Drukčija sam.
Godine stigle.
Pametnija sigurno. Mudrija. Uravnoteženija. Dosadna. Banalna. Pragmatična. Ali još uvijek dovoljno luda da se ne družim s boemima, skupljam mačke, kupujem vitamine i vjerujem u zdravu hranu.
Meni je sve zdravo. Ljuto, papreno, organsko, iz uzgoja, iz vrećice, s konzervansima, umjetnim bojama, iz supermarketa ili od kumice. Gaće mogu biti i pamučne i sintetičke. Nisam alergična.
Volim u jedanaest navečer biti u krevetu. Najvažnije mi je da ne moram žuriti i biti uzbuđena.
Volim mirnu sreću.
A tuga, kad dođe, neka isto bude mirna.
Kaže mi tip u Šibeniku dok smo ispijali kavu u većem društvu:
– Znate, prije pedesetak godina smo se vi i ja poljubili na onoj tamo klupi.
– Zar smo se poznavali?
– Da.
– Ne sjećam se. Možete ispričati što god hoćete – odvratim. – Možete i izmišljati. Sve sam zaboravila. Da smo bili u braku, to bih, vjerojatno, upamtila.
On se kiselo nasmiješi.
Nekoć sam bila romantična.
Sad sam otresita. Ne odgovaram na poruke, kratim telefonske razgovore, u knjigama preskačem cijele pasuse, ne čitam upute, čitam sadržaje filmova, sve što kuham mora biti gotovo za trideset minuta, ne stojim u redovima, žalopojke preskačem, nosim kapu kada mi je kosa masna, obožavam ne raditi ništa, samoća mi je najdraža prijateljica, a onda pak izađem i smijem se, grlim sve koji su mi simpatični i govorim im: "Ljubavi."
Jedem prije spavanja. Neposredno.
Starost. Ako imate izvore prihoda, može se podnijeti.
Izvor.
Kakva lijepa riječ. Pršti sjajem. Osvježava. Ipak, pogledam se u ogledalo. Lice je još mladoliko, ali koža nekako visi, a i boja je sumnjiva. Šiške su se prorijedile. Ne trčim po stepenicama, već uzdišem.
Kad uđem u stan izdahnem: "Ah."
Bacim se na krevet.
Skidam grudnjak. Tek bez njega mogu se odmoriti. Hvatam mobitel. Što ima na Fejsu?
Sva sreća i drugi su ostarjeli. Moje fotografsko oko, moja pronicljiva narav uočava i ono što se samo nazire poput blage sjenke već u ranim četrdesetima. A pogotovo poslije.
– Bio je to lijep poljubac. Vidite da ga se sjećam.
– Hm, drago mi je – promrmljam. Tip mi je dosadan. Uskoro će početi predstava u kazalištu. Amateri nastupaju, a ja sam članica žirija.
Tip ima godina kao ja.
Znači, star je.
Doduše, meni su svi stari čim puste bradu, a kosa im se prošara sijedim vlasima. Isključiva sam.
Ne volim na jednom mjestu biti dulje od dva sata. Oni koji me poznaju ne pozivaju me na svadbe, rođendane, izlete i na udaljena mjesta gdje bih možda morala ostati više vremena. Proučavam vozne redove autobusa, vlakova i aviona jer nigdje se ne želim predugo zadržavati. Lova za taksi uvijek je u džepu.
S taksistima sam ljubazna i volim razgovarati jer relacije su kratke.
Uopće, sve volim kratko. Osim haiku pjesama.
I jednostavno.
Haljine iz jednog dijela koje se ne glačaju. Lagane torbe i cipele. Perem rublje najkraćim programom.
Najvažnija mi je udobnost. Obična, ne pretjerana. Pun tanjur nečega. Topla voda. Sažetost u tuđoj ispovijedi.
Jer sve sam već čula, doživjela, pročitala, razumjela, iskusila, vidjela na ovaj ili onaj način.
Pohranila u stranicama bića, po fajlovima. I zaboravila. Sjetit ću se ako bude potrebno.
Prije me je romantika ubijala. Suosjećajnost. Tuđa patnja. Nisam se mogla riješiti užarenih emocija. Suza. Strasti. Sve je bilo važno. Svi su bili važni.
Ups.
A onda dođu godine. Natalože se. Umorim se od istog. Umorim se od različitog. A opet je lijepo, ugodno bez svih nekadašnjih iluzija i deluzija.
Glavno je da su svi zdravi. Koji svi?
Oni koje volim i koji su mi sasvim blizu. Totalno sam obična u zahtjevu.
Pauza je završila. Želim platiti svoju drugu kavu, ali već je plaćena. Moj nezapamćeni, neostvareni ljubavnik prilikom odlaska na zahod podmirio je račun. U jednom trenutku ostali smo sami.
– A vi? – pokušala sam biti ljubazna. – Čime se bavite?
– Radio sam na brodu. Sad sam u mirovini.
Kimnem.
– I ja sam. Ali uvijek se nađe neki honorarni posao.
– Da – potvrdi.
– Volim doći u Šibenik – nastavljam želeći otopliti svoju, sad već usvojenu, hladnoću. Sunce se lomi iznad oblaka, prošlo je podne. Sljedeća je na programu predstava "Tko će sve to pojesti?". Naslov je zanimljiv.
Tko će sve to preživjeti, pitam se u sebi. Čudno je koliko se protok vremena ne primjećuje, čak i kad smo ga svjesni.
Ljeto. Sva sreća da postoji. I more. I kamen. Mirisi. Osjećam kako mi tijelo omekšava i misli se razrjeđuju. Vjerojatno ću biti blaža u ocjenama danas. Toplina me vraća na nekadašnje postavke, barem nakratko. I bolje je tako. Ali ne previše. Lagana opijenost kao od bevande poslije ručka. Preko hrane do emocije. Ima istine u tome. I kad s neprijateljem sjediš za istim stolom, neprijateljstvo se smanji.
"Ljubav ide kroz želudac", ponavljao je moj djed često. Možda se i zato nije rastao od prilično naporne i nezadovoljne bake koja je dobro kuhala, unatoč teškoj naravi. U njezinim bi majstorijama iščezlo svako sivilo bračnog života koje ga je pomalo nagrizalo. Nedjeljom bi svi utonuli u blaženi mir preživanja i počivanja. Nesuglasice bi izblijedjele kao da nisu postojale.
– Drago mi je da vas vidim nakon toliko godina – nastavi čovjek. – Čak se i niste previše promijenili.
– Ah, jesam – promrmljam. – Na sreću.
– Imali ste tamniju kosu, ali šiške su iste. I čitali ste Rimbauda. Imali ste knjigu u rukama.
– Opa – odgovorih. – Mračan pjesnik.
– Da. Nikad prije nisam čuo za njega. Otišao sam u knjižnicu da vidim o kome se radi.
– Ha, ha. I zašto se nismo drugi put poljubili?
– Dogovorili smo se za sastanak, ali niste došli.
– Dobro ste prošli – rekoh smijući se. – Ali sad moram ići.
– Mogli bismo se ponovno naći, ako želite…
– Nemam vremena, žao mi je. Trebam požuriti. Ali drago mi je da sam vas upoznala.
On slegne ramenima. Nije bio previše razočaran.
– Hvala na kavi. Možda se opet sretnemo.
– Možda – tip uzme Sportske novosti i izvuče naočale iz futrole.
– Zbogom – rekoh.
– Zbogom – uzvrati on.
Možda je sve izmislio, padne mi na pamet dok sam koračala kamenom ulicom. Ali ne, nije. Rimbaud nije izmišljen.
Jedino ja od jučer, od prekjučer i iz nekih prošlih godina više ne postojim.
Drukčija sam.
I tako uvijek iznova.
