Malo je reći da je ova priča dobra. Dogodilo se to desetih godina ovog stoljeća…
Kako to misliš, što bi mi trebalo značiti "desetih godina ovog stoljeća"?! To ti je isto kao i, na primjer, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Desetih, kao, primjerice, dvadesetih.
Nikad nisi čula da netko tako govori? A što ti nije jasno? Sve je u duhu hrvatskog jezika. Ako se kaže da se nešto dogodilo četrdesetih, pedesetih i tako dalje, onda se može reći da se nešto dogodilo desetih! Osim toga, što sve nismo u životu čuli, pa čemu se još čudimo? Nema dana da ne čuješ nešto ludo. Evo, sad dok se vozimo, ne znaš što se sve može dogoditi i možemo spoznati nešto novo, nešto što nam otvara potpuno nove vidike. Neke su spoznaje čudne, a neke normalne, hoću reći prihvatljive su u okviru poznate nam logike. Dobro, kad me već vučeš za jezik, ispričat ću ti jedan dobar primjer! Nešto što je čudno, ali nikoga ne čudi. Znaš da sam neki dan išao pješice u grad. Sve ulice znam napamet. I gdje je što, i kako izgleda. 'Ajde, rekoh, da ovoga puta promatram gdje su sve postavljene spomen-ploče. Neke su mi poznate, a neke sam tek sad otkrio. Da vidiš koliko toga ima! Prošao sam ispod njih polako, ležerno. Neću stajati ispod njih i sad ću ja to čitati. Ljudi bi rekli, vidi ovoga, mora biti neki luđak. Ali što sam htio reći? Nikada nisam primijetio da itko živ stoji ispod spomen-ploča i da ih čita. Ako netko stoji na ulici, onda je to sigurno zato što gleda neki izlog ili čeka tramvaj.
Pa da, dobro veliš, eto, ni ti nisi nikada zastala ispod neke od njih i proučavala što na njima piše. Pa da, ne zanima te, baš te briga. Imaš ti svoga posla. Kao i tisuće drugih. Još bi čovjek morao buljiti u visinu k'o da je udaren mokrom krpom po glavi. Ono, kvocijent inteligencije ispod devedeset, ludara. E, sad se ja pitam, ako je tako, a tako je, je l', slažemo se, onda se moramo upitati zašto se uopće postavljaju spomen-ploče. Za koga?
Za turiste? Turiste? Ma daj, sad se ti sprdaš sa mnom, provociraš me. Jasno ti je da turisti jedva imaju pojma kamo su došli, a kamoli da bi ih još zanimalo što to piše tamo na nekoj bezveznoj kamenoj spomen-ploči u tamo nekoj Hrvatskoj. Ima nas manje od četiri milijuna, jebate, i ne znamo ko' nam glavu nosi. Gdje je ta Hrvatska, ej!? Kroejša? Sorry? Ou, Kroejša, Modrić, Šuker! Konačno, sve te spomen-ploče napisane su isključivo na hrvatskom jeziku. Što Koreancu znači gdje je radio Gustav Krklec? Ma daj, molim te! Koji mrtvi Gustav Krklec!? Korejac stoji pred zgradom s fotoaparatom i čemu se on čudi? Čudi se oronulosti fasade, zadnji puta ofarbano prije sto godina. Čudi se kurčevim grafitima s kojima su budale zasrale cijeli grad. To će mu biti uspomena, a ne tamo neki Antun Gustav Matoš. Gustl!? Moš' si mislit'! Gustl!? I dakako, najvažnije mu je gdje će naći neki restoran. Daj ti meni papati! Hrvatska na tanjuru. A ima ih, pun ih je centar gdje mu sve piše na engleskom. Zapravo, natpisa na hrvatskom uopće nema! Kolonijalni mentalitet. Moj naklon, klanjam se. Usrali su se od straha kada su čuli za Zakon o jeziku, nabijem ih na support i benefit! Dog friendly može, ali hrvatski ne može. Dobar dan, inkluzijo, samo izvol'te. Che-vap-chi-chi, kužiš? Ispred restorana jelovnici su napisani i onim njihovim hijeroglifima. Ili su to kineski znakovi? Sada mi tek pada na pamet: je li to nešto slično, nešto kao latinica i ćirilica? Mislim, barem neka od tih slova ili što li je to već, ili je to čist' nekaj drugo? Sve to je meni isto, kao što ne znam koji su koji. Malo, pa žuto…
Da isključim klimu? Ali vruće je, čovječe! Dobro, 'ajde. E, i znaš što još? Jesi li primijetila da su počeli po pločnicima postavljat ploče, onako male, pet centimetara puta pet centimetara, ne vjerujem da su veće. Izgledaju kao da su od zlata. Jesi vidjela? Puni su ih pločnici u centru. Zovu ih kamen spoticanja. Uglavnom, posvećene su stradalim Židovima koje su odveli u logore za vrijeme NDH i koji su tamo umrli ili su ubijeni. To su ih ovi tvoji tamo sredili.
Ma šalim se, što se odmah ljutiš? Ma kakvi tvoji, znaš da znam da ti je dedek bio partizan. Vidi je, šalim se! Doduše, od 1945., ali…
Ali, gledaj: zaista, ali zaista, nikada nisam vidio da je itko ikad zastao i pročitao što to piše na tim pločicama, a u centru grada ih ima koliko hoćeš. Bog te tvoj, sve se zlati. Ma kakva Zlatna Praha, Zlatni Zagreb, jebate! I što je najbolje, stvarno se možeš spotaknuti o njih, opizdiš ili si sjebeš nožne prste. Dakako, ni pločice nitko živ ne čita. Na polaganje dođe njih deset, zapopevaju nekaj i, kaj?
Pa da, u pravu si, i ja se pitam koji je smisao svega toga! Valjda se sve to radi zbog budućih generacija. Da se nikad više ne ponovi, je l'. Nikad više! Ma da, jok, neće!? A što je s Hrvatskom devedesetih, a? Je li se ponovilo? A što je danas s Ukrajinom? Da se nikad ne ponovi, a ponavlja se svaki dan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće. Mrtvih koliko hoćeš. U pičku materinu!
A šta neću psovati, moraš psovati kad je svijet poludio! Možda školsku djecu tjeraju po gradu, vode ih putevima spomen-ploča? Poučne ekskurzije, kao nekad kad su nas vozali okolo, putevima revolucije. Draga djeco, tu vam je živio veliki hrvatski pisac A. G. M., a tamo preko ceste, da tamo na onoj sivoj prošaranoj zgradi, tamo je umro A. B. Š. Djeca, da djeca, bokte, neki se već briju, naguravaju se, dakako, a oni stariji škicaju curice, gledaju kako bi ih mogli zašlatati. Kužiš? Boli njih ona stvar. A profesori s tim plaćama. Autoritet im je k'o u direktora javnih parkova. Čim završi nastava, mobitel. Igrice, koljačine ili, pak, gledaju neke glupe filmiće. Pet sekundi pažnje. Prsti lete po ekranima. Kažu da "skrolaju". Gore-dolje, sim-tam, slalom, bokte. Madonna di Campiglio, Cortina d'Ampezzo. Ma koja škola, koji roditelji? Da TikTok!? Kao da se čuju sekunde na satu, sve će otići u vražju mater.
Kakve to veze ima s onim što sam ti htio ispričati? Zapravo, htio sam ti nešto drugo ispričati, ali sad sam si i digao živac i zaboravio što sam htio reći. Nije važno, uskoro stižemo. Evo ga, tamo je Zir. Baš je lijep. Zar nije? I to bez obzira na to s koje ga strane gledaš. Dobro, puno ga je ljepše vidjeti kada idemo na more, nego kada se vraćamo doma. To se, pak, razme, kaj ne? Eto! Vidiš kako brzo prođe vrijeme kada se priča, a ne da stalno prčkaš po tom kurčevom mobitelu.
A ne, ne prčkaš! Ja prčkam!? Bokte, čim smo sjeli, evo nje. Tap, tap, tip. Ma dobro, tko te sada zove?
Bože, kako je dosadna ta tvoja Anđa! Enđi mala. Zar joj nisi jučer rekla da danas dolazimo. Da nas možda ne zove na ćevapčiće, ono, na shish che-vap-chi-che. Pun stol oblizeka, ako si oko iskopaš. A onaj njezin? Mali tić, veliki krič. I još s onim svojim tezama o uređenoj Austro-Ugarskoj kada se još znao red i poštovao zakon!? Bečka škola, to da, ali da donese još jedno pivo, a to ne…
Ma šta sam bezobrazan!? Znaš i sama da je tako. Ajde, pustimo to, nije važno. Nego, što ti misliš o tome da i mi stavimo na našu kuću veliku kamenu ploču? Bijela ploča, zlatna slova: "Ovdje su živjeli u sretnom braku Ana i Franjo". Bila bi zgodna fora, zar ne?
Ha, ha, ha! Ajde, dobro, može i tako. Neka bude veselo: "Ovdje je živio i brbljao Franjo i još uvijek brblja i ne misli tako brzo prestati".
O autoru
Zdenko Radelić rođen je 1954. u Mariboru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest i sociologiju te je potom doktorirao. Radio je na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Objavio je zbirke pjesama "Raspoređena slova i sva su crna" (Zagreb, 2018.), "Računam na potrebe stanovništva" (Zagreb, 2020.), "Smisao uzima loptu i kreće s centra" (Zagreb, 2021.), "Kada već nije sve bijelo" (Zagreb, 2022.), "Progovorio sam mađarski" (Zagreb, 2023.) i "Hladna čela" (2025.).