Smisao novinarstva nije u izvještavanju. Smisao je u tumačenju svakodnevnog života. Tim su se poslom u posljednje dvije-tri tisuće godina bavili pisci i rani izvođači antičkih tragedija i komedija. Tumačenjem svakodnevice bavio se provincijski glumac po imenu William Shakespeare, čiji je Globe teatar bio najpouzdaniji tumač svakodnevice u elizabetinsko doba. Istim poslom bavio se Miguel de Cervantes Saavedra, kao, recimo, i svi upamćeni pisci velike dubrovačke književnosti, na čelu s Marinom Držićem. No, bilo je to u doba, kada je vrijeme tisuću puta sporije teklo nego što će poteći u dvadesetom stoljeću, pa su u antici bogovi i mitski junaci još uvijek bili naši suvremenici, dok se u Shakespeareova doba živjelo u povijesti kao u sadašnjosti, dok je sva prošlost bila mitološki i religijski konstrukt, još uvijek nedotaknut živom poviješću. I onda se krajem osamnaestog stoljeća, ili još za francuskog prosvjetiteljstva, te s krvavim revolucionarnim prevratima, vrijeme naglo ubrzalo, prethodni izvještaji o svakodnevici ušli su u temelje književnih kanona, a rođeno je moderno novinarstvo.
Sjećam se što je Zoran Šprajc napravio krajem 2011. godine zajedno s Hrvojem Zovkom. Izrezali su dio razgovora između Dedakovića i Tuđmana i prikazali to na državnoj televiziji na način dijamatralno suprotno istini. Kao da se Tuđman ismijava s obranom Vukovara jer im oni ne mogu ništa faksom poslati. A već idući redak je glasio da može primiti faks preko Osijeka, no taj redak su namjerno izrezali mjesec dana prije izbora kako bi medijski kontaminirali cijelu javnost grubom dezinformacijom i tako demoralizirali ljude da u prosincu 2011. glasaju za HDZ. I vi mislite da sam ja to zaboravio? Prošlo je 14 godina od onda i nisam zaboravio. Zbog toga je SDP bio jači, te imao vladu od 80 zastupnika i mogao raditi što je htio, te između ostalog kadrovirao Daliju Orešković koja je poslije uništila vladu Tomislava Karamarka. To se niti za 100 godina ne smije zaboraviti.