Oko 21 sat uvečer nad Folnegovićevim naseljem u Zagrebu na obzoru se promaljao veliki crni oblak. Stanovnici toga naselja toj čudnoj pojavi nisu pridavali previše važnosti. Bili su zaokupljeni svakodnevicom, bili su zaokupljeni životom. Crno jato čavki smjestilo se u obližnje krošnje svijati gnijezda ili učiniti barem nešto zanimljivo iz ptičje perspektive.
Ujutro, drugoga dana, Milica je krenula na posao. Lovila je jutarnji tramvaj zaboravljajući da joj je netom pukla čarapa, a nije ju imala vremena promijeniti. Izišla je iz haustora i uputila se prema tramvajskoj stanici. Turobnog raspoloženja, a i tog tmurnoga jutra, nije skretala pogled ni lijevo ni desno, no glasni, jednoznačni glasovi primorali su je da podigne glavu.
Čav-čav-čavka... Čav-čav-čavka...
Pretrnula je od užasa. Neka jeza joj je prošla tijelom, niz kožu, ruke, noge i bila je sigurna da su je ptice okružile. Srećom, stigla je na stanicu i sjela u tramvaj.
Oko 10 ujutro Mara, Ivana i Sanja sjedile su u kuhinji za stolom, pušile cigarete i ispijale kavu. Tema toga jutra bila je Ružica kojoj je, kako su sve tri zlurado primijetile, ispalo trnje.
"Eto, i ona ti je ponovno hofirala s gospodinom Krambergerom, a zna da mu je žena vmrla nedavno."
I tako su one nizale jednu za drugom uz kolute dima o Ružici koja više nije ruža jer "odavno je njoj popadalo trnje" kad se u prozor zabila čavka. Ptica je zamahnula kljunom i umalo razbila prozor. Raširila krila, i kao da im se nasmiješila, jednostavno odletjela natrag u krošnju. Sanja je odmah otvorila prozor da vidi što se zbilo, ali ptice koje su stajale na granama i gledale svojim crnim očima natjerale su je da ga odmah zatvori.
Čav-čav-čavka...
Jedino koga je zanimala i nije u prvo vrijeme plašila ta neobična pojava bila su djeca. Nesmetano su trčala i igrala se u obližnjem parku, a povremeno podizala prstiće govoreći mami: "Tica, tičica!" Majke su uzimale kolica i munjevito odvlačile djecu kući. Hitchcockov film urezao se nekima u pamćenje i znale su da ptice, posebno crne ptice, ne donose dobro. Novi stanovnici kvarta željeli su ipak više. Počele su se nametati, prvo glasom, a onda zalijetanjem u prozore, skakanjem po balkonima, krađom stvari iz nečije torbe. I nije prošlo mnogo kada je u Folnegovićevom nastala panika. Ljudi su se ponovno okupljali razmišljajući što bi bilo dobro napraviti.
Čav-čav-čavka... čav-čav-čavka...
Okupili se mještani, pozvali gradske vlasti, Petar iz mjesnog odbora podviknuo, neki se i priprijetili oružjem, ali nitko nije mogao mirno spavati jer ih je sve pratilo ono čav-čav-čavka... A one, kao i sve ptice, tražile su koju krošnju da sviju gnijezda, da ulove štogod hrane, možda da ih i lijepo dočekaju. U tom suživotu ljudi i ptica, u neugodnoj atmosferi, svi su molili da sve prođe što brže. Za kuhinjskim stolom, u dnevnoj sobi, na poslu i u gradu svi su razgovarali samo o njima, o čavkama.
Čav-čav-čavka... čav-čav-čavka...
I kao što obično biva, s gotovo svakom pojavom u životu, jednoga jutra čavke su odletjele i ostavile svjedocima da pričaju o čav-čav-čavkama.
Otvori KEKS Pay
