Uvjerena sam da i zakleti protivnici rock i soul žanra itekako dobro znaju meditativni hit "(Sittin' On) The Dock of the Bay" i klasik "(I Can't Get No) Satisfaction", koji su doduše skladali Stonesi i koji ih je prometnuo u jedan od najvažnijih rock bendova u povijesti, ali koji je postao mega hitom tek kad je Otis Redding snimio svoju verziju te pjesme. Reddingova obrada toliko se dojmila Jaggera da on i danas u refrenu pjeva "I can't get me no" umjesto "I can't get no"; baš onako kako je to otpjevao Redding. Glazbenik je to koji se i danas, gotovo šezdeset godina nakon smrti, smatra čovjekom koji je unio revoluciju u soul, i to u astronomski kratkoj karijeri koja je trajala ni cijelo desetljeće i okončala se njegovom smrću u avionskoj nesreći. Iako je Redding u vrijeme smrti imao samo dvadeset i šest godina, već tada ga je slijedila vojska obožavatelja s obje strane oceana, smatralo ga se najkarizmatičnijim soul pjevačem generacije i muškim pandanom Arethe Franklin, kojoj je među ostalim i skladao poznati hit "Respect".
Otis Ray Redding Jr. rođen je u ruralnoj Georgiji 9. rujna 1941. godine u obitelji koja je teško živjela. Njegov otac, dioničar i propovjednik, obolio je od tuberkuloze, zbog čega je mladi Otis s tek 15 godina morao napustiti školu kako bi postao hranitelj obitelji. Radio je teške poslove, od kopanja bunara do rada na benzinskoj postaji, no utjehu je pronašao u glazbi. Od malih nogu pjevao je u crkvenom zboru, a njegovi glazbeni idoli bili su buntovni Little Richard i uglađeni Sam Cooke. Upravo je ta kombinacija sirove energije i duboke osjećajnosti kasnije postala njegov zaštitni znak. Svoju je vještinu brusio na lokalnim natjecanjima talenata, gdje je nakon 15 uzastopnih pobjeda dobio zabranu daljnjeg natjecanja kako bi i drugi dobili priliku.
Prekretnica koja će ga lansirati u zvijezde dogodila se slučajno u kolovozu 1962. Redding je tada bio vozač i pjevač u bendu Johnnyja Jenkinsa te ga je odvezao na snimanje u legendarni studio Stax Records u Memphisu. Jenkinsovo snimanje nije prošlo dobro, no na kraju sesije ostalo je nešto studijskog vremena. Suvlasnik Staxa, Jim Stewart, dopustio je Otisu da snimi nekoliko svojih pjesama. Prva, "Hey Hey Baby", odbačena je kao prežestoka kopija Littlea Richarda, no druga pjesma, balada "These Arms of Mine", promijenila je sve. Pjesma je postala hit i osigurala mu ugovor koji će ga definirati kao jednog od najvećih soul umjetnika svih vremena.
Uspon mu je bio strelovit. Bio je radoholičar koji je jednom prilikom snimio gotovo cijeli album, kultni "Otis Blue: Otis Redding Sings Soul", u 24-satnom maratonu. S tog albuma potekli su klasici poput "I've Been Loving You Too Long (To Stop Now)" i njegove originalne verzije pjesme "Respect", koju će dvije godine kasnije proslaviti Aretha Franklin. No, Redding nije bio samo umjetnik; bio je i iznimno pronicljiv poslovni čovjek, što je bila rijetkost za crne glazbenike tog doba. Osnovao je vlastitu izdavačku kuću Redwal Music i diskografsku kuću Jotis Records, osiguravajući kontrolu nad svojim radom i financijsku neovisnost. Svojim je uspjehom, bijelim menadžerom i rasno mješovitim bendom rušio barijere i postao uzor koji je dokazao da je moguće uspjeti a da vas ne iskoriste promotori ili diskografske kuće.
Iako je već bio velika zvijezda na R&B sceni, nastup na Monterey International Pop Festivalu u lipnju 1967. katapultirao ga je među globalne ikone. Na pozornici na kojoj su se te večeri proslavili i Jimi Hendrix te Janis Joplin, Redding je svojom sirovom energijom i magnetskom karizmom osvojio pretežno bijelu "love crowd" publiku. Bio je to trijumfalan trenutak koji je potvrdio univerzalnu snagu njegove glazbe i dokazao da soul nije žanr ograničen bojom kože. Nakon tog nastupa, činilo se da za "Velikog O", kako su ga od milja zvali, ne postoje granice. Planovi za 1968. godinu uključivali su nastupe u najprestižnijim dvoranama i gostovanja u najvećim televizijskim emisijama, poput "The Ed Sullivan Showa". Svijet je ležao pred njegovim nogama.
U kolovozu 1967., dok je boravio na brodu u Sausalitu, inspiriran albumom "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band" The Beatlesa, Redding je napisao pjesmu koja je odudarala od svega što je dotad radio. Pjesma "(Sittin' On) The Dock of the Bay" imala je introspektivan, gotovo folk prizvuk. Njegov tim, uključujući suprugu Zelmu i producente u Staxu, bio je skeptičan prema novom zvuku. Nije ih poslušao. Snimio je pjesmu nekoliko dana prije svoje smrti, a posljednji stih, koji je planirao naknadno napisati, improvizirao je zviždanjem. Ta melodija postala je jedan od najprepoznatljivijih glazbenih trenutaka 20. stoljeća. Pjesma je objavljena postumno i postala je njegov jedini singl na prvom mjestu Billboard Hot 100 ljestvice, ujedno prvi postumni broj jedan u povijesti američke glazbe.
Samo tri dana nakon što je snimio svoju najpoznatiju pjesmu, u nedjelju, 10. prosinca 1967., Redding i njegov prateći bend, The Bar-Kays, ukrcali su se u njegov privatni zrakoplov Beechcraft H18 kako bi odletjeli na nastup u Madison, Wisconsin. Vrijeme je bilo loše, bila je magla i kiša i samo nekoliko kilometara od odredišta, zrakoplov se srušio u jezero Monona. Od osam putnika, preživio je samo jedan član benda, Ben Cauley. Vijest o smrti Otisa Reddinga šokirala je svijet, a na njegov sprovod došlo je više od 4500 ožalošćenih obožavatelja i kolega.
Iako je njegova karijera trajala manje od desetljeća, Reddingov utjecaj je nemjerljiv. Postumno je osvojio dvije nagrade Grammy, primljen je u Rock & Roll Hall of Fame i Songwriters Hall of Fame, a 1999. dobio je i Grammy za životno djelo. Njegov život bio je obilježen glazbom i posvećenošću obitelji, u potpunosti bez skandala. Tek je biografija iz 2001. godine iznijela tvrdnje da se planirao razvesti, što je njegova udovica Zelma oštro demantirala, čuvajući sliku o njemu kao o predanom suprugu i ocu. Njegova obitelj danas vodi Otis Redding Foundation, organizaciju koja pomaže mladim glazbenicima. Otis Redding nije bio samo "Kralj soula"; bio je glazbeni vizionar, poslovni pionir i čovjek čiji glas, prepun boli, radosti i iskrenosti, i danas jednako snažno odzvanja.