O čemu ćemo razgovarati?
– O ljudskoj gluposti.
– Hm. Ozbiljna tema. Misliš na onu svakodnevnu, banalnu, ili…
– Zar ih ima više? Mislim na onu vezanu za ego.
– Baš me zanima.
– Došao sam na kolegij s novom idejom. Vjerovao sam u nju. Spomenuo sam ti. A šef je mirno saslušao, a onda bez okolišanja ismijao i mene i ideju. Pred kolegama...
– Najteži oblik. Glupost koja se boji tuđeg razmišljanja. Jesi li popustio, ili…?
– Pokušao sam mu objasniti. Nažalost, tup je kao čekić. Prijatelji su šutjeli kao šupci.
– Poznati trenutak. Čini ti se da je prostor prazan, a ti si ostao između svoje ideje i tuđe tišine.
– A ideja je dobra. Pokretanje nove biblioteke "Iskustva"! Sedam autora i sedam njihovih životnih puteva.
– To je zanimljiva ideja.
– Više ne. Nakon ovog nema šanse za mene u firmi.
– Možda je to sinkronicitet za preusmjeravanje u novi posao?
– Sinkronicitet ne može preusmjeriti profesora komparativne književnosti, tridesetogodišnjaka koji živi kao podstanar. Uostalom ne vjerujem u sinkronicitet.
– Čini se da prebrzo ocjenjuješ svijet. Jesi li razmišljao o novinama?
– Što? Da pišem ono što mi odredi urednik? Ili ono što uredniku govori onaj odozgo?
– Možeš pokrenuti svoj blog. Poznajem tvoje eseje, odlični su. Ili kratke tekstove po narudžbi.
–- Hm… Ne pitaš me za Martinu?
– Istina… Što je s vas dvoje?
– Razišli smo se još prije mjesec dana. Pozvao sam je k sebi da živimo zajedno. Ali podstanarstvo nije njezin izbor.
– To boli. Ne odbija ona samo stan, nego i dio tvog života, tvoje stvarnosti.
– Da, ipak, razumijem njezinu potrebu za sigurnošću.
– Tipični sindrom generacije Z. Zoomeri... Plaše vas troškovi života, nesigurnost i život od plaće do plaće. A zašto te nije pozvala k sebi? Rekao si da ona živi s roditeljima, zar ne?
– Predložila mi je to. Ali, osjećao bih da nisam u svojoj kući. Gost. Podstanar.
– Hm… muči te osjećaj da si ti taj koji se mora prilagoditi. Ne bi započeo svoj život, nego se pridružio tuđem, zar ne? Nije neka opcija, ha?
– Ah, i mamu sam joj upoznao. Uvijek ljubazno, s umotanim nevidljivim malim savjetima, tihe neizrecive kontrole. Vjerujem više u ono – od nule krećemo zajedno, pa makar i u podstanarskom stanu. Sad barem znam gdje sam. U grupi samaca generacije Z, s upitnom budućnošću, ha-ha!
– Da, ali to kako vidiš sebe ipak pokazuje da misliš svjesno, a to je dobar korak ispred većine.
– Ne razumijem što se zbiva sa svijetom.
– Nisi jedini. Prebrzo se sve kreće da bi se stvorio novi smisao. Malo ih prepoznaje da odgovor nije u "shvaćanju" svijeta, nego u učenju života u njegovoj nejasnoći.
– Nisam filozof. Moram živjeti. Nemam namjeru dočekati starost neosiguran i viriti na cesti iz kartonske kutije.
– Kako misliš naći posao koji će ti dati tu sigurnost a da ne ubije ono tvoje unutarnje?
– Jednom si mi čak predložio psihologa…
– Nisi iznimka. Mnogi su došli do točke kad osjećaju da svijet više nema smisla. A to je sjajan trenutak kad vrijedi potražiti suputnika koji zna slušati.
– Ja već dugo tražim takvu suputnicu. Čini mi se da ju je teže naći nego se popeti na Everest…
– Ne brini, nisi jedini. Dosta tridesetogodišnjaka osjeća da je to doba kad se veze više ne traže da ispune prazninu, nego da izdrže istinu. Ti tražiš bliskost, ne privid.
– Eh, bliskost… Odem u kafić, pijuckam kavu i gledam ljude, društvo, parovi, djeca, svi šetaju prstima po mobitelima. Nitko ni s kim ne razgovara.
– To se može jednostavno objasniti. Čovjek je previše izložen informacijama, vijestima, društvenim mrežama, porukama. Mozak to ne može stalno obrađivati, pa se ljudi povlače. Obrambeni mehanizam. Čuvaš tako svoju energiju i osjećaj kontrole, zar ne?
– Da. Ali ja se želim družiti. Želim nešto i poševiti… nisam cijeli mjesec…
– Japanske novine su objavile da 60 posto mladih Japanaca do 30. godine ne zanimaju seks i brak.
– Ja nisam Japanac!!
– Hm… to je globalni problem. Ljudi se povlače kad više ne vjeruju da će ih bliskost zapravo osloboditi, a ne raniti.
– Neki pametniji savjet dobro bi mi došao…
– Ako planiraš odlazak iz firme, osiguraj si prvo tlo pod nogama. Potraži ljude koji traže isto. I ne moraš odmah "pronaći ljubav".
– Nije baš neki savjet. Petak je, a ja se osjećam prazan kao vakuum. Moram izaći van… živjeti!
– Izađi u kafić. Voliš čitati, ponesi knjigu koju čitaš, "Mala pariška knjižara". Žene vole vidjeti muškarca s knjigom, ha-ha! Koji bi to sinkronicitet bio. Priđe ti žena koja je čitala tu knjigu i…
– Daj se smiri. Danas ni žene ni muškarci ne "upadaju" jedni drugima tako…
– Pa, dobro, ne moraš odmah "izaći u društvo" kao u misiju. Dovoljno je otići na mjesto gdje ima ljudi sličnih interesa – književna tribina, radionica, planinarska grupa, tečaj jezika, koncert. Tamo se kontakti stvaraju prirodnije nego u bučnom kafiću.
– Gdje da nađem istomišljenike? Dobro znaš koje teme mene zanimaju.
– Na "dejtanje" se ne ide napunjen kao enciklopedija. Prije bi prošla neka luda ideja…
– Danas sam imao dosta ludila u firmi…
– Ako želiš privući suvislo žensko biće, onda zaboravi klasične ulete i površne fraze. Suvisle žene traže autentičnost i iskru, ne trikove.
– Da… suvislo žensko biće. Na što si "ludo" mislio?
– Na ovo… napiši na lijepi komad kartona u boji ""Slobodno mjesto za slobodne ženske duše koje vjeruju u karmu, sinkronicitet i moć iskrenog razgovora". Mogao bi čak nacrtati mali simbol, možda yin-yang, srce u krugu, nešto što ima značenje za tebe. To će ostaviti dojam da nisi ekscentrik koji provocira, nego netko tko ima stvarnu namjeru povezivanja. Sjedneš za stol u kafiću i staviš karton pred sebe. I čekaš! Svemir će učiniti ostalo. Sinkronicitet, ha-ha!
– Ti si lud!
– Ne vjeruješ u sinkronicitet?
– To ti je, vidim, glavna riječ danas! Sinkronicitet je za ljude koji ne mogu podnijeti da se stvari jednostavno događaju bez razloga.
– Nema slučajnih događanja. Sve se događa sa svrhom i razlogom. Pa i ta priča s tvojom idejom i šefom ima svoju tek naizgled nevidljivu svrhu. Možda te sudbina potiče da načiniš iskorak i nađeš novi posao. Što ako te sutra nazove onaj Petrović kojeg si jednom odbio. I ponudi bolju plaću? Što bi onda rekao o sinkronicitetu?
– Rekao bih da si to ti nekim svojim vezama izrežirao, ha-ha! Možda bih i prihvatio posao.
– A ja bih rekao da je to podsjetnik da Svemir ne prestaje nuditi nove prilike. Čak i kad nam se čini da smo zarobljeni u vakuumu. Vjeruj u sinkronicitet!
Antonijev mačak, crn kao grijeh, odjednom je iskočio iz svog toplog ležaja i prošavši pokraj Antonija bešumno odšetao do vrata, ispisujući vrškom repa mistične simbole. Antonio ga je začuđen ispratio pogledom. Din-don… oglasilo se ulazno zvono i vibracije su zalebdjele prostorijom i razbacale Antonijeve misli o suvislim ženama i sinkronicitetu. Ustao je gledajući na sat. Tko li je to? Odmaknuo je Gandalfa s vrata, otvorio ih, i zastao iznenađen. Na njima je stajala njegova nova susjeda Klara, a na licu je imala osmijeh veličine vatrostalne zdjele koju je držala u ruci.
– Bok, susjed Antonio. Oprostite na smetnji, imam veliku molbu, ako mi možete pomoći…
Antonio, zapetljan u misli o Svemiru i novim prilikama, tražio je odgovor na Klarinu licu i njezinoj zdjeli. Onda izusti kratko:
– Da?
– Ovaj… napravila sam si ručak, suffle, super recept, jedva sam ga se dočepala preko frendice i htjela sam ga ispeći u pećnici, ali je pećnica riknula. Crk! Ne radi! Mislila sam, žao mi je baciti hranu, ne? Grijeh je, pa sam došla pitati… biste li vi mogli to staviti u svoju pećnicu… i ispeći?
Antonija je neočekivani posjet dočekao nespremnog. Odmaknuo je nogom Gandalfa od Klare, uveo je u stan, uzeo posudu i krenuo u kuhinju. Klara se osvrne po stanu i dobaci za njim:
– Jednostavno je, samo stavite na 180 stupnjeva i 30 minuta… Imate pećnicu, ne, nisam pitala.
– Imam… – oglasio se Antonio.
– Eto, nismo se stigli pobliže upoznati kao susjedi… možda je ovo baš zgodna prilika, sufflea ima dovoljno, možemo ga podijeliti… ako me primate, Antonio…
Antonio je prečuo rečenicu, stavio zdjelu u pećnicu, postavio vrijeme i temperaturu. Krenuo je u dnevnu sobu, a na pragu ga je zaskočila razigrana Klarina rečenica:
– O, Antonio!! I vi koristite ChatGPT?! Sinkronicitet?! Imat ćemo o čemu razgovarati!
Otvori KEKS Pay
