Božica Atena stoji pred vratima našeg stana i zvoni…
Svi smo doma. Mama sjecka luk i stavlja ga u lonac. Tata skrola po mobitelu za stolom. Moj stariji brat u kutu umeće vezice u nove tenisice. Nagluha baka na televiziji gleda film o životu pčela i ljulja se u stolcu za ljuljanje. Ja ih pak sve promatram.
Božica Atena stoji pred vratima i zvoni na naše zvono.
Svi su nečim zauzeti i nitko se ne diže otvoriti. Ja sam još previše mali da bih mogao otključati gornju bravu.
Pitam tko je, a glas iza vrata veselo mi odgovara:
– Božica Atena, otvorite!
Drhtim od uzbuđenja.
– Mama – trčim u kuhinju i vičem: – Božica Atena!
Mama sjecka luk, spravlja ručak, ali zapravo čeka da joj se resetira laptop i suznih očiju mi govori:
– Sine, ne smiješ svakome vjerovati. To se netko samo s tobom grubo šali. Moraš biti lukaviji ili će te prevariti..
Njezin nož ritmički lupka po luku, pogled joj sjecka i signal napunjenosti po mojoj zanesenosti.
– Tata – žurim do tatina stolca.
Tata podigne pogled s pametnog telefona, koji mu i dalje zaklanja usta, pa mi se čini da mi taj govori:
– Reci joj neka neka zvoni susjedu, a ne da nama smeta. I ako je imalo inteligentna, neka promjeni spol u bog Antena.
I zasvajpa rečenicu na ekrančiću.
Sjurim se prema bratu.
Brat je nataknuo nove tenisice na ruke i zaljubljeno ih gleda. Iako govori meni, kao da govori tenisicama.
– Prava božica ne zvoni. Ona se jednostavno stvori u stanu. Ta ti je lažna. Moraš biti mudriji. Glup si!
Dolazim do bake. Ona ne čuje baš dobro, pa samo kima glavom dok joj govorim o božici. Toliko je stara da ne bi mogla brzo ustati sve i da hoće. Sve sam uznemireniji, a pčele na televiziji zuje iznad cvijeta i trzaju nožicama.
Božica stoji pred vratima našeg stana i zvoni…
Tužan sam i nemoćan. Od pokunjenosti jedva se propinjem do kvake. Nitko ne želi ili ne može pomoći. Prislanjam uho na vrata i slušam kako šapćem:
– Božice, nitko ti ne želi otvoriti vrata.
U tišini, nakon mojih riječi, čujem jecanje, ali ne znam je li to plač ili kreveljenje. Tek kada se napregnem, priljubljujući uho na vrata, razabirem glas.
Božica stoji pred vratima i šapće…
Iako tih, glas joj prolazi kroz vrata, kroz hodnik, kroz mene, pa drhturim od novoga uzbuđenja. Zbunjenost u meni raste zajedno s porukom koju primam i koja mi je nerazumljiva. A nerazumljivost je – kao što to samo božanstvo zna – ili vrlo smiješna ili strašna.
Odlazim do svojih i govorim im:
– Ako joj otvorite, Atena će stvoriti novčanice: za tatu – onoliko koliko je širok internet, za mamu – onoliko koliko je dubok lonac, za brata – onoliko koliko su dugačke vezice.
Tada tata spusti mobitel tako brzo kao da mu ovaj ponese i uho, mama zgrabi lonac dok joj luk unutra još cvrlji kao prispijeće poruke, a brat u trku veže dvije vezice i oni hitaju prema vratima. Baka se smijulji. Na televiziji pčele se vraćaju u košnicu, cvjetni prah odlažu u saće, pa odlijeću.
Božica Atena više ne zvoni pred vratima.
Tata, mama i brat hitro otvaraju vrata, ali pred njima nema nikoga.
Tata polazi na ulicu i skenira mobitelom, načas i sam pogleda u proreze interfona, za svaki slučaj. Mama se s loncem penje na gornji kat, usput uokolo stuba zvjera ima li, slučajno, koji utikač za punjač u stubištu. Brat s učvorenim vezicama preko ramena, pretražuje dizalo.
– Bako – kažem iako znam da me neće čuti – božica je otišla.
Baka se smijulji i ljulja:
– Nije otišla, ona je nestala. Zato i jest boginja.
Baka se oblizne.
Na televiziji su pčele ponovno doletjele na cvijeće.
Fiksni, arhetelefon, zvoni u našem stanu.
Tata, mama i brat istodobno pojure prema telefonu i ruke im se sudaraju dok hvataju slušalicu. A božica s druge strane žica, kabela i utičnica naglo im spušta slušalicu. Zato što je dobila pogrešan broj. Ispetljavajući ruke, tata, mama i brat se svađaju.
– Bako – pozovem tiho jer znam da joj je boginja, načas, vratila sluh – zagrli me!
Baka ne odvaja pogled od televizora, ali me grli. Pčelar na ekranu skida masku protiv uboda i udaljuje se od košnica.
– Medeno moje – kaže baka i zaljulja nas.
Božica Atena šapće ti pred vratima.
Čuješ li je?
O autoru
Igor Rajki rođen je 1965. godine u Zagrebu. Svestran je autor prepoznatljivo nekonvencionalnog stila, inovativan i razigran u svom književnom izričaju. Piše kratke proze, romane, drame i eseje te knjige za djecu i mladež.