Polako je Sanja hodala širokim stazama groblja. Kao da je rana jesen, lišća je na drveću bilo više zelena nego žuta. Uživala je u toplini, no bolovi u nogama bijahu takvi da je zastajkivala; sjela bi na klupu, i opet... Bila je na Jankovu grobu, na Zvonkinu, na Božičinu...
Široka je staza bila prazna. Dvije klupe, prazne. Daleko, šetači – zastajkivali su uz neke grobove, čitajući natpise...
Hvatala je dah. Teško je disala, srce je tuklo preBRzo-preBRzo-PREbrzo, hladan joj je zrak grebao nosnice, i nepce, kao da bi gutala udisaje.
Pogleda na mobitelu koliko je sati – zaboravila je doma svoj lijepi ručni sat.
Ima li poruka – da, ima. Goran. Dosadan je, pomislila je, ima doma ženu, zašto se ne dopisuje s njom. Na tu se misao nasmiješi, pa zašto da se muž i žena dopisuju unutar stana. Tri točkice plesale su – Goran tipka. Što hoće, taj njezin žigolo; žigolom ga je nazvala jednom, i sada joj ta riječ pade na pamet. Kada bi poželjela da on dođe iz svojega grada k njoj, on bi došao. Po narudžbi.
Početkom ljeta dogovarali su se da dođe, autom; obično dolazi autobusom, kaže da mu je to spretno. Da, od stanice do njezine je kuće tek dvije-tri minute. Bio joj je rekao da auto ide sutradan na tehnički pregled, i ako se dogodi da nešto treba urediti, kako je bilo prije koju godinu, mora u servis, to ne bi bilo gotovo taj dan, pa bi došao autobusom. Na to se naljutila; nazva ga škrcem. Ne zna odakle joj je to iskočilo, bila je srdita. Naružila ga je raznim riječima, on je ponavljao "ma što je, zašto"; bilo joj je dosta, ti mjeseci kako joj je povremeno dolazio – da, bilo im je lijepo skupa – učinili su joj se, u tom času, besmislenima, i poslala ga je kvragu i rekla da će ga blokirati, da ne želi njegove poruke, da ga više ne želi čuti, da ne želi da prijeđe njezin prag... Šesti "prekid"?
Ljeto joj je prolazilo usporeno, što s bolovima, što s ugodnim plivanjem na bazenu, no to mnogo rjeđe nego prijašnjih godina – samo pet puta, ali uživala je. U rashlađenim bi kafićima pila kavu, da li s prijateljicama, sa znancima, ili sama.
U rujnu, odblokirala je Gorana i napisala mu jednostavno – "Ljeto nam je prošlo."
I nastavili su što dopisivati se, što razgovarati telefonom, kao da ništa nije bilo. Takav nastavak poslije njezina prekida nije bio prvi...
Na telefonu, Goranova poruka. Završio popravak u kući o kojemu je pisao nekoliko puta u posljednje vrijeme.
"Na groblju sam. Teško mi je hodati. Zaboravio si da imam artrozu koljena. I gležnjevi su mi natekli."
"Nisam zaboravio, kako da zaboravim."
"Sjedim na klupi na groblju. Hvatam dah. Gdje si ti?"
"Na klupi na autobusnoj stanici. Da te nazovem?"
Bio je tako pažljiv – rijetko bi telefonirao bez najave, ponekad bi poziv bio slučajan, pa bi se ispričavao. Godilo joj je to, možda je prepažljiv, ali pažljiv, da – jest. Razmišljala je bi li ga pozvala da dođe, dok je još lijepo vrijeme, prije kiša. Lijepo joj je kada joj Goran malo popuni njezino vrijeme, njezine stanke.
Razgovarali su o tome kako joj je prekjučer nestalo struje uulici, no nakon što se struja vratila, u njezinu stanu, ništa. Na sreću, električar koji stanuje nekoliko zgrada dalje, sve je uredio. U pećici koja se pokvarila i radila kratki spoj više neće moći peći kolačić, zagrijati mlijeko... morat će to u pećnici štednjaka. Za sebe i... Ljubazan električar, mislila je da više nema takvih, brzo je sve uredio, i nije htio da mu išta plati. – "Mislio sam, kako i veliš, da više nema mnogo takvih ljudi." "Da, rijetki su."
"Čekaj malo, da ti pošaljem sliku", naglo prekine razgovor. Namjestila je mobitel za selfi, i učini tri slike; odabra jednu i pošalje ju Goranu.
"Lijepa si mi. I lijep kaputić, crn, sjajan," napisao je.
"Elegantan," ona na to.
Poslije mu posla sliku groba slavne pjevačice i zaboravljenoga književnika, koji su si bili rod. I sliku široka puta bez ikoga, samo prazni grobovi sa strane i drveće živojesenskih boja. I sliku nekoga lijepoga rascvjetanoga grma.
Razgovarali su, ćaskali, ćakulali... Na suncu ih je grijala i toplina njihovih razgovora. Vrijeme je prolazilo. Sat i pol. »Sad mogu dalje, dah mi se odavno vratio!«, nasmijala se. Prekinuli su razgovor. On joj je natipkao – "Da, ukupno naših sat i pol", često su njihovi razgovori bili dugi, "prošlo je valjda sat otkako smo rekli da idemo." I doda likić s poljupcem.
*
Došla je doma. Raspremila se, sjela u fotelju; opet hvata dah. Razmišlja – da ga pozove da dođe na dva-tri dana, kao obično? Sigurno se i on zaželio da budu skupa, samo što on to ne govori, ili nekako to prikrije u aluzije. Bilo joj je drago da on želi biti s njom. Bi li oni mogli biti skupa i više – to je teško zamislivo. Ali ti njihovi povremeni susreti, druženja, kako je jednom rekao, pa se naljutila zbog te riječi... – bili su ugoda.
Pogleda na telefon. Poslao joj je pjesmu Dobriše Cesarića "Jesenje jutro". Dodala je likić srca ispod pjesme.
Još jedna slika – list platane, na nekoj stazi, a na njemu mnoštvo kapi kiše, u svakoj je bila iskra sunca.
I još jedna – suhi list, uhvaćen u mrežu neke ograde. Dopisao je: "Usamljen."
Da, to su njegove šifre. Napiše nešto, očito nadajući se da će ona to odgonetnuti i komentirati.
Pošalje mu sliku sa svojega stola – naranča, dva nara i dva kestena u zdjeli.
Došao je odlomak iz Cesarićeve pjesme »Srce« – "Da l' nam se oči mute ili krijese,/Mi smo ko lišće, koje vjetar trese./Otkuda duva? Da l' s gora il mora?/To lišće ne zna. Tek tresti se mora."
Morala je, morala odgovoriti na sve to. "Ma daj, molim te. Nismo u pubertetu. Moram skuhati ručak. Podjetinjio si! Ti po poeziji i suhom lišću, i one tratinčice od jučer! Nemaš pametnijeg posla." Dodala je likić smiješka. Bile su dvije tratinčice; zna ona što on misli time reći...
"Radim neke izračune, sa strane je WhatsApp, stanka za ovo, stanka za ono, i mogu ti pisati. Da, imam nekog posla, upravo to: ti izračuni."
"Jao, a onaj Cesarić, odakle mu to da vjetar 'duva'?"
"Bilo je toga, prije, a tako 'narod' govori."
"Teško mi je, sve ovo. Moram pospremati. Moram kuhati. Očito moram naći muža."
"Imaš mene. Ja imam titulu, dala si mi je: treći muž."
"Počasnu, na udaljenost."
"Nismo tako daleko."
Opet on. Da. Nudi se. Godi joj to.
Sanji zadrhti telefon; piše joj sin, pita može li je zvati. Svakako. Mora čuti što je novo. Sin i kći rade u blizim gradovima; povremeno se brat i sestra sastanu; no daleko su od nje. – Porazgovara s njim, njemu je opet teško na poslu, i mora zvati mamu. Dječačić, od trideset i pet godina. Sanji je milo pri srcu – to su njezina djeca. Dragi su i topli prema njoj, ma koliko ih ona kudila zbog ovoga ili onoga, uglavnom, sitnice...
Završila je razgovor sa sinom, za desetak minuta. Piše Goranu. "Sin. Morali smo malo porazgovarati."
"Brižna si ti. Lijepo je što se tako često čujete."
"Pojadao mi se za posao, ali ništa strašno."
"Joj. Moram ići. Tamo: ručak. Radije bih s tobom sjedio na klupi. Vidjela si onu klupu«, poslao joj je jučer sliku jedne prazne klupe, "to je baš za dvoje."
Opet njegovo unaokolo.
Odjednom joj dođe: "Ma gubi se!"
"A što je sada?!"
"Idi svojoj ženi! Što hoćeš od mene?! Želim biti slobodna!"
"Sanja, što je sada?!"
"Morat ću te blokirati. Blokirat ću te. Neću da mi pišeš. Nađi nekog drugog za svoje stanke i kojekakve slike. Novu publiku! Sretno!"
Potraži naredbu za blokiranje. Šesti "prekid". Uzrujala se.
Pogleda na policu. U sredini slika: Sanja i Goran, zagrljeni. Lijevo i desno knjige, među njima i dvije koje joj je on poklonio. Druge "njegove", na drugim policama...
Srce je tuklo preBRzo-preBRzo-preBRzo.
Otvori KEKS Pay
