Patrik Ćavar, jedan od najboljih svjetskih lijevih krila, trenutačno dane provodi u rodnom Metkoviću. Igra se sa svojim psićem, njemačkim špicom Luijem. Do pojave koronavirusa bio je komentator teniskih mečeva na SportKlubu.
– Stao je tenis, stao sam i ja. Kako za mene više nije bilo posla, nije mi preostalo ništa drugo nego vratiti se kući i čekati da ovo zlo prođe. U Metkoviću ne izlazim puno, samo nužno, tako da i ne znam tko se sve od mojih bivših suigrača vratio u grad – rekao je Ćavar.
Prenošenju teniskih mečeva nećete se skoro vratiti?
– Bojim se da ne. Grand Slam turniri Roland Garros i Wimbledon su otkazani, vjerojatno i US Open. Kod tenisa je problem što se iz tjedna u tjedna mora putovati. To je tisuće igrača i igračica na putu, od futuresa i challengera do onih pravih, velikih turnira. No, kad tenis počne, eto mene ponovno u eteru – kaže Pako.
Možda ćete prenositi prvenstvo Hrvatske, na kojem će igrati Čilić, Karlović, Ćorić, Serdarušić...
– Da, čitao sam o toj ideji. Dođe li do realizacije te ideje, bilo bi dobro da Sportklub prenosi sve mečeve. Naravno, kandidiram se za prijenos nekih – istaknuo je Ćavar.
Vratimo se na rukometne teme. Hoće li se ove sezone igrati prvenstvo Hrvatske?
– Teško. Ne vjerujem. Malo je vremena da se sve to pokrene i odigra. Više izgleda da se nešto odigra ima SEHA Gazprom liga. Oni mogu u jednom vikendu odigrati završni turnir, u puno su boljem položaju nego Hrvatska liga.
Igrajući za PPD Zagreb i Barcelonu, Ćavar je osvojio pet naslova pobjednika Kupa prvaka. Dva s hrvatskim i tri sa španjolskim prvacima. S reprezentacijom Hrvatske osvojio je olimpijsko zlato u Atlanti 1996., srebro na SP-u u Islandu 1995. i broncu na EP-u u Portugalu 1994. Jasno, najdraža mu je olimpijska zlatna medalja.
– Nakon što smo 1996. osvojili peto mjesto na Europskom prvenstvu, malo je tko očekivao da ćemo nekoliko mjeseci kasnije osvojiti zlato na Igrama u Atlanti. Ključni čovjek na putu do medalje bio je izbornik Velimir Kljajić. O njemu smo iz priča znali da je čvrsta ruka. Kad bolje razmislim, upravo je to bilo ono što je trebalo našoj generaciji. Trebao nam je čovjek koji će se prema nama, a svi smo u to vrijeme bili velike rukometne zvijezde, postavi bez pardona – priča Ćavar.
Zanimljive su bile pripreme u Tupelu, 15 dana prije početka olimpijskog turnira...
– Kad smo došli na prvi trening, vidjeli smo da linije igrališta nisu iscrtane, vrata su bila učvršćena vrećama pijeska, teren je bio puno kraći od rukometnog – prisjeća se Pako.
Zanimljivo, put do zlata počeo je gotovo katastrofalno. U susretu sa Švicarskom početkom drugog poluvremena gubili smo 12:17, Ćavar je promašio sedmerac...
– U tim trenucima izbornik je morao reagirati. Stavio me na mjesto srednjeg vanjskog, promijenili smo obranu i na kraju pobijedili – kaže Ćavar.
Ne samo da su pobijedili Švicarsku, nego su došli i do olimpijskog zlata.
Pamti i sjajne dane u Barceloni.
– U to doba, 90-ih, Barcelona je bila najjača rukometna momčad. Koga je Barcelona zvala, taj je doista vrijedio. Tamo sam iskusio stopostotni profesionalizam u svim oblicima. Često smo se družili s nogometašima. Oni su dolazili na naše proslave, mi na njihove. Bili smo kao obitelj. Kad bismo išli u obilazak bolnica, uvijek bi išla po tri-četiri nogometaša, rukometaša i košarkaša. U nekoliko sam navrata išao s Figom, Xavijem, Rivaldom i Guardiolom. Tih barcelonskih dana družio sam se s Pepom Guardiolom – priča Ćavar.
Pamti nekoliko lijepih proslava iz Barcelone.
– Jedne godine osvojili smo naslove prvaka Španjolske rukometaši, nogometaši i košarkaši. I svi smo sjeli u onaj otvoreni autobus i provezli se Barcelonom. Došlo nas je pozdraviti pola grada. S druge strane, kada bismo osvojili Kup prvaka, došli bismo svi u odijelima na centar stadiona Nou Camp gdje bi nas pozdravilo 100.000 navijača. Jer, uvijek bismo došli uoči nekog velikog derbija. Jednom je to bio Real, drugi put Atletico, treći put Valencia – priča Ćavar.
Jednom ste i igrali na Nou Campu?
– Da, bila je to revijalna utakmica u kojoj su uz nogometaše sudjelovali i rukometaši i košarkaši Barcelone te tenisači. Tako je sa mnom u momčadi igrao i Sergi Bruguera, dvostruki osvajač Roland Garrosa. Moja momčad pobijedila je s 4:2, a moram se pohvaliti i da sam zabio jedan gol.
Je li istina da ste s ruskim rukometašem Šepkinom išli u kino gledati “Titanic”?
Nije. To su se neki moji suigrači iz reprezentacije izmislili. Još su pričali i da smo zajedno plakali u kinu, ha-ha.
Ćavar nikad nije igrao s Ivanom Balićem. Najbliže igranju zajedno bili su uoči Svjetskog prvenstva u Francuskoj 2001., ali se Balić ozlijedio. Na pripremama u Poreču, uoči tog SP-a, dogodila je jedna od najpoznatijih anegdota.
– Bili smo na pripremama u Poreču i sjedili u kafiću Ivano Balić, Petar Metličić i ja. Bilo je to nakon večere. Otišli smo na piće prije spavanja. Bilo je to u travnju ili svibnju, uglavnom nije baš bilo toplo. Kafić je bio blizu neke lučice, a voda je bila prljava, bilo je u njoj svačega, od mulja do ulja. Rekao sam im: Vidite kako je ovo prljavo. Pa nema teorije da netko ovdje uđe u vodu. Na to Ivano Balić kaže: Hoćeš se kladiti da ću ja skočiti u tu vodu? Rekao sam mu da nema šanse da će to napraviti. Mislim da smo se kladili za sto eura. Rekao sam mu da ću mu platiti sto eura, ali da nema teorije da skoči. A on ni pet ni šest, digao se od stola i u tenisicama i trenirci hladnokrvno bacio se u tu vodu. Odmah sam mu isplatio sto eura. Najsmješnije mi je bilo kada je izišao iz vode, imao je duboke tenisice pa mu je voda curila iz njih. Iskreno, bio sam u šoku kad je mrtav-hladan skočio u tu vodu – rekao je Ćavar.
>>> Pogledajte kako su dočekani srebrni rukometaši
