Redakcija Večernjeg lista s ogromnom se tugom oprašta od Tomislava Sabljaka, čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag na hrvatsku kulturu i književnost, te utemeljitelja Večernjakova natječaja Ranko Marinković za najbolju kratku priču, čiji je selektor i dobri duh ostao do smrti. Ispraćaj cijenjenog kolege bit će 7. siječnja u velikoj dvorani zagrebačkog krematorija.
- Suradnja s gospodinom Sabljakom bila je jedna od najdugovječnijih i najplodonosnijih koje je Večernji list imao u svojoj dugoj povijesti. Sabljak nije samo utemeljio naš natječaj, nego je kao selektor bio neizostavni dio kratke priče od njenog početka, i tako punih šezdeset godina. Večernji list, književnost, a pogotovo kratka priča, izgubili su svog kroničara, selektora i čovjeka koji je otvorio vrata generacijama i generacijama književnika. Izražavamo duboku sućut obitelji i svim poštovateljima njegova rada - rekao je glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić.
Rođen u Zagrebu 15. veljače 1934. godine, Tomislav Sabljak odrastao je i formirao se u epicentru hrvatskih književnih mijena. Kao suvremenik krugovaša i razlogovaca, pripadao je generaciji koja je preoblikovala domaću književnu scenu, no njegov opus teško je svrstati u samo jednu ladicu. Bio je pjesnik, prozaik, kritičar, esejist, feljtonist, autor radio i televizijskih drama te filmskih scenarija. Njegova svestranost nije bila samo stilska vježba, već odraz neukrotivog intelektualnog duha koji je s jednakom strašću prodirao u intimnost likova u svojim pričama i analizirao jezik ulice. Od prve zbirke pjesama "Nemiri tijela" iz 1955., objavljene u svega dvjesto primjeraka koje je dobio umjesto honorara, do kasnijih proznih djela, Sabljak je gradio jedinstven književni svijet sklon crnom humoru, ironiji, groteski i bizarnim temama, u kojem se neprestano prožimalo stvarno i fantastično.
Paralelno s bogatim književnim radom, gradio je i impresivnu akademsku i institucionalnu karijeru. Od 1969. godine bio je zaposlen u tadašnjem Institutu za književnost i teatrologiju JAZU, a njegov dugogodišnji znanstveni rad okrunjen je vođenjem Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU od 2000. do 2020. godine. Gotovo pola stoljeća, od 1975. pa sve do 2021., bio je glavni urednik časopisa "Kronika", pretvorivši ga u jednu od najvažnijih publikacija za proučavanje hrvatske književne i kazališne povijesti. Svoj je golemi doprinos ostavio i u obrazovanju, predajući kao sveučilišni profesor na Hrvatskim studijima kolegije Stilistika i Istraživačko novinarstvo, odgajajući generacije novih stručnjaka i pisaca. Njegov akademski rad kulminirao je doktoratom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom "Drame Janka Polića Kamova", autora koji mu je po mnogočemu bio srodan duh.
Njegov stvaralački nerv nije mirovao ni izvan tradicionalnih književnih formi. Sabljak je bio pionir u proučavanju urbanog govora, što je rezultiralo kapitalnim djelom "Rječnik hrvatskoga žargona", koji je doživio više izdanja i postao nezaobilazna literatura za sve koje zanima živi jezik. U svojoj prozi, poput zbirki priča "Pas ispod kože" ili "Jesen našeg nezadovoljstva", miješao je fikciju i stvarnost, zadirući u bolne teme rata i poraća "solženjicinovski pletući ispitivanja 'neprijatelja naroda'", kako su primijetili kritičari. Nije bježao od ključnih pitanja o krivnji i zločinima, a njegove su priče često bile otvorene, ostavljajući čitatelja u stalnoj potrazi za smislom, što je on sam povezivao s potragom za vjerom. Taj spoj erudicije, jezične zaigranosti i egzistencijalne tjeskobe čini ga jednim od najoriginalnijih glasova svoje generacije.
Ipak, jedna od njegovih najdugovječnijih i najutjecajnijih uloga bila je ona izvan vlastitog autorskog svemira. Tomislav Sabljak bio je inicijator i desetljećima dug selektor natječaja za kratku priču Večernjeg lista, koji danas nosi ime Ranka Marinkovića. Od neformalne redakcijske ideje uspio je stvoriti pravu književnu instituciju koja je afirmirala kratku priču kao žanr i na književnu scenu izbacila brojne velikane, ali i one koji će to tek postati. Njegova posvećenost i nepogrešiv osjećaj za kvalitetu pretvorili su taj natječaj u najprestižnije nadmetanje te vrste u Hrvatskoj, a Sabljaka u tihog, ali presudnog arbitra koji je desetljećima oblikovao ukus publike i usmjeravao književne tokove.
Njegov život nije bio samo život posvećen knjigama, već i život ispunjen nevjerojatnim susretima koji svjedoče o jednoj nestaloj epohi. Bio je jedan od rijetkih uzvanika na crkvenom vjenčanju Miroslava Krleže i Bele Kangrge u crkvi sv. Blaža, događaju kojem je, kako je Sabljak svjedočio, prisustvovao i Moša Pijade, ali nije bio pozvan na svečanu večeru rezerviranu samo za kumove. Kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu, Sabljak je bio jedan od troje ljudi koje je slavni nobelovac pozvao na proslavu u beogradski Klub književnika. "Dolazimo ja, moja žena i Milan Bogdanović", prepričavao je Sabljak, ilustrirajući Andrićevu skromnost u trenutku najveće slave. U legendarnom zagrebačkom hotelu Palace, koji je smatrao svojim drugim domom, intervjuirao je za Telegram velikog engleskog pjesnika W. H. Audena, čiju je "Uspavanku" smatrao jednom od najljepših ljubavnih pjesama svjetske književnosti.
Sabljakov odnos s anglosaksonskom književnošću bio je dubok i osoban. Nije bio samo prevoditelj, već i sugovornik; dopisivao se s velikanima poput Stephena Spendera i Johna Updikea. Kako je primijetila autorica dokumentarnog filma o njemu, Helena Sablić Tomić, on je "prevodio da bi nadišao sebe, a ne da bi obavio posao". Svaki prijevod bio je uranjanje u tuđi svijet kako bi proširio vlastiti. Zanimljivo je da je tijekom studijskih boravaka u inozemstvu, uz književnost, proučavao i kriptografiju, što dodatno svjedoči o njegovu polimatskom interesu za sve oblike kodova i jezika, od tajnih šifri do uličnog žargona. Ta strast za upoznavanjem autora koje je prevodio, bilo osobno ili pismima, davala mu je jedinstven uvid u vrijeme i kontekst iz kojeg su djela nastajala.
Do samoga kraja, Tomislav Sabljak bio je neumorni borac protiv onoga što je nazivao "kulturom zaborava". Desetljećima je upozoravao na sramotnu činjenicu da ne postoje tonski zapisi glasova najvećih hrvatskih pisaca poput Petra Šegedina, Nikole Šopa ili Tina Ujevića. Žalio je što kasnimo za svijetom koji je svojim piscima snimao ploče kako bi sačuvao boju njihova glasa za vječnost. Uporno se zalagao za osnivanje Muzeja književnosti u Zagrebu, institucije koja bi sustavno čuvala nasljeđe i svjedočila o veličini hrvatske pisane riječi. Njegov život, zabilježen u desecima knjiga, antologija i znanstvenih radova, ali i u sjećanjima suvremenika, ostaje kao najsnažniji spomenik protiv zaborava i dokaz da je jedan čovjek, svojim radom i duhom, uistinu mogao biti cijela jedna kulturna epoha.
Otvori KEKS Pay
