Za kraj 38. ankete za izbor najboljeg vaterpolista godine ostavili smo istinsku legendu ovog sporta, čovjeka koji je bio olimpijski pobjednik davne 1968., olimpijski doprvak još davnije 1964., ali i četiri puta europski klupski prvak.
I premda nikad nije imao čast voditi reprezentaciju Hrvatske, što je možda i "grijeh struktura", on je i trenerska legenda koja je s vaterpolistima matičnog kluba 1996. bila prvak Europe.
Razgovaramo, dakle, s Ozrenom Bonačićem (83), mladostaškom legendom koja još uvijek pozorno prati zbivanja na vaterpolskoj sceni, jer vaterpolo je njegov život.
Okupljaju se zlatni iz 1968.
Evo kako je ova trenerska gromada, njegovi će igrači reći i ljudska, odredila svoj poredak sedmorice najboljih hrvatskih vaterpolista u godini na izmaku.
– Premda je neke utakmice branio ispod svoje razine, Marko Bijač presudne utakmice u pravilu brani odlično i zato mu dajem prednost ispred Bukića, koji je jako popravio svoju igru i u napadu i obrani. Tu sam pak dvojio između njega i Fatovića, no Bukić je ipak bio nešto standardniji. Luka igra na istom mjestu na kojem je igrao i njegov otac, a meni se sviđa da u obrani pomaže i presijeca lopte na linijama dodavanja. Fatović je pak igrač koji rješava utakmice, no u 2025. je oscilirao više no obično.
Preostalu četvoricu, od četvrtog do sedmog mjesta, Bone je poredao ovako:
– Žuveli već sada vrlo malo nedostaje da bude svjetski igrač. Nekad je malo brzoplet, no svestran je igrač, sve može igrati. Univerzalan je igrač i Lončar, koji je sjajan centar i još bolji bek. Premda na zalasku karijere, Joković je i nadalje fantastičan igrač, ima loptu s očima. Nadam se da ćemo u reprezentaciji naći zamjenu za tako plemenitog igrača. Sviđa mi se jako i Butić, koji se nametnuo zrelim igrama.
Eto, tako razmišlja olimpijski pobjednik iz vaterpolskih davnina.
– Te 1968. reprezentaciju je činilo nas šest mladostaša i pet partizanovaca. U to vrijeme na klupskoj razini međusobno smo se borili kao zvijeri, no u reprezentaciji smo bili jedinstveni. Nedavno smo proslavili 57 godina od osvajanja tog zlata. Bila smo samo trojica, Perišić iz Beograda te Stipanić i ja iz Zagreba. Ja sam najmlađi, a malo mi nedostaje do 84. rođendana. Obišli smo taj dan i grobove suigrača i trenera, a Perišić se obvezao obići sve grobove u Beogradu. Prvi put obljetnicu smo slavili 1978., i to kod Lopatnyja u restoranu, a onda su se Perišić i Lopatny dogovorili pa se od 2010. mi svake godine nađemo.
Tko sve od olimpijskih zlatnika počiva na Mirogoju?
– Imamo kapetana Trumbića, Lopatnyja, Hebela i Poljaka, a i trenera Seiferta. Obično taj dan pozovemo njihove supruge, djecu, najbliži rod i onda nas nacionalni Savez časti ručkom u Okrugljaku. Na rastanku smo imali samo jednu želju, da nam Bog da da se nađemo i sljedeće godine.
Premda ima olimpijsko zlato, Bonačić nije doživio svečanost proglašenja pobjednika i uručenja odličja.
– Završio sam na doping-kontroli koja je potrajala toliko da nisam stigao na proglašenje. A to mi je baš žao jer me Seifert nije uopće mijenjao pa sam igrao cijeli turnir punu minutažu. Na doping-kontrolu išli smo Lopatny i ja. On je na proglašenje stigao, a ja nisam jer sam se pomokrio tek nakon tri sata. Nakon svega dočekalo me nekoliko navijača i novinara, a medalju oko vrata stavio mi je suigrač Sandić, koji ju je preuzeo od Borisa Bakrača, tadašnjeg člana Međunarodnog olimpijskog odbora. Tu smo večer to zlato proslavili u restoranu kod Pepea, uz mariachi orkestar. Mi smo znali lumpovati, naročito nakon što bismo ostvarili uspjeh nakon 40, pa i više dana drila. Tada bismo otpustili ventile.
Dakle, tada su se zajedno veselili oni žestoki rivali iz redova mladostaša i partizanovaca?
– Bilo je to više od sporta. Nas bi na Šalati bodrilo 5000 ljudi, a na Tašmajdanu otprilike isto toliko. Tražila se ulaznica više, a naša nadmetanja u bazenu bila su na granici incidenta pa neki od nas međusobno nismo ni razgovarali. Recimo ja i Zoran Janković, koji je iz Mladosti otišao u Partizan, dvije godine nismo razgovarali. Obojica smo pazila da se to ne vidi u reprezentaciji, a i izbornik Seifert bio je majstor pa bismo u reprezentaciji svi bili združeni.
Koliko mu god crno-bijeli bili mrski rivali, Bone je čak i zaigrao za Partizan.
– U to vrijeme mogao si posuditi jednog igrača, a Partizan je posudio mene i ja sam i s njima osvojio naslov prvaka Europe. Imao sam 22 godine, a igralo se na malom bazenu. S Mladosti sam osvojio četiri, i to tri zaredom, od 1967. do 1969. Godinu poslije izgubili smo finale od Partizana. Kao mlađem teško su mi padali porazi pa sam se skrivao jer sam plakao kao malo dijete.
Lovačka puška igrački poklon
Igrači kojima je bio trener očito su ga voljeli kada su mu kupovali darove.
– Nisam ja baš bio tako blag kako biste mogli pomisliti. Vikao sam i psovao, a ponekad bih nekoga povukao i za zulufe. No ja sam igrače maltretirao za njihovo dobro, da postignu najviše od onoga što im je Bog dao. Valjda su mi zato jednom poklonili sat marke Breitling, a potom i pušku, jer sam lovac.
A što su bili lovački gušti?
– Ja nisam išao na trofeje. Meni je bilo najdraže odstrijeliti divlju svinju, jer je ukusna. I zato su me kolege zafrkavali da sam Indijanac, jer ne lovim za trofeje, nego za meso.
Priznat će da mu je žao što nikad nije dobio priliku biti izbornik.
– Dvaput sam bio u kombinacijama za izbornika, jednom u Jugoslaviji, a drugi put u Hrvatskoj i zbog toga mi je žao. Imao sam sve preduvjete, svi su me predložili, no nisam izabran, a u tome, očito, ima i moje pogreške. Naime, jedan mi je igrač rekao da sam isključiv, ali da nisam takav, ne bih to bio ja, i da se zato ne trebam žaliti.
Otvori KEKS Pay
