Zima je toliko oštra da su se rijeke skamenile. Dan kraći od kutije šibica, jutra nevoljna, noći obremenjene strepnjom. U kući Endrea Gayera je toplo. Bernardetta je odavno budna, održava vatru, na štednjaku pišti čajnik.
– Spavaš li ti ikada? – pita je, a ona mu otpozdravi s dobro jutro.
– Možda bih i spavala – kaže – kad bi ti manje hrkao.
Stavlja pred njega porculansku šalicu pa ulije u nju vrući crveni čaj. Šalica je bijela sa zlatnim obrubom, kad ispije tekućinu, na dnu će mu se ukazati mladi brkati momak s riđim psom. Te su šalice dugo stajale prevrnute u vitrini, Endre ne pamti kad ih je Bernardetta posljednji put upotrijebila. Iz njih je pio mlijeko u danima dječaštva. Posrče sve pa oblizuje brkove zagledan u sliku tog momka kao u portret starijeg sebe. Kao dječak, Endre je više od svega želio psa pa mu je otac za deveti rođendan poklonio malog bijelog kuvasa. Nazvao ga je Áron, bili su nerazdvojni, nekad bi ga prokrijumčario u svoju sobu, a majka se pravila da to ne vidi. Do idućeg rođendana, Áron je postao letargičan, odbijao je hranu, povraćao, kretao se kao da ga bole kosti.
– Doktor Stubenvoll će mu dati lijek – mali Endre govori ocu. – Molim te, tata, zovi ga.
Otac mu stavlja ruku na rame, teška je kao olovo.
– Ne ide to tako – kaže. – Doktor je za ljude, nije za pse.
Potom ustaje, uzima svoj pištolj i rješava stvar.
– Ne plači – govori mu. – Nisi više mali.
– Ubio si ga – Endre ponavlja – zašto?
– Da nas ne zarazi. I da se ne muči.
Prošlo je više od 40 godina, zašto se još toga sjeća?
– Što si mi dala ovu šalicu – pita Bernardettu – kao da nema nijedne druge u kući.
Ona otpuhne i zakoluta očima.
– Grintav od ranog jutra – promrmlja. – Što joj fali, nije okrnjena – kaže.
– Nije važno – on ustaje, a ona mu prinese čistu uniformu.
– Evo, prišila sam gumbe.
On kimne zadovoljno, obuva čizme, navlači kapu preko obrva, uzima torbu u koju mu je spakirala doručak i izlazi na ledeni zrak.
Kreće se poznatim ulicama, gradić je tih, utonuo u mraz i gustu jutarnju maglu. Od radnog mjesta dijeli ga 15 minuta hoda. Zima će potrajati, zakleo bi se u desnu nogu. Otkako se vratio iz prvog rata, nepogrešivo predviđa vremenske uvjete. Ne govori o tome nikome, ne priliči ozbiljnom čovjeku. Ne priliči ni njegovoj Bernardetti, pa se pravi da nije vidio. Prije neki dan zatekao ju je kako sjedi za stolom zamišljena, a pred njom po tri hrpice graha poredane u tri reda. Kako ga je spazila, tako je dlanom skupila zrna u jednu hrpu pa tobože uzela da izdvaja zdrava od onih u koja se uvukao žižak. Ni tog dana, a ni narednog, nisu imali grah za ručak. Odavno on zna za tu Bernardettinu naviku, kad su bili mladi, rekla mu je da je iz graha čitala kad će joj se s bojišta vratiti.
– Vidjela sam i da si ranjen. Da nije fatalno.
Zamolio ju je da to više ne spominje, da prestane s tim, jer to je zabava za seljanke, a ona je žena jednog časnika. Možda je Bernardetta predvidjela i ovaj drugi rat. Drugačiji rat. A možda samo nije bilo dovoljno zdravog zrna za valjan ručak. U prvom ratu bio je zapovjednik pješačkog puka. Sad to ne bi mogao ni zamisliti, desna noga mu je slaba. I star je. Pola stoljeća je starost za onog vječnog porculanskog mladića.
– Dobro jutro, gospodine Gayer! – susjed Lajos Tasnádi čisti snijeg ispred kuće.
– Ima li netko mlađi da vas odmijeni? – Endre odgovori.
– Dobro je dok mogu sam. Svratite na jednu čašicu, da se ugrijete.
– Dužnost zove – kaže Endre i produži.
– U povratku onda – Lajos dovikne za njim. – Moja gospođa vam je nešto spremila.
Tako je uvijek s Lajosem, kad god se sretnu, obuzme ga nesavladiv poriv da mu nešto dâ. Kao vječiti Endreov dužnik.
– Taj sam – Lajos bi se složio. – Da nije Gayera, ja danas ne bih imao ništa.
Uzalud se Endre branio: – Samo sam izvršavao svoju dužnost. Svatko bi učinio isto.
Ne. Za Lajosa Tasnádija Endre Gayer bio je i ostao heroj. Godine 1925., kao zapovjednik vatrogasno-spasilačke brigade, iz kuće zahvaćene plamenom izvukao je Lajoseva šestogodišnjeg sina.
– Bio je 12. travnja – Lajos se sjeća. – To mu je drugi rođendan.
Lajosev jedini sin sada je stasao za ženidbu. I za vojsku. Pet starijih kćeri odavno se poudavalo, kuća je utihnula, ne vide se na njoj tragovi vatre. Endre se ponekad zapita nije li sanjao svoj vatrogasni život, čini mu se nestvarnijim od djetinjstva.
Skoro je stigao. Nadomak odredišta, blizu željezničkog kolodvora, zastaje i osvrće se oko sebe. Magla je kao pokrov. Vlakovi ne prometuju, tišina hrani slutnju nadolazeće ništavnosti. Zaglušujuća tišina. Kad se uvjeri da oko njega nema nikoga, Endre Gayer zazviždi tri puta kratko. Raspara gusti sivi zrak. Čeka. Zazviždi ponovno. Kroz glavu mu kloparaju prisilne misli. Umro. Od smrzavanja. Sam i napušten. Strese se. Ne, ne, nije istina, kaže u sebi, pa pokuša još jednom. Tri puta kratko. Zvižduk se sudara sam sa sobom, raspršuje se i pada po zaleđenoj zemlji. Ako ne nastavi hodati, lice će mu otpasti od studeni. Nevoljno zakorači, osvrne se još jednom, učini mu se da čuje lavež. On je, obraduje se i čučne. Kroz maglu se probija veliki riđi pas i dotrčava mu u susret. Endre uzima njegovu vlažnu njušku među šake, zagleda mu se u zrnaste oči, miluje ga kao dijete koje treba ugrijati.
– Gdje si bio? – ponavlja. – Gdje si bio?
Iz torbe vadi doručak koji mu je Bernardetta spakirala.
– Što imam za tebe? Ne znam, sad ćemo vidjeti – kaže pa izvadi tri kuhana jaja, dvije šnite pržene pancete i komad kruha.
Pas kratko onjuši hranu, onda guta komad za komadom. Endre ga spokojno gleda nekoliko trenutaka pa produži.
– Nemoj me pratiti – kaže. – Ostani, ostani.
Dalje korača bez osvrtanja. Dok pas ne pojede sve, Endre će mu se izgubiti iz vida.
Ide ka zgradi nekadašnje tvornice svile. Okružena je bodljikavom žicom. Iza žice su ljudi. Na tisuće njih. Spavaju u barakama pod staklenim krovom, na golim daskama i mokroj slami, dok po njima gmižu stjenice. Endre Gayer ne razumije njihov jezik i običaje. Ponekad čuje plač njihove gole djece i to ga podsjeti na Lajoseva sina. Nastoji ne misliti. I izvršavati dužnost. Jedna šalica cikorije, 50 grama šećera tjedno, 230 grama brašna dnevno. To im je propisano sljedovanje. Uskoro će izmiliti iz baraka i u kolonama stati pred kazane s vrelom cikorijom. Djeca vole grepsti po dnu kazana, kad ponestane svega, jedu zrak. Stražari ih grabe za rame, za vrat, za kralježnicu, trgaju ih s dna. Odavno već ne prebrojavaju mrtve, novi pristižu u stočnim vagonima. Noćna straža sad se povlači na počinak.
– Dobro jutro, komandante – pozdravljaju ga.
On zastane, ispruži desnicu nagore, šaka mu je otvorena, čelična i bijela, prsti srasli; do pobjede. Jedna riđa pasja dlaka ulegla mu je u dlan kao poduplana linija. Otresa je, korača žurno ka zgradi uprave, dok praskozorje ne savlada tišinu.
