Doživotni snajperist, koji je toliko usavršio umijeće kamufliranja da je tri mjeseca ratovao nevidljiv vlastitim suborcima, tvorac jedinstvena i kultna Ega, Leon smatra svijet vječnim dužnikom i živi u njemu kao njegov vjerovnik i povlašteni turist, iako mu ovaj, u svim svojim manifestacijama, uredno plaća gotovo dnevnim ritmom, izazivajući u njemu tek prezir i ogorčenje, podebljaj to gade, urla dok ubire harač od Istre do Mljeta, od Dalmacije preko Međugorja do Zagreba i Slavonije,
podebljaj to majko, kaže, iako mu je mater sasušena trska i ručica joj se slama dok mu pruža papirnati škanicl s pola kile novčanica od 50 €, nemam više čime podebljati, sine dragi, ta pogledaj me na šta ličim, pogledaj Matu, zvijer mu odgrizla ruku do ramena, mi takvi više ne možemo raditi, e majko, majko, crna majko, vidim ja, tebe više nije briga za Leona, a ničega od ovoga, pazi šta ti kažem, NIČEGA ne bi bilo da vam nije bilo njega, s vrećicom biste svi vi bježali i potucali se po svijetu da on nije stao pred četnike, uh, muka mu je, muka je Leonu od tih vaših zaborava, i zato ide tamo gdje se heroja još sjećaju i dočekuju ih širom raširenih ruku,
a to mjesto, gdje se poštuju heroji, makar i nevidljivi, seoska je Općina odnosno načelnik koji je uvijek bio velikodušan prema Leonu, ne zbog toga što ga je volio, nego zato što ga se bojao, njemu dakle ide Leon objaviti svoje godišnje došašće i uzeti honorar po već ustaljenoj tarifi, srećući putem sve same neke izgrizene i osakaćene ljude, što ga je isprva čudilo, a onda počelo ljutiti, pa dobro, šta je to s vama, šta to radite od sebe, zašto ste svi tako falični, ali nitko ne odgovara, svi spuštaju pogled, svi se uklanjaju, nestaju u dvorištima, oni bez udova gmižu u grmlje i odande preplašeno vire, što Leona do kraja razbjesni i on skrene na terasu kod Ace, koji mu je također bio dužan, popiti koje pivo za smirenje, a tu mu neki kostur dokustura kantu piva u ledu i zagleda se u njega s nečim što je trebao biti osmijeh, ali je ispao tek mrtvački cerek lelek zveket
šta se ceriš, kretenu, ajd mrš i zovi mi gazdu
pa ja sam gazda, Leo, šta ne prepoznaješ svoga Acu
Leon otvori pivo i pažljivo ga nacilja preko boce snajperskim okom i shvati da kostur govori istinu
pa di ti je meso, Aco, žilavi mišići di su
veliki ih žderonja pojo, veliki žderonja sve nas ždere
a je li, veliki žderonja, kakav prokleti veliki žderonja
čudo jedno kako vi Srbi volite izmišljat i lagat
a tri puta sam ti život spasio, ili možda nisam
jesi, spasio si, iako ja znam za dvaput
aha, onda ja lažem, znači
a gdje bi ja to za tebe reko
nego se ne mogu sjetit što je bilo taj treći put
e pa objasnit ću ti, Aco: prvi put sam te od četnika spasio
drugi put od Brođana kad su htjeli spalit i tebe i birtiju
jesi, Leo, i ja sam ti zato do groba zahvalan
ne prekidaj me dok govorim
a treći put sam te od sebe samoga spasio
da te sam ne ubijem, Aco
a nisam te ubio samo zato što su te oni htjeli ubit
iz čistog prkosa, razumiješ li me, Aco
e sad razumijem, Leo dragi, i hvala ti na tome
ma nemoj
od tvoje zahvalnosti ja ništa nemam
kao ni od tvog oglodanog kostura
ne misliš mi valjda njime dug platit
ma kakvi, Leo, Leone, prijatelju moj
ja sam odavno sredio papire
dok nas još nije snašlo ovo zlo
i samo sam čekao da se pojaviš da ti ih, evo, uručim
i birtija i kuća su tvoji i ja sam miran i spokojan
samo se ti možeš izborit s ovim užasom
a sad zbogom, Leo, jedini moj prijatelju
ja se idem živ zakopat
a ti pij pivo i budi uz mene
ako posustanem, ako me izda snaga,
ti me nogama nabij natrag, kosti mi satri
i nabaci još koju lopatu zemlje ako bude trebalo
hoćeš li
e pa, Aco, ako je tako
naravno da hoću, sa zadovoljstvom
Leo pijucka pivo i neko vrijeme promatra kako se Aco traljavo samozakopava, zabavlja ga njegova nespretnost i očita želja kostura da se ipak ne zakopa, a onda primijeti da su u kanti preostala još samo dva piva, koja poželi odmedirati sam, u miru i spokoju, pa zaključi da je vrijeme da se ta komedija okonča i ode pomoći Aci, koji je odjednom stao drečati i moliti ga da to ne čini jer mu sasvim dobro ide i nikakva mu pomoć nije potrebna, ali ga Leo lopatom zvekne nekoliko puta i zabije u tlo, zatim nabaci još tridesetak lopata zemlje i utaba je skačući po njoj, odbacujući se visoko kao da je na trampolinu, te je na kraju to ispao sasvim lijep humak, koji se doduše još pomalo micao, što Leon riješi s nekoliko snažnih udaraca lopatom pa se vrati za stol pobrinuti za ona dva preostala piva, nehajno listajući papire u kojima je stajalo da je on, Leon, zaista vlasnik kuće i birtije, zbog čega se nezadovoljno namršti i opsuje, šta će njemu kućerina u toj pripizdini, ali mu onda sine da će od načelnika, poznatog po pohlepnom skupljanju nekretnina, osim za došašće, sigurno moći izvući i neku lovu za kuću, pa eksira pivo i uputi se prema Općini, ali kad je stigao ondje, umjesto lijepe stare zgrade, obnovljene prije desetak godina, ugleda čudno zdanje koje se nekako rascvalo i rastavilo, no on svejedno uđe kraj portira bez glave i napola pojedene tajnice, krčeći put kroz ruševine do načelnikova ureda, koji je, međutim, bio prazan i netaknut, za razliku od ostatka zgrade, Leova snajperska čula tad osjete nekakvu prisutnost, natopljenu mirisima portugisca i rakije, luka i krvi, vrućih crijeva i truleži, začuje zlokoban smijeh od kojega se zatrese zgrada i zajecaju grede, a onda i dubok glas, koji kao da je dopirao iz dubina, ali je, nema sumnje, bio načelnikov
Leone, Leo, laviću bijedni
jes ti to mene opet došo reketarit
o čemu ti to lupetaš
došo sam po honorar za došašće
i prodati Acinu kuću i birtiju, koja je sad moja
ma nemoj, laviću, po honorar si došo
e pa nema više nikakva honorara
nikad više
a ta kuća je ionako moja
sve je ovdje moje
i ti si moj
dezerterčino hadezeovska
kako ti to sa mnom razgovaraš
onako kako zaslužuješ, laviću
ti si nula, crv, nitko i ništa
nekoć si bio korisna budala
a sad si samo kanapejčić-zalogajčić
slušaj me, debeli idiote
ubit ću te od batina
jezik iščupat
kombinirkama zube povadit
jedan po jedan
hahaha
prošla su ta vremena
kad sam se ja bojo
takih šugavih mačića
tad, uz silan tresak i lomljavu, iz poda izroni golemi riječni rak, veći od tenka, karcinom svijeta, tumor zemlje, bolest ostarjela vremena, s načelnikovom glavom i njezinim hipertrofriranim kimpaklima, ščepa ga kliještima i prinese do megalodonskih ralja, koje Leo stane žestoko tući direktima – uzalud, krošeima po kimpaklima – uzalud, uzalud, sve uzalud, sve, sve, sve si pojo, žderonjo, sve si pojo, a ni došašće mi nisi platio – izreče Leo posljednje riječi svijetu jer ga račelnik proždre poput bijedna cvergla, a onda krene ulicama žderući kuće s ukućanima, burad s vinom i rakijom, pušnice sa šunkama i kulenjem i čitave voćnjake sa stablima, sve dok od devet sela ne ostane samo pustoš, a on, i dalje gladan, i dalje žedan, jurne prema gradu, gdje ga, međutim, proždre gorostasni nerast kao da je račić, a ne veliki žderonja koji je netom pojeo čitavu općinu.
Otvori KEKS Pay
