O sustavu socijalne skrbi u javnosti se govori tek kad se dogodi neka obiteljska tragedija ili nasilje, no socijalni radnici, psiholozi, socijalni pedagozi i odgojitelji iz tog osjetljivog sustava s najsloženijim se društvenim i obiteljskim situacijama suočavaju svakodnevno. Da bi preradili sve profesionalne izazove a da ne podlegnu izgaranju na poslu te kako bi zadržali pravu mjeru profesionalne empatije uz jasne granice, situacije na koje nailaze analiziraju kroz supervizijske grupe Akademije socijalne skrbi. Drugu akademsku godinu zaredom superviziju je prošlo 400 stručnjaka, po osmero u 50 grupa, a u sljedeće tri godine proći će je više od 2000 stručnjaka diljem Hrvatske.
Suosjećanje koje preplavljuje
– Kod nas supervizija nije nadzor, već osnaživanje stručnjaka u profesionalnom i osobnom smislu kako ne bi došlo do njihova sagorijevanja u radu. A do njega dolazi neminovno jer kad čujete sve ono što se događa jednom čovjeku, ne možete ostati imuni na to – kaže Marija Barilić, ravnateljica Akademije socijalne skrbi.
Stručnjaci u socijalnoj skrbi izloženi su visokoj razini burnouta zbog prirode posla koji sa sobom nosi kontinuiran kroničan stres, suočavanje s tuđom patnjom i emocionalnom preopterećenošću, rad u neadekvatnim uvjetima i s ograničenim mogućnostima pružanja stvarne pomoći. Manifestira se emocionalnom iscrpljenošću.
U strukturiranom obliku profesionalne podrške i učenja stručnjaci pod vodstvom licenciranog supervizora analiziraju konkretne slučajeve iz prakse, razmjenjuju iskustva i refleksije o vlastitu radu. Jedan član grupe izlaže slučaj, odnosno predstavlja izazovnu situaciju, i umjesto da supervizor daje gotove savjete, cijela grupa aktivno sudjeluje. Istražuju se različiti kutovi gledanja i nude moguće intervencije. Raspravlja se ne samo o klijentu nego i o tome kako se sam stručnjak osjeća, koje su njegove nesvjesne reakcije i kako upravlja vlastitim stresom, objašnjava Silvia Rusac, licencirana supervizorica.
A izazovi u radu su brojni. Nekad su to agresivni korisnici, među kojima i oni koji otvoreno prijete ili šalju uznemiravajuće poruke, npr. da znaju u koju školu idu djeca socijalne radnice. Snažno suosjećanje s korisnikom jednako tako može preplaviti stručnjaka koji mora jasno razgraničiti privatno od profesionalnog.
– Vrlo često stručnjaci iznose preopterećenost u obliku profesionalnih pritisaka, uvjeta rada, nedostatnih resursa, previše administracije, sukoba u timu, sekundarne traumatizacije, odnosa s kolegama i nadređenima, etičke dileme u radu. Prisutan je i osjećaj konstantnog pritiska, gubitak motivacije, izloženost profesionalnom stresu i suočavanje sa stresnim situacijama na poslu. I upravo rad na tome pridonosi da se profesionalni izazovi u superviziji transformiraju u profesionalni rast i razvoj, a time imamo i zadovoljnije korisnike sustava – navodi S. Rusac.
Primjeri mogu biti strašni pa će tako slučaj zlostavljane bebe poljuljati i najčvršćeg profesionalca. Kod stručnjaka koji rade s umirućim djetetom dolazi do sekundarne traumatizacije, osjećaja nemoći i tuge. Javljaju se i etičke dileme i strah od profesionalne pogreške, primjerice, pri smještanju djeteta koje su morali izdvojiti iz obitelji – smjestiti ga u dom za nezbrinutu djecu ili kod udomitelja? Još je gora situacija kad su svi kapaciteti popunjeni i jednostavno nema mjesta za još djece – a dijete treba adekvatno smjestiti jer je u biološkoj obitelji životno ugroženo... Slično je i sa smještanjem starije osobe. Socijalni radnik ili drugi stručnjak nerijetko satima telefonira od doma do doma tražeći smještaj za osobu u potrebi.
– Čest je osjećaj nemoći pred sustavom. Kad bih trebala izdvojiti jedan problem, to je nedostatak resursa, nedostatan broj stručnjaka u socijalnoj skrbi s obzirom na zahtjeve i obilježja posla te broj korisnika s kojima rade. Problemi ne proizlaze iz struke, mi znamo što smo studirali, već proizlaze iz uvjeta rada i društvenog nemara, zbog kojeg nisu osigurane dostatne usluge za ljude koji ih trebaju – jasna je S. Rusac, dodavši da se uvjerila kako stručnjaci, unatoč navedenom, rade s velikim srcem, vrlo odgovorno u uvjetima i okolnostima u kojima živimo.
Jedna od tih stručnjaka je i Natalija Novak, socijalna radnica iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad – Službe Grada Zagreba. Prema njezinim riječima, najveći problem socijalnim radnicima ne predstavljaju ekstremne situacije, nego nemoć koja se javlja u svakodnevnom radu s ranjivim skupinama, kad nekome zapravo ne možeš pomoći. Objašnjava to na primjeru beskućnika.
– Kad imam pred sobom beskućnika, vidim da mu je potreban smještaj, hrana, higijena, topao krevet, redovni obroci, sve što čovjeku u nekim kriterijima zdravog razuma treba, i trudim se da mu to i osiguram. No on dolazi sa svojim životnim iskustvom koje ga je i primoralo da živi kao beskućnik, bilo da je to alkoholizam, neka druga ovisnost ili psihička bolest ili samo otuđenost. Što god bilo, on često odbija smještaj i moju ponuđenu priliku da svoj život živi po mjeri koja se smatra primjerenom čovjeku, a ja trebam način kako da mu ponudim poboljšanje života po njegovoj mjeri. On traži da trenutačno dobije neki sendvič, malo novca, jer njegova su očekivanja svedena na minimum. Ne očekuje bolju priliku za sebe i ne zna se snaći u drugim okolnostima. Treba jako puno vremena da se zadobije povjerenje tih ljudi, da se izgradi odnos koji bi morao rezultirati rješenjem njegovih problema. Možda je problem u količini stranaka i korisnika, ali mi, nažalost, nemamo vremena dulje vrijeme raditi s tim čovjekom, u više navrata bolje osluhnuti njegovu priču. Nudimo im instant-rješenja, ono što je zakonski omogućeno, a to nije dovoljno – opisuje.
Ova izrazito empatična i entuzijastična socijalna radnica sa 17 godina iskustva trenutačno radi na udomljavanjima. Neizmjerno poštuje udomitelje koji se pojavljuju u onom dijelu života djeteta ili odrasle osobe kada nema nikog drugog tko bi preuzeo brigu o njima jer institucija nikada neće pružiti ono što može obiteljski dom.
Nerealna očekivanja posvojitelja
– Udomitelji se nose s hrpom teškoća. Nedostaje im podrška, recimo, ako su udomili dijete s teškoćama, da mogu brže doći do logopeda i drugih stručnjaka. Udomljuju se često ekstremno zapuštena djeca, kako odgojno tako i psihički i fizički zapuštena, i ta djeca trebaju silu stručnjaka i pomoći, zato mislim da bi možda trebali imati neku prednost, da ne čekaju po godinu dana i da udomitelji ne moraju plaćati privatno logopede, rehabilitatore i slično. A da ne govorim o udomiteljskom dopustu, koji je samo šest mjeseci, čak i kad udomljuju bebe. Dijete bi se trebalo uklopiti u normalan način života obitelji, a ne da ta obitelj udomljenjem dobije dodatne teškoće – iznosi frustracije naša sugovornica.
Kad je riječ o posvojiteljima, činjenica je da mnogi od njih imaju nerealna očekivanja. – Najčešće idu iz prizme iskustva koje sami imaju, ili ljudi iz njihove okoline. Roditeljstvo gledaju kroz oči svojih prijatelja i rodbine, a to su djeca iz funkcionalnih obitelji. Mnogi se posvojitelji nisu susreli s djecom iz disfunkcionalnih obitelji, djecom koja imaju teškoće. Nije cilj posvojenja birati spol, dob, boju kose i očiju, nacionalnost, nego postati roditelj, i to ne samo na papiru nego i onom nevidljivom vezom. Naša je odgovornost, kao tima koji radi obradu posvojitelja, procijeniti koliko je posvojitelj spreman uistinu razumjeti potrebe djece i uspostaviti tu "nevidljivu vezu" te shvatiti da je roditeljstvo maraton – objašnjava Natalija Novak.
Otvori KEKS Pay
