Ovih dana s posebnom pozornošću pratim obilježavanje osamdesete godišnjice pokolja Hrvata u slovenskim šumama i Križnog puta od Bleiburga do Gevgelije, koja se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini obilježava svetim misama zadušnicama i sjećanjima na žrtve komunističkog terora.
Sve me to podsjeća na moje putovanje u Klagenfurt kada sam 12. lipnja 2008., uoči svetog Ante, s prijateljima putovao na nogometnu utakmicu. Toga dana na Europskom prvenstvu igrale su reprezentacije Hrvatske i Njemačke. Prošlo je brzo tih sedamnaest godina koje su me ovih dana sunovratile u taj oblačan i sivi kišni dan kad smo se vozili zavojitim cestama kroz slovenske šume i usput susretali mnogo automobila s hrvatskim navijačima, mladićima i djevojkama odjevenim u dresove hrvatske nogometne reprezentacije.
Slovenske su šume bile pune hrvatskih grbova i zastava koje je uz pjesmu i s ljubavlju prema domovini nosila hrvatska mladež odjevena u dresove s povijesnim hrvatskim grbom. Taj trenutak neću nikada zaboraviti jer me preplavila duboka bolna istina te sam glasno izgovorio: "Danas su slovenske šume pune hrvatskih grbova i grobova! O, Bože, u ovim je šumama i moj ujak Ante kojega je moj did Miše tražio gledajući nebo u neutješnom vapaju i molitvi."
Hrvatski je grb nakon završetka Drugoga svjetskog rata postao grob, a grob je postao grb. Slika slovenske šume, grbova i mladosti potaknula me da svojim suputnicima ispričam bolnu priču iz svojeg djetinjstva, s nikad zaboravljenim noćnim buđenjima i jutrima punima suza i molitve.
Kad se tri mjeseca poslije moga rođenja majka Mara razboljela i završila u bolnici, odveo me ćaća Josip kod babe Jele i dida Miše Perića u Kamenmost kod Imotskog, na Perića brig. Na Perića brigu rastao sam sve do svoje sedme godine, a naravno, i poslije sam često dolazio jer nikad nisam zaboravio da je to moj rodni dom.
Sjećam se da sam kao dijete govorio da me baba Jela rodila u vrtlu ispod smokve, da je did Miše prutom i nogom potjerao vuka iz sela, da sam tetu Slavu udario drvenom kašikom u čelo, da se tada pjevala ganga: "Rakam vezla u Šabića Jela, oko ruke Perića Mijuke."
Neću nikada zaboraviti svojih prvih sedam godina kad sam s babom i didom spavao u istom krevetu i ona bolna buđenja oko svitanja zore kad bi njih dvoje počelo s plačem i molitvom. I ja sam s njima malo molio, malo plakao, malo spavao... U početku nisam znao zašto plaču, ali mi se u prvo pamćenje duboko upisalo saznanje da oplakuju izgubljena sina i moga ujaka Antu Perića, kojega je partizanska ruka ubila i bacila u jednu od dvije tisuće slovenskih jama. U njima je skončalo više stotina tisuća hrvatskih žena, djece, staraca i zarobljenih vojnika.
Usred te slovenske šume, na putu u Austriju, kao da sam ponovno čuo taj davni plač svojih babe i dida. Zarobljene su Hrvate Iz Austrije vraćali u Rankovićeve i Titove partizanske klaonice po slovenskim šumama, rudnicima i križnim putevima.
U tom raspoloženju doputovali smo na utakmicu u Klagenfurt koji je bio ukrašen hrvatskim grbovima, zastavama i pjesmom. Mnoštvo ljudi, TV kamere svjetskih kuća, transparenti i dvije lijepe djevojke koje prije početka utakmice guraju na teren veliku loptu koja se na centru terena raspolovila na dvije polutke. Na plohama lopte oslikavali su se zastava i grb Savezne Republike Njemačke. Zatim su se silno zatresle tribine i cijeli je stadion bio na nogama kad su druge dvije djevojke dogurale do centra terena još jednu loptu koja se također raspolovila. Cijeli je stadion uz suze, pljesak i ognjenu radost pozdravio hrvatski grb i zastavu. To veličanstveno slavljenje hrvatskoga grba i zastave u blizini austrijskih i slovenskih šuma prenijele su mnoge svjetske televizijske kuće cijelom svijetu.
Hrvatska je pobijedila Njemačku 2:1, a Hrvati su zagrljeni slavili svoj grb, zastavu i slobodu. U suzama sam viknuo: "Hrvatski grb više nije grob! Sada je hrvatski grb sloboda!" Baš za tu slobodu, koju je hrvatski narod krvavo stekao stvaranjem hrvatske države, podneseno je mnogo žrtava, patnje, progona, zatvora, suza i nevolja… Ta je sloboda okitila sve grobove ubijenih Hrvata koji su žudjeli za njom!
Razmišljao sam o tome koliko će dugo Hrvati tražiti grobove svojih djedova, očeva, braće i rođaka po slovenskim šumama i križnim putevima. Tako je i moj otac tražio grob svoga oca Joke, austrougarskog časnika koji je bio ranjen u šumama Tirola. Nakon dugog traženja, baš na svetog Antu 1944., pronašao ga je na centralnom groblju u Beču, na polju hrvatskih grobova.
O, Bože, hoću li i ja ikada pronaći grob svoga ujaka Ante, po kojemu sam dobio ime, kako bih u nebesa poslao poruku mira babi i didu i sjećanje na suze iz svoga djetinjstva?
Hoće li se ikada saznati u kojim gubilištima u slovenskim šumama počivaju tijela više stotina tisuća žena, djece i vojnika, koja su punih osamdeset godina, sve do naših dana, skrivena i čuvana poput najstrože tajne?
Nakon sedam godina ponovno sam doputovao u Sloveniju na blagdan sv. Ante, 13. lipnja, u blizinu mjesta Laškog na misu zadušnicu koja je služena pokraj rudnika Barbarin rov te špilje Huda jama, zabranjenog i prešućenog gubilišta mnogih Hrvata. Nikada neću zaboraviti potresnu priču Marka Štrovsa, voditelja službe za vojna grobišta pri slovenskom Ministarstvu rada, o tome kako je 2009., nakon rušenja jedanaest armiranobetonskih zidova, ugledao tijela tisuća ljudi koji su bili živi zazidani i umrli u teškim mukama.
Aj, ljudi Božji! Je li moguće da čovjek čovjeku napravi tako veliko zlo?!
Potkraj te 2015., na blagdan Svete obitelji, dan uoči blagdana Nevine betlehemske dječice, doputovao sam na misu zadušnicu i blagoslov Dječjega groba na Matjaževoj jami kod Pevna iznad Škofje Loke. Ondje je prvi put javno obilježeno sjećanje na više od tri stotine hrvatske djece koja su zvjerski ubijena i bačena u ponor.
Duboko dirnut Dječjim grobom u Matjaževoj jami i križevima u blizini velikoga skrivenog grobišta Crngrob te pažnjom slovenske udruge "Huda jama", pozvao sam sve članove udruge na večeru u obližnji restoran. Jedan od članova, duhovnik iz Kopra, upitao me koji je motiv moje iznimne znatiželje kad je riječ o istraživanju tih skrivenih i zabranjenih grobova.
Tada sam ponovno ispričao bolnu obiteljsku priču o jutarnjim buđenjima, plaču i molitvi za moga ubijenog ujaka Antu te o nepoznatom gubilištu u slovenskim šumama gdje je bačeno njegovo tijelo. Zauvijek ću pamtiti bolan krik koji je nakon moje ispovijesti ispustio Janez Pintar, član udruge "Huda jama" i tadašnji predsjednik Komisije za evidentiranje i uređivanje skrivenih grobišta na području Škofje Loke. Duboko dirnut mojom pričom o babi, didu i ujaku Anti, izgovorio je potresne riječi: "Moj je otac bio likvidator Hrvata. Izabrali su me za člana Komisije za evidentiranje i uređivanje skrivenih grobišta zato što su očekivali da ću biti pristran i čuvati tajnu partizanskih zločina." Dramatičnost tog trenutka dodatno su obilježile njegove riječi i pogled u nebo: "Ali ja želim spasiti svoga oca i njegovu dušu u nebesima. Zalagat ću se, unatoč rizicima, da se otkrije istina o svim komunističkim zločinima u Sloveniji!"
Mračne tajne skrivene u slovenskim šumama, na najvećem grobištu Hrvata, čuvane u bolnim sjećanjima tisuća onih koji su tugovali zbog gubitka svojih najdražih – očeva, majki, sinova, kćeri i rodbine – danas polako izlaze na svjetlo dana uz pomoć povjesničara, arheologa i forenzičara.
Tako će se uz pomoć znanosti otkrivati tajne prekrivenih grobišta o kojima će biti napisane mnoge bolne priče iz hrvatske tragične prošlosti, u spomen na sve Hrvate pobijene nakon završetka Drugoga svjetskog rata.
