Uvijek u isti sat, gotovo u minutu točno, zaustavljala je dah pred prorezom na vratima, u polumraku stana u prizemlju. Pogasila bi svjetla da bude tajnovitije. Dočekivala je tako prizemljenje bjeline: pisma s adresom Tuškanove ulice, izmičući papuče da ih to čudo ljubavnog pisma ne dotakne, no bešumno, da poštar, s vanjske strane praga, nijedan od njezinih izvanvremenih djelića sekunde ne posudi malo za sebe dok, nehajno fućkajući, bude napuštao vrata, prag, ulicu.
Njemu, poštaru, dodijelila je ulogu maga: “Eto maga s druge strane praga!“ – pjevušila je na Faureovu Pavanu, no nikad ujutro, u vrijeme pristizanja pošte, samo pred spavanje, da se ne urekne. A mag s velikim “M”, s druge strane praga, bje potpuno nesvjestan svoje pozicije en face... Ona, pak, s pogledom dolje, na, sad već zvonke, gotovo hihotave papuče te saveznike zarobljenog, nikomu znanog trenutka.
Žurno... A da pričeka još malo? Ljubavi se žuri i ne žuri, nije li tako?, razmišlja, ali zna: ljubav jest i, ma što bude bilo, nikada neće biti da nije bila ... pa kad zamukne zvuk motorkotača, svečano će se prignuti (o, dugo je vježbala svečano priginjanje) i dotaknuti pismo.
Bivalo je tako i trajalo je dugo, to obredno sačekivanje u polumraku, na splitskoj adresi, ona – zasanjana pogleda u krošnje zagrebačkih stabala kestena, još nepoznatih. Zato će u prvim brucoškim danima miris pečenog kestenja na uglu Gundulićeve i Ilice imati ime drage, toliko puta bezglasno izgovorene, borongajske ulice, ozvučeno tek jedva čujnim letom s poleđine bjeline.
Kada sve prođe i kad usred Zagreba pronađe Split, drugu svoju ljubav, ona će netremice buljiti u svaki njegov (tada još, danju, neosvijetljeni) tramvaj i skoro zaboraviti obećanje, gotovo zavjet, što ga je jednom dala sebi: moram vidjeti Tuškanovu, moram vidjeti Tuškanovu, to je prema Borongaju...
Nije marila. Zaboravila, ipak.
U dugim zagrebačkim danima i godinama Trg Republike stigao je ušetati u Trg bana Jelačića ali ona, ona u Tuškanovu ne.
Na Trgu je, točnije – nadomak njemu, ispraćajući tramvaje, sada već s izvjesnog prozora dvorane izvjesno – neizvjesnih društvenih okupljanja, upoznala treću ljubav. Zaokupljena trećim, nije ni jednom sivom stanicom svog ljubljenog polumraka zabilježila da već dva desetljeća stanuje na Tuškancu... Kad bi joj se razbistrilo, razmišljala je: pa dobro, dobro, kakve sad to ima veze? Onog iz Tuškanove voljela je u Splitu, onog iz Splita – na Tuškancu, a ovaj treći...? Hej, pa ovaj treći proputovao je cijelu Toscanu uzduž i poprijeko, i ne jednom!
Taj bi Toskanac, kako ga je zvala, o svom rođendanu, i prije nego će odmotati njezin ljubavni darak, pogađao: „Znam. Rubac. Ili kravata.„ Nije mu znala objasniti što ni sebi samoj nije znala: Nosit će ga (rubac) u unutrašnjem džepiću, u blizini srca? Jednom će za njom plakati? Makar, muškarce koji plaču vidjela je samo na filmu. Šteta. Što je htjela prebrisati, što iznijeti na svjetlo dana? I zašto – kravata? Neka bude svečano! – znala mu je govoriti u vremenima dok su jedno drugo još nasmijavali. „Prigoda, prostor, vrijeme?„, znao bi pitati. – Svejedno. Samo neka je svečano! Silno su ga nasmijavale sve moguće i nemoguće situacije u kojima su bile (ne)zamislive svečanosti.
Običnim svečanostima ona se okreće tek sada: Novu godinu dočekat će na uglu Maksimirske i Fijanove, s djecom. Borov – gaj zamijenit će borov – sjaj šarenih lampica. Ima duhovitu djecu: “Mama, tvoj je ljubavni život bio iznimno bogat. Ne bismo se čudili da si nas dobila zauzimanjem Duha Svetoga ... ili, barem, svetoga Nikole... možda Djeda Mraza? „Ona već tone u san. U snu, daleko na moru, pet joj je godinica; gleda u novogodišnju čestitku s likom Djeda Mraza, u snijeg, nikad viđen u stvarnosti. Šrapčeva 4. Ujak Petar...
U bunilu pita: Šrapčeva, gdje je to? – “Tu, iza ugla, mama.“ Ah, uvijek je voljela Zagreb!
Uvijek je voljela Zagreb... Ali, u čemu je zajeb...!? kad Borongaj nije gaj borova, sve samo kestenje – pa barem je to znala u početku, u početku kad bijaše samo riječ Tuškanova, bez pridruženog Borongaja; kad njezinu prvu ljubav od treće ljubavi, dotičnog Toskanca, dijeli tek drvored... kestenja, dakako. Drvored je ondje, u ulici kojoj ipak neće izgovoriti imena... No, poželjevši je razgledati, sve zbog aktualnog trećeg, konačno, konačno je prošetala i Tuškanovom... Tako, dakle, baš iz one kuće odašiljala su se prva ljubavna pisma!? Tko bi rekao!? Toplo ime Tuškanova sada je hladan tuš! Obične li zgradurine! Ali, ah, da, ona je došla razgledati treću, posljednju adresu: drvored stabala kestena između prve i zadnje ljubavi, između dviju adresa, drvored u okomici! Kojemu stablu pristaju ptice, kojemu konopac? O tome će misliti sutra. Eh, pa nije ona Melita Žganjer pa da joj se nakraju posreći! A sad kući! Žurno! U svoj polumrak. Tramvajem, samo do Trga. Nikad ne zna koga može (želi?) vidjeti ... a i sada su tramvaji osvijetljeni čak i danju. Dalje će kući pješice, kroz Prolaz Tuškanac. Rumenožut kao kruh toskanski, rumenožut kao u pjesmi, rumenožut…
Ali, što joj je s vidom? Što joj je s očima!? Previše je svjetla, previše svjetla!
Kroz Prolaz, magovski megaprorez, namjesto lišća, raznosi vjetar pisma... žuta, žuta..., kao zajapuren i nekako... kao da mu se žuri.
Lijepo je, svejedno.
Vlasta Vrandečić Lebarić pjesnikinja je i glazbenica (r. u Splitu 1953.), podrijetlom s otoka Brača. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju 1978. Višegodišnja je glazbena urednica na Hrvatskom radiju, profesorica na Glazbenoj školi Pavla Markovca, skladateljica i autorica tekstova u 25-godišnjoj suradnji s Festivalom dalmatinskih klapa u Omišu. Na poslijediplomskom je doktorskom studiju komparativne književnosti FF-a u Zagrebu i autorica četiriju zbirki poezije (zastupljena u antologijama i književnim pregledima). Članica je DHK-a od 2003., a na manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču 1999. ovjenčana je maslinovim vijencem za pjesništvo.
Odlična. Evocira Tina: "Ne ljubi manje onaj koji ćuti ...". Svaka čas'!