Većina slika Georgije O’Keeffe nalazi se u skladištu. Gotovo polovica ulja na platnu Pabla Picassa spremljena je daleko od pogleda posjetitelja. Niti jedan jedini crtež Egona Schielea, austrijskog genija ekspresionizma, nije izložen u sedam velikih muzeja koji zajedno posjeduju 53 njegova djela. Kad prošećemo veličanstvenim dvoranama Luvra, MoMA-e ili zagrebačkog MSU, vidimo tek vrh ledene sante, pomno odabran izlog onoga što te institucije doista posjeduju. Procjenjuje se da je u prosjeku tek oko pet posto golemih zbirki dostupno javnosti. Ostatak, nevjerojatnih 95 posto svjetskog kulturnog blaga, čami u tišini i tami muzejskih depoa, svojevrsnih trezora umjetnosti čija vrata ostaju čvrsto zatvorena. Riječ je o desecima i stotinama tisuća slika, skulptura, crteža i povijesnih artefakata, uključujući i djela koja se smatraju remek-djelima.
Dok se Tate Modern u Londonu može pohvaliti izlaganjem oko 20 posto svoje zbirke, a pariški Louvre tek osam posto, njujorški Guggenheim izlaže skromna tri posto. Situacija u Hrvatskoj još je izazovnija, jer se iza fasada naših kulturnih hramova često krije borba s osnovnim uvjetima. Prema podacima Muzejskog dokumentacijskog centra, u hrvatskim se muzejima čuva gotovo sedam milijuna predmeta, no prostor za njihovo izlaganje dramatično je ograničen. Istraživanje je pokazalo da čak 93 posto hrvatskih muzeja nema dovoljno prostora za pohranu svoje građe. Ovo ne znači samo da su zbirke nevidljive, već su često i ugrožene, nagurane u prostorima koji nikada nisu bili namijenjeni za čuvanje neprocjenjive baštine.
Glavni razlog zašto većina umjetnina ostaje skrivena leži u delikatnoj prirodi samih djela i osnovnoj misiji muzeja, a to je očuvanje za buduće generacije. Svjetlost je najveći neprijatelj mnogih materijala, posebice papira i tekstila. Svaka minuta izlaganja nepovratno oštećuje crteže, grafike, akvarele i fotografije. Zbog toga se remek-djela poput slavnog crteža "Mladi zec" Albrechta Dürera, koji se čuva u bečkoj Albertini, izlažu tek jednom u deset godina na najviše tri mjeseca, nakon čega se vraćaju u strogo kontrolirane uvjete tame i vlage kako bi se "odmorili". Osim krhkosti, tu je i nepremostiv problem prostora. Muzeji jednostavno nemaju dovoljno zidova za izlaganje svega što posjeduju, a stalni postav obično zauzimaju najpoznatija i kulturno najvažnija djela koja privlače publiku. Kustosi, kao čuvari i tumači zbirki, donose teške odluke, balansirajući između želje da umjetnost učine dostupnom i obveze da je sačuvaju od propadanja.
Problem pretrpanih depoa nije samo posljedica manjka prostora, već i nezasitne potrebe muzeja za sakupljanjem. Potaknuti filantropskim žarom bogatih kolekcionara, državnim dotacijama i prestižem, muzeji desetljećima prihvaćaju goleme donacije. Često se događa da donatori uvjetuju darovanje time da muzej preuzme čitavu kolekciju, bez mogućnosti probira. Tako su muzejski podrumi postali preplavljeni ne samo remek-djelima, već i drugorazrednim radovima, studijama, pa čak i predmetima upitne vrijednosti. Charles L. Venable, direktor Muzeja umjetnosti u Indianapolisu, koji se odlučio na radikalan potez ocjenjivanja svakog od 54.000 predmeta u svojoj zbirci, stanje je opisao kao neodrživo. "Jesmo li mi zapravo samo ovisnici koji skupljaju predmete koje naši kustosi donose generaciju za generacijom?" upitao je, ukazujući na ciklus u kojem se neprestano mora graditi sve više i više skladišnog prostora.
Suočeni s ovim izazovima, muzeji traže inovativne načine kako da svoje skriveno blago ipak učine vidljivim. Digitalizacija je postala standard; gotovo sve veće institucije sustavno fotografiraju svoje zbirke i objavljuju ih na internetu, omogućujući virtualni pristup svakome tko je dovoljno uporan da pretražuje njihove baze podataka. Drugi pristup je koncept "otvorenog depoa" ili "Schaulagera", gdje se posjetiteljima omogućuje da zavire u skladišta i vide umjetnine na kliznim rešetkama ili iza stakla. Muzej Broad u Los Angelesu otišao je korak dalje i ugradio prozore koji gledaju izravno u trezor gdje stručnjaci rade na konzervaciji djela. Iako ove metode ne mogu zamijeniti iskustvo stajanja pred originalom, one predstavljaju važan korak prema transparentnosti i demistifikaciji muzeja kao institucija. U konačnici, ostaje otvoreno temeljno pitanje: je li svrha muzeja da bude neprobojna utvrda koja čuva kulturu za vječnost ili dinamičan javni servis čiji je cilj obrazovanje i nadahnuće? Dok se ne pronađe savršena ravnoteža, većina našeg nasljeđa ostat će skrivena, čekajući svoj trenutak pod svjetlima reflektora.
Otvori KEKS Pay
