Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Julija

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
03. kolovoza 2019. u 11:00 1 komentara 787 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Lupam je po veni.

KRATKA PRIČA Sunce koje prži

„Je l’ se možemo ti i ja nešto dogovoriti?“

„S kim? S tobom ili sa mnom?“

„Julija!“

„OK. Reci.

„Moraš jesti. Jesti moraš, Julija.“

Zovem je Julija od kad mi je ispričala priču. Znači, od prvog dana. Njeni su nekako uspjeli sve zataškati, ali ovdje je prebačena po kazni. O tome ne priča. Nego da se u Pešći „smrtno zaljubila“. Uvijek tako krene – s tim „smrtno“, a ja grabim riječ kao da nije već oglodana kost. No kad poslije značajno doda da je „planula i strast“ – e na taj podatak onda zažmirim, u sebi, pa i sad kad sam se već naviknuo na njega, kad je kostur već davno izašao iz ormara, lišim je bilo kakve reakcije mrtvo-hladno je nutkajući „još jednom žlicom“ ili cigaretom, ali upravo svojim flegmatičnim licem – da nastavi pričati. Nekad ipak prasne da je ne slušam. Jednom joj je i juha izletjela iz usta, a ja sam je pažljivo obrisao oko njih.

„Imaš tanke živce, Julija.“

„Čini se.“

„Bolje. Zamisli da imaš debele na to krhko tijelo. To bi se vidjelo, čovječe!“

„Zezaš. A mene boli kad si ravnodušan.“

Odljepljivao sam raskuhani rezanac s podlaktice.

„Tebe boli sve što želiš, Julija.“

„Ti uvijek misliš da pretjerujem.“

„Nikad ne mislim da pretjeruješ. Ti preosjećaš.“

Nekad tresnem nešto na što ona još više problijedi, na tren kao da prestane i disati, ali onda naglašeno zakoluta očima. Sva je u očima i sve su okruglije, čini mi se da su pikule na koje ću se okliznuti dok je slijedim kroz priču. Moguće je, pogotovu u onoj dionici kad su se ne samo odlučili ženiti, nego su još „skovali i brdo planova za budućnost“, e taj dio mi je bio i ostao urnebes. Prvi put me to tako strefilo da sam pomislio da izmišlja. Najozbiljnije sam je pitao otkuda joj sve to.

KRATKA PRIČA Dva ribara

„Bojim se da je to prema stvarnom životu“, rekla je.

Poslije smo par puta ponovili tu scenu kao neki naš rolling joke, ja snebivajući se, ona karikirano snuždeno, ali kad sam jednom rekao: „Ti nemaš stvarni život“, Juliška mi se rasplakala tako da je nisam mogao zaustaviti. Samo je jecajući uklizala u sljedeće, i tako već dovoljno tužno poglavlje. To da su obje obitelji bile kategorično protiv.

Slušao sam o mjesecima uvjeravanja, molbi, pregovora u suzama, pokušajima podmićivanja, emotivnim ucjenama sve do prijetnji razbaštinjenjem, ali ipak najviše o očaju wannabe mladenaca čijoj se sreći ispriječilo tvrdo i nesmiljeno „što će reći svijet?“ njihovih najbližih. „Je l’ možeš zamisliti te konzerve?“, frknula bi gledajući u strop dok bih joj vadio krv, a jednom je, na istom mjestu, među prstima smrvila više od pola nepopušenog jointa. Bili smo na našem tajnom mjestu, ispod breze u dnu vrta. Gledao sam kako moja trava pada po zelenoj i duboko uzdahnuo. Jer sad će se nesretni ljubavnici odlučiti zajedno ubiti. Neka „smrtno“ bude i „doživotno“. A ovi nek’ vide kako će im biti kad nenadano ostanu bez njih.

Prvi put sam se prilično začudio krajnosti tog čina. „Prava ljubav je bezuvjetna“, rekla je. U njenim okruglim očima najednom sam vidio cijeli svoj život. Kuću koja nije dom, ulicu, onda dom za odgoj djece i mladeži, pa ovaj.

Rekao sam: „Nemam uvjete za bezuvjetno.“

Prelomila je da se ipak neće rasplakati.

„Ne seri, Marko, donio si šest tava ovdje u nedjelju, posudio si te tave tko zna gdje, neću nikad zaboraviti one drške kako vire iz najlon-vrećica, i došao si na svoj neradni dan samo jer smo se svi mi uželjeli palačinki. E pa sad zamisli sebe kad se zaljubiš.“

„Ne mogu.“

„Zamisliti ili se zaljubiti?“

„Oboje. Jer ne kanim više ići ispod sebe.“

„Nitko te ne tjera da ideš ispod sebe. Tamo je i tako sve zauzeto.“

Šutio sam. Znao sam da likuje. Ne nada mnom, nego nad onom koja se mogla rasplakati.

„Vodim! Jedan nula! Ajme, kako sam pametna!“

„To tvoje samopouzdanje je potpuno neutemeljeno, ali ti zbilja stoji ko nikom na svijetu. No danas se ipak počešljaj. Zapustila si se, Jul.“

„A ove tvoje grozomorne tetovaže od prstiju do ramena i tko zna kud dalje. Šuti, ne želim znati! Ali mrcina s anđelima po rukama, ma daj!“

„Pričaj mi radije o pismima.“

Tin Kolumbić Pukovniku ima tko pisati

„Pisma ko pisma. Oproštajna. Napisali smo svako svoje. On srcedrapateljno, ali ja tome uopće ne težim. Poručila sam im: Jebite se svi!“

„Ti si kostur, ne težiš uopće.“

„Marko!“

„Slušam, slušam, znaš da me zanima. Pa izađi, brate, iz ormara više.“

„Ali shvatio si već i zašto i kako je to bilo.“

„Nisam uopće, al’ ti vjerujem da misliš da jesam.“

„Marko!“

„OK.“

„Ne znam ni ja zapravo. Meni je sve to bilo jedno zaista jedinstveno neiskustvo.“

Priča o tome kako je popila tablete. Kako se on u zadnji čas predomislio. Kako ga je, kad se vratila s ispumpavanja želuca, gađala kiselinom. Nekad bih htio plakati, ali ne znam kako.

„Ne znam kako sam ga uspjela promašiti!“

„Luđakinjo!“

„Divan si.“

„Ne! Ti si.“

„Oprosti, ali ja ovdje kanim zadržati svoje mišljenje.“

„I ja svoje. Čak i kada se slažem s tobom.“

„Ozbiljno, hvala ti da si na mojoj strani.“

„Ja sam uvijek na tvojoj strani, čak i kad mijenjaš strane. A sad se lijepo okreni na bok i spavaj. Ne tako. Na drugu stranu. Tako.“

Pokrivam je i izlazim. Pa iz zgrade. Dom za starije i nemoćne. Odvezujem bicikl. Neće me biti do ponedjeljka, ali bit će dobro. Spava. Jedina koja ne koristi sedative. Ima osamdeset i dvije godine, Juliška. Zaljubila se u mlađeg, tamo u Pešći. Sedamdesetdevetogodišnjak. „Svi ste isti“, govori, oslanjajući se na anđela na mojoj podlaktici dok je vodim prema WC-u. Večeras smo opet zaboravili izvaditi zubalo. Sutra će joj riječi imati zadah starog ormara.

Vežem bicikl pred zgradom u kojoj je gars koji je moj dom. Stiže SMS.

– U vrtu sam. Nikog živog ovdje. Samo smo breza i ja.

KRATKA PRIČA Relativnost u praksi

Tipkam:

– To je sasvim dovoljno života. 

Suzana Matić

Suzana Matić rođena je 1970. godine u Mainzu u Njemačkoj. Školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet. S pisanjem je počela kao blogerica. Zapažene su kod publike i kritike njezina knjiga pjesama u prozi i kratkih priča “Samosanacije” iz 2012. i “Ne naginji se unutra” iz 2017. godine. Objavljuje pjesme i kratke priče u Večernjem listu, Književnoj republici, Fantomu slobode i na Trećem programu Hrvatskog radija.

www.vecernji.hr/kratkaprica

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas

  • Kolumpar:

    Dopada mi se što inače ne volim: Virginia Woolfovske iskrzane rečenice s tipično zakovrnutim ženskim patosom, koji se ovdje miješaju kao vino i voda. Čini se da Suzana misli to što povejda. Odlično.