gledala televiziju. Zapravo je gledala njega, svaki pojedini mišić kako mu se napinje i bridi ispod majice.
Potom mu je dobacivala sočne i provokativne fraze: "Snažni moj macane, napasniče znojni! Hoćeš li me napastovati?! Kaži, hoćeš li me napastovati noćas?! Napastuj me!" Voljela je da u ljubavnom zanosu bude pomalo grub i sirov. Isključivo tada. Kauč je nakon svake takve epizode gubio bitke i postajao rasklimaniji. Prijateljice su joj zavidjele na njegovoj sportskoj, isklesanoj figuri, na njegovoj učtivosti, džentlmenskom ophođenju u društvu i, ne i manje dojmljivo, na njegovom doktoratu prestižnog stomatološkog fakulteta. Uživala je što joj zavide, što je samo njen, što je tako savršen. Zato ni ta njegova sve učestalija opijanja nije doživljavala kao razlog za prekid veze, tek za obazrive, suzdržane prigovore.
"Ja tebe, Domagoj, doista ne razumijem. Svaku večer naporno vježbaš i radiš na sebi, zdravo se hraniš, kupuješ proteine i ekološki uzgojenu hranu… i što onda…?! Onda svaki put nakon vježbanja otvoriš pivo! Pa još jedno, pa još jedno! Zadnje vrijeme ne staješ. Uništavaš se. Kamo to vodi?"
"Koješta. To mi je samo ispušni ventil za opuštanje nakon napornog radnog dana i trpljenja svih kretena kojima sam okružen", smireno bi joj svaki put odgovorio, zatim otvorio novo pivo i razvukao šeretski osmijeh, kao da ju dodatno provocira, kao da ju svjesno želi povrijediti.
Situacija je eskalirala prošli mjesec, kada je jedne večeri u dnevnoj sobi razvukla dasku za peglanje i uključila peglu. On se zadržao na "kavi" s prijateljima duže od uobičajenog i kući se vratio tek iza devet, već solidno podmazan. Izuo je cipele, objesio jaknu na vješalicu i, ugledavši ju kako ojađena stoji s peglom u ruci, nonšalantno izjavio: "Namjeravao sam malo vježbati večeras. Nećeš valjda još dugo s tom peglom?"
Bez riječi se pokupila van iz stana i mahnito hodala, usamljena kao nikad, usamljenija nego kad je doživjela spontani pobačaj dok se viđala s bivšim dečkom, usamljenija nego kad joj je majka priopćila da su joj dijagnosticirali karcinom, usamljenija nego kad je sedam mjeseci kasnije stigao poziv iz bolnice: "Primite našu iskrenu sućut, vaša majka je preminula." Njezina majka, požrtvovna samohrana majka koja joj je priuštila sve u životu i bila joj utočište. Ova sadašnja vrsta usamljenosti pretvarala se u konačni poraz, sublimirala je sve prijašnje neuspjehe i razočaranja u isti koš, kristalizirala se u vrh ledenoga brijega.
Odjednom je zastala kao oparena munjom, okrenula se u mjestu i potrčala natrag prema stanu. Grabila je Veslačkom u smjeru njihove zgrade i umalo se na stubištu sudarila s dostavljačem brze hrane u odlasku. Zgrabila je gljivu na ulaznim vratima prije nego su se zatvorila za njim i pohitala u smjeru lifta. Sada će Domagoju bez ustezanja sasuti sve u lice, sve što ju tišti. Sve je skrojila u svojoj lijepoj glavi u tih nekoliko minuta. Ali bukvica neće trajati kratko. Trajat će barem pola sata, mantrala je, očajno brišući suze s obraza.
Uletjela je unutra i zatekla ga na podu u položaju za izvođenje trbušnjaka. Na stoliću pored njega već se nalazila otvorena nova limenka piva. Nalaktio se i smušeno ju odmjerio. U očima mu se caklio strah; iskonski, životinjski strah. Predosjetio je ono što prosječan čovjek u normalnim okolnostima ne bi mogao predosjetiti. Uspravio se, stao uplašeno ispred nje i drhtavim glasom procijedio: "Što je bilo, ljubavi? Što se dogodilo?" Zatim je nehotice, glasno podrignuo. Ispustio je taj odvratan zvuk od akumuliranog popijenog piva, zvuk koji je prezirala. Nije prošlo pola sekunde, peglom ga je raspalila ravno u lice. Nitko ne bi očekivao toliku erupciju snage iz krhkog ženskog tijela. Ranije je samo iz literature i filmova naslućivala kako je čovjekov nos jednim udarcem moguće zatjerati direktno u mozak. Da barem nije podrignuo, da barem nije podrignuo, ponavljala je poluglasno dok se vrtjela u krug i razmišljala što uraditi. Ladice, naravno, ladice. Sjetila se temeljnog prapočela naučenog iz svih CSI serija na telki. Moram povaditi sve ladice iz radnog stola i iz regala i prevrnuti njihov sadržaj posvuda po podu. Pa jasno, tako se to radi. Tako će policajci pomisliti da ga je netko drugi tresnuo za vrijeme pljačke.
Povadila ih je i počela prevrtati. Prvu, drugu, treću… ne, ne više, odjednom se predomislila. Tri će biti dovoljno. Ostale ću vratiti natrag. Ako ih sve istresem, neće izgledati uvjerljivo. Ne sve ladice. Samo tri. Tako, tako, bodrila je samu sebe, a suze su tekle. Sada još samo da se neprimjetno iskradem iz stana i zgrade. Vratit ću se ovamo za dvadesetak minuta i početi histerično vrištati, čim na ulici susretnem nekoga poznatoga, da me dobro promotri. Još bolje, kupit ću sitnicu na kiosku, još uvijek radi. To će biti savršen alibi. Izmigoljila se stubištem do prizemlja poput Halle Berry u najtišoj sceni "Žene mačke". Lift nije smjela koristiti, bio bi prevelik rizik da netko prerano naiđe iz suprotnog smjera. Nakratko je zastala u prizemlju, uvjerivši se dodatno da je sve čisto. Zatim je posegnula za izlaznim vratima i u trenutku shvatila – Nepalac! Opljačkao ga je i ubio Nepalac. Da, da, pa logično. Ili možda Indijac. Pa naravno, naravno. Dostavljač. Nikada ga neće pronaći. Na našoj zgradi nema kamere, a oni... oni su ionako svi gotovo isti, tko bi ih uopće razlikovao.
Sava. Blažena Sava. Protjecala je strpljivo ispod Hendrixova mosta dok je jedna žena očajnički zapomagala: "Filipinac…? Bože moj, tko bi uopće pomislio da je čovjek Filipinac i da će ga sudac osuditi na doživotni zatvor", procijedila je prema valovima dok joj se inspektor Garba približio domalo na dohvat ruke.
Otvori KEKS Pay
