Djeca koja se danas rađaju doživjet će, prema predviđanjima, manju životnu dob od svojih roditelja. Premalo igre i boravka u prirodi i vezanost za ekrane s posljedičnom pretilošću, kao i niz ostalih čimbenika za posljedicu će imati razvoj niza bolesti u odrasloj dobi, naglašava prof. prim. dr. sc. Julije Meštrović, bivši predsjednik Hrvatskog pedijatrijskog društva i dopredsjednik Europskog pedijatrijskog društva, a izv. prof. prim. dr. sc. Joško Markić, aktualni predsjednik HPD-a, naglašava koliko je u skrbi o djeci važan pedijatar. – Sve što se događa u životu uvijek je u nekom kontekstu. Tako i djeca žive u određenom konkretnom okruženju, svijetu koji su stvarali odrasli. Kakav je svijet u kojem djeca žive i koliko je on zdrav, takav je i njihov život i razvoj – kaže dr. Julije Meštrović. Uvodi nas u globalnu sliku strukture svjetskog stanovništva.
– Vidimo da se svijet podijelio na mladi jug i stari sjever. Kada pogledamo udio djece do 14 godina života, vidimo da je većina djece u južnim dijelovima svijeta, a ponajviše u Africi. Upravo su to i najsiromašnije zemlje svijeta. Dakle, imamo najmlađe populacije, s najviše djece, i istodobno najveće siromaštvo – upozorava dr. Meštrović koji iznosi i podatke o povijesti životnog vijeka. – U 16. stoljeću, u dobu Da Vincija, Michelangela, Shakespearea i Marulića, prosječan životni vijek bio je oko četrdeset godina. Ta se granica nije znatno mijenjala sve do početka 19. stoljeća. A onda se događa nešto revolucionarno – napredak znanosti i tehnologije – kaže dr. Meštrović i spominje cijepljenje protiv velikih boginja i prve željeznice.
– Od tada počinje nagli porast životnog vijeka. S prosječnih četrdeset dolazimo na više od osamdeset godina, koliko ljudi žive danas – kaže dr. Meštrović, koji u taj kontekst uklapa i smrtnost djece kroz povijest. – Od prapovijesti je u svim društvima svijeta umiralo od 45 do 50 posto djece. Prekretnica se događa sredinom 20. stoljeća kad se smrtnost djece u svijetu prepolovila. Naravno, velika je razlika između različitih regija svijeta. I danas vrijedi isto pravilo: najviša smrtnost djece je ondje gdje je najveće siromaštvo, a tu je i najviše djece – navodi dr. Meštrović.
Odrasli ljudi najčešće umiru od srčanih, a zatim od malignih i zaraznih bolesti. Kod djece je slika drukčija. Djeca u cijelom svijetu najčešće umiru od zaraznih bolesti, ali u posljednjih dvadeset godina i ta je smrtnost prepolovljena. Međutim, u razvijenim zemljama, uključujući Europsku uniju i Hrvatsku, najčešći su uzrok ozljede. Osim toga, do pedesetih godina prošlog stoljeća najveća je bila smrtnost predškolske djece, a od tada je najveća smrtnost adolescenata.
– Javnozdravstvene mjere, poput cijepljenja, znatno su suzbile smrtonosne zarazne bolesti u djece predškolske dobi, čija je smrtnost do tad bila višestruko veća od smrtnosti ostale djece. Danas je najveća smrtnost adolescenata. Prometne nesreće najčešći su mehanizam smrtonosnih ozljeda u djece i mladih odraslih, a slijede utapanja i nasilje. Ozljede su izbježiv uzrok smrti, a u prometu ih je moguće smanjiti primjenjujući preventivne postupke, poput sigurnosnih autosjedalica, vezivanja pojaseva u automobilima, nošenja kacige, korištenja isključivo pješačkih staza, ograničenja brzine. Osobito je važna zabrana konzumiranja alkohola i pridržavanja prometnih propisa i ograničenja brzine vozila. U novije vrijeme opasnost je i vožnja električnih romobila i bicikala, kada vozači koriste podjednnako nogostupe i kolnike te ne prilagođavaju brzinu vožnje.
Nažalost, često su korisnici tih prometala djeca. Najteža ozljeda, koja može biti uzrok smrti u djece, jest ozljeda glave. Često se radi o adolescentima ili mladim osobama na motorkotačima. Prema podatcima Zavoda za intenzivno liječenje djece KBC-a Split ozljeda glave je gotovo isključiva smrtonosna ozljeda. Ako se ozljeda glave već dogodi, treba znati postupiti na mjestu ozljede, a to znači primijeniti postupke oživljavanja. U suvremenom svijetu adolescenti su u rizičnim situacijama najčešće u društvu svojih vršnjaka. Zbog toga provodimo tečaj o oživljavanju u višim razredima osnovnih škola u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a pohađalo ga je 10.000 djece. Bilo bi sjajno da pripremimo takav nacionalni program u našim školama. Nasilje među djecom postaje sve izraženije. Vršnjačko nasilje ne mora biti tjelesno. Isključivanje iz igre ili grupe također ostavlja duboke posljedice. Za razliku od Europe, u Sjedinjenim Američkim Državama smrtnost zbog vatrenog oružja pretekla je u djece i adolescenata smrtnost zbog prometnih nesreća – navodi dr. Meštrović.
Industrijalizacija, urbanizacija i globalizacija u XX. su stoljeću donijele nove i kompleksnije rizike s takozvanim "novim bolestima". Više ne viđamo rahitis, niti djeca umiru zbog tuberkuloznog meningitisa. – Svijet kakav je nekad bio više ne postoji. Današnji svijet u kojem djeca žive i odrastaju izrazito je kompleksan. Djeca većinom žive u gradovima, izložena zagađenju zraka, ali i zagađenju zvukom i svjetlom. Već sada ne znaju što je mrak ni što je tišina. Boje se prirode jer je ne poznaju – kaže dr. Meštrović i upozorava na obrasce ponašanja. U Europi oko četvrtina djece barem dva puta godišnje pije alkohol do pijanstva. Istodobno, djeca često ne doručkuju, a oko polovine djece u EU ne jede voće i povrće redovito.
– Kao posljedica prekomjerne i loše prehrane, uz oskudnu tjelesnu aktivnost, u odrasloj se dobi javljaju kronične bolesti poput kardiovaskularnih, malignih i respiratornih bolesti te dijabetesa. Većina roditelja je prezaposlena, a sve je više djece samohranih roditelja. Osobito su osjetljiva djeca koja boluju od kroničnih bolesti i njihov svakodnevni život ovisi o suradnji zdravstvenih i socijalnih ustanova, na što se vezuje potreba za palijativnom skrbi. Znatno se povećava udio djece s poremećajima ponašanja i djece s psihičkim tegobama. Osjećaj usamljenosti znatno je veći u djece i mladih nego u osoba starijih od 65 godina. Sve je veća uporaba sredstava ovisnosti i pojavnost nasilja među mladima. Djeca su bez nadzora izložena izvorima spoznaje iz profitnih masovnih medija. Digitalna tehnologija uzrok je takozvane digitalne demencije, koju obilježava utjecaj na kognitivne sposobnosti i promijenjena percepcija stvarnosti – upozorava dr. Meštrović i posebno se osvrće na mentalno zdravlje djece i adolescenata.
– Samoubojstvo je drugi najčešći uzrok smrti adolescenata – upozorava i navodi kako djeca danas dnevno provode četiri sata ili više pred ekranima. – Televiziju su danas zamijenili pametni telefoni i internet, često bez ikakvog nadzora. Granica između stvarnog i virtualnog svijeta se briše. Problemi s pažnjom, koncentracijom i pamćenjem postaju sve češći – kaže dr. Meštrović ističući kako se mozak razvija igrom i kretanjem.
– Igra razvija kreativnost, maštu, socijalne vještine, utječe na tjelesni i kognitivni razvoj. Kroz igru djeca uče misliti – govori dr. Meštrović. O potrebi za igrom u djece izjave su objavila stručna društva SAD i Kanade. Kada su djeca vani, više se kreću, manje sjede i dulje se igraju. Djeca su znatiželjnija i zainteresiranija za prirodne prostore nego za montažna igrališta.
Djeca koja se aktivno igraju na otvorenom, u prirodnom okruženju, pokazuju otpornost, samokontrolu i razvijaju vještine za suočavanje sa stresom kasnije u životu. Djeca imaju potrebu za slobodnom igrom, u kojoj mogu provesti dugo vremena bez napora, tako da se uče različitim pokretima, razvijajući slobodno kreativnost, motoričku spretnost i društvenost. Samo penjanje na stablo izazov je u kojem dijete razvija motoriku, usredotočuje se na pokrete, na svaku izbočinu na koju se može nogom i rukom osloniti i pridržati, a pri tom sluša šuštanje lišća i pjev ptica, da bi na kraju promatralo svijet iz nove perspektive. Umjesto bezbrižnog djetinjstva ispunjenog igrom, kaže, imamo "profesionalizaciju djetinjstva": djeca moraju pohađati brojne aktivnosti, a slobodna igra nestaje. Posebno upozorava na ustrajavanju na profesionalnom bavljenju sportom, kada se djeca iscrpljuju do granica svojih psihofizičkih mogućnosti.
Nasuprot tome, sport ima iznimno pozitivan utjecaj na razvoj djeteta i odrasle osobe, jer dugoročno koristi tjelesnom zdravlju i navikama u odrasloj dobi, timskom radu i suradnji te socijalizaciji djece. Roditelji, u želji da se dokažu kao "dobri roditelji", po svaku cijenu žele "uspješnu djecu" koju preopterećuju akademskim i izvanškolskim aktivnostima koja mogu biti izvor stresa, frustracije i tjeskobe. Poznato je da je Immanuel Kant objavio svoju epohalnu "Kritiku čistog uma" u pedeset devetoj godini života. Sve prije toga bila je priprema, u čitanju, šetnjama i razmišljanju. Možemo li danas zamisliti tu smirenost i usredotočenost?
– Nedostaju slobodna igra i razgovor, kao i zajednički rad u obitelji i povezanost s bližnjima. Sve to razvija iskrenost, velikodušnost, pristojnost, upornost i suosjećanje – kaže dr. Meštrović i naglašava važnost igre na otvorenom. – Djeci u dobi od jedne do četiri godine trebaju najmanje 3 sata tjelesne aktivnosti dnevno. Djeci od 5 do 17 godina treba najmanje 60 minuta umjerene do intenzivne tjelesne aktivnosti. Važno je provođenje vremena na zelenim površinama, što ima blagotvoran utjecaj na mentalno i emocionalno blagostanje, usredotočenost uz emocionalnu otpornost – govori dr. Meštrović ističući važnost povezivanja s prirodom. Ali kako to postići u gradovima u kojima nedostaje montažnih igrališta, a ne spominju se ni parkovi za slobodnu igru djece?
Uloga pedijatra iznimno je važna. Nije riječ samo o liječenju, nego o vođenju u kojem sudjeluje multidisciplinarni tim: psiholog, rehabilitator, socijalni radnik, patronažne sestre, učitelji i treneri. – Umjetna inteligencija je novi izazov i ona može u budućnosti postaviti dijagnozu, ali nezamjenjiv je onaj koji daje ulazne podatke. Nemoguće je zamijeniti ljudski odnos i podršku djetetu. Nasuprot umjetnoj inteligenciji su socijalna i emocionalna inteligencija jer treba moći prepoznati da osoba koja se skrbi za dijete primjerice ima depresiju – govori dr. Meštrović koji naglašava i ulogu zajednice.
– Potrebno je čitavo selo da bi se odgojilo dijete: šira obitelj, susjedi, prijatelji i sugrađani kako bi se razvio osjećaj pripadnosti, ljubavi, sigurnosti, samopoštovanja i odgovornosti za druge. Hrvatska je dužna slijediti povijesni program zaštite zdravlja prema Andriji Štamparu, koji je zapisao da je zaštita djece jedna od glavnih briga države i uvjet je poboljšanja zdravlja naroda te ne smije ovisiti o privatnoj inicijativi. Nije cilj liječiti bolesti, nego podržavati i održavati zdravlje – poručio je prof. Meštrović. Profesor Markić ističe kako se uslijed svega ovoga što je iznio prof. Meštrović suvremena pedijatrija stalno mijenja.
– Mi smo tu da pristupimo djetetu holistički, prevencijom i savjetovanjem. A to ne obuhvaća samo dijete kao pacijenta, nego i njegovu obitelj, roditelje – praćenjem rasta i razvoja, liječenjem, psihosocijalnom podrškom, edukacijom, podizanjem razine zdravstvene pismenosti i vođenjem multidisciplinarnog tima. Sve to kako bi dijete imalo mogućnost ostvariti svoje najviše potencijale i biti koristan član naše zajednice. Iznimno je važno i to smatramo svojim poslanjem, uz liječenje i sve drugo, zastupati i zagovarati prava i interesa djece i mladih. Na nama je da govorimo kako bismo pokušali senzibilizirati javnost i sve koji odlučuju da se neke stvari promijene nabolje. Ako nešto ide u lošem smjeru, naš je zadatak taj smjer ispraviti – naglašava dr. Markić, koji je naveo i jedan zapanjujući podatak koji se odnosi na svijet u cjelini.
– Donedavno smo bilježili konstantan rast očekivane životne dobi djece u trenutku rođenja. Primjerice, djeca rođena prije nekoliko godina imala su prosječnu očekivanu životnu dob od oko 78 godina. Taj trend, koji je dugo bio uzlazan, prvi put se zaustavio i sada pokazuje znakove pada. Novorođena djeca počinju imati manju očekivanu duljinu života u odnosu na prethodne generacije – iznosi alarmantan podatak. U Hrvatskoj u ovom trenutku, iznosi, ima oko 800 pedijatara. Najviše su koncentrirani oko četiri velika grada, a 81% su žene. Prosječna dob pedijatra je oko 51 godinu, 156 ih je starije od 60 godina.
– U ovom trenutku 55 pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti te njih 15 do 20 u bolnicama radi i nakon umirovljenja kako bi sustav pedijatrijske skrbi funkcionirao – kaže dr. Markić i naglašava kako su brojke lošije nego što su bile iako ukupni broj pedijatara raste. U zadnjih 18 godina porastao je za približno 200, ističe i kaže kako se taj porast ponajprije odnosi na bolnički sustav, a najveći problem ostaje manjak pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Prema podacima, u Hrvatskoj postoji 348 ambulanti za zaštitu zdravlja djece od 0 do 7 godina, ali samo u njih 240 radi pedijatar; u preostalim ambulantama rade liječnici opće medicine. U posljednjih 18 godina broj pedijatara u primarnoj zaštiti praktički se prepolovio.
Najlošija situacija je u Sisačko-Moslavačkoj županiji. Nedavno je gradonačelnik Siska odlučio isplaćivati 1000 eura mjesečno za tri pedijatra, u nadi da će ih privući. U toj županiji nedostaje čak 75% pedijatara. Zabrinjavajuća je i situacija u Zagrebu, gdje bez pedijatra ostaje oko 5000 djece, zatvaraju se ambulante i razina zdravstvene skrbi opada. Što se tiče Splitsko-dalmatinske županije, stanje je bolje – manjak pedijatara iznosi oko 15% i među najnižima je u Hrvatskoj, zahvaljujući suradnji Doma zdravlja, županijskih vlasti i Hrvatskog pedijatrijskog društva. Uspjeli smo osigurati specijalizacije u Splitsko-dalmatinskoj županiji putem fondova. To je proces koji traje, a prvi rezultati vidljivi su tek za 5 do sedam godina – ističe dr. Markić. Kao razloge zašto pedijatri odlaze iz Zagreba ili sustava primarne zaštite navodi preopterećenost i nezadovoljstvo.
– Prosječni tim prati oko 1400 djece. U Sisačko-Moslavačkoj županiji taj broj doseže više od 2000 djece po timu. Optimalan broj po standardima HZZO-a je 950. Studija Hrvatske pedijatrijske udruge pokazuje da pedijatri nisu zadovoljni poslom kao ni svojim statusom u bolničkom sustavu ili u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Dvije trećine njih osjeća umor i preopterećenost, dok trećina želi prijevremeno umirovljenje – kaže dr. Markić i ističe kako su posljedice ovog stanja ozbiljne. Nema kontinuiteta u praćenju djece, dolazi do fragmentacije skrbi, pedijatri postaju udaljeni od zajednice, dulje je čekanje na sistematske preglede, cijepljenje i savjetovanje, a slabi i provođenje preventivnih programa. Hrvatska je među prvih pet zemalja EU s problemom pretilosti i kroničnih nezaraznih bolesti kod djece, što dodatno opterećuje sustav. Nedostatak primarne skrbi dovodi do prelijevanja problema u bolnički sustav čime se povećavaju liste čekanja i troškovi, a smanjuje se kvaliteta života djece.
– Pedijatrijsko društvo spremno je predložiti rješenja. Povećavamo broj pedijatrijskih specijalizacija. U petogodišnjem planu predviđeno je 250 specijalizacija, 125 za primarnu zdravstvenu zaštitu, a 125 za bolnički sustav. Ministarstvo zdravstva i Vlada mogu predvidjeti kvote, ali lokalne jedinice, županije i domovi zdravlja moraju ih iskoristiti. Važno je poboljšati uvjete rada pedijatara, smanjiti administrativno opterećenje, stimulirati rad kroz lokalne samouprave i osigurati dostupnu pedijatrijsku skrb. Cilj nam je učiniti pedijatrijsku specijalizaciju privlačnijom i osigurati održivu zdravstvenu zaštitu. Djeca i mladi čine 20% populacije Hrvatske, što predstavlja našu budućnost. Situacija je teška, ali zajedničkim radom možemo napraviti veliki pomak. Iako proces traje, optimist sam da uz angažman struke, države i zajednice, rezultati neće izostati – zaključuje prof. Markić.
Važno je, dodaje, putem medija senziblizirati javnost, koja je inače vrlo osjetljiva prema djeci, na probleme s kojima se danas susreću pedijatri, ali i potaknuti na zajedničko djelovanje kako bi se ove porazne činjenice preokrenule. Isto tako, HPD nastoji potaknuti edukaciju i bolju suradnju među pedijatrima. Upravo zbog toga nedavno je u Splitu i održano predavanje "Izazovi zdravlju djece u suvremenom svijetu" u organizaciji Akademije medicinskih znanosti Hrvatske i Hrvatskog pedijatrijskog društva.
Otvori KEKS Pay
Djelom bi se smrtnost djece smanjila sa boljim obrazovanjem da ne budu tumpleki koji voze skuter kao da im se ne može ništa dogoditi. Djeci treba omogućiti više sadržaja koji bi ih odvukla od mobitela. Primjerice modelarstvo gdje bi dio djece sudjelova u izgradnji maketa brodova avion kuća itd. Oni koji vole sport trebalo bi biti omogućeno da se bave sa time. Sve te aktivnosti bi trebala država omogućiti djeci za nisku cijenu ako ne želite djecu koja stalno bulje u mobitele. Ali država mora davati novac za rad tisuće raznih udruga, država mora dati milijarde Eura za oružje. Odrasli nemaju volje ulagati novac u djecu zbog vlastitih ambicija čak ni sami roditelji. Ovo što je navedeno u članku pokriva samo mali dio problema, ali ne može riješiti problem u cijelosti bez ostalih stvari.