Kao profesionalnom gitaristu nepojmljivo mi je da čovjek koji radi najbolje svjetske gitare živi u Zaprešiću i da mi je tu, nadohvat ruke – rečenica je kojom me “dočekao” Ante Gelo kada sam ga nazvao i zamolio da mi prenese svoja iskustva s Krešom Matijevićem Kecom, čovjekom koji već desetljećima popravlja, nadograđuje i ponajviše od nule izrađuje custom made gitare u svojoj radionici.
Sam, bez ikakvih pomoćnika ili šegrta, tek uz pomoć standardnih stolarskih alata poput pile, brusilice, blanjalice ili debljače. Na domaćoj glazbenoj sceni teško je pronaći nekoga, pogotovo među 40+ generacijom, kome Matijević nije napravio barem jednu, a nerijetko i po tri, četiri ili više gitara po narudžbi. A njegova glazbala, potvrdili su mi to imenom i prezimenom brojni naši renomirani gitaristi, skladatelji i producenti, spadaju u sam vrh svjetske ponude, primjerice uz bok legendarnom Collingsu.
– Samo nemoj napisati da izrađujem najbolje gitare na svijetu – kazao mi je Matijević nekoliko puta tijekom našeg razgovora koji smo vodili u njegovoj radionici površinom, onako odokativno, tek malo većom od kakve garaže.
Obećao sam mu da neću jer mi se učinilo da to doista želi, da mu nije stalo do velebnih epiteta i pompe i onog, reklo bi se, medijskog preuveličavanja ili pretjerivanja. Ali, druge sugovornike nisam mogao spriječiti da kažu što misle o njegovu radu, a govorili su redom u superlativima.
Da Matijeviću doista ne treba nikakva reklama, odnosno da mu je najbolja reklama njegov rad, uvjerio sam se odmah u trenutku kada sam došao pred njegov “ured”. Naravno, kvaka je u tome da nema nikakvog ureda, nego u prizemlju obiteljske kuće stoji radionica koju je, ako ne znate kamo idete, poprilično lagano promašiti, jer ispred nje nema nikakvih znakova, uputa ili nečeg trećeg. Tek se na metalno-staklenim ulaznim vratima nalazi naljepnica: “Cats – Guitar Custom & Repair Shop”.
– Nema to ime nikakve veze s mačkama, nego s nadimkom Kec (Cats) kako me mnogi zovu još od djetinjstva, pa mi se učinilo simpatično da tako nazovem i svoje gitare” – govori Matijević koji je obrt za popravak i izradu gitara službeno otvorio 1992. godine. Kažemo službeno jer je prvu gitaru izradio još 1980., kao 16-godišnjak. I od tada se nikada zapravo nikada nije prestao baviti gitarama.
– Sviram otkad znam za sebe, najprije je to bila harmonika koju je donekle forsirao moj otac, potom su uslijedili neki melodijski instrumenti. Kao 6-godišnjak sam 1970. pjevao u domu na Lašćini, na primanju u pionire, što je bio moj prvi javni nastup. I od tada se ne odvajam od mikrofona, haha! U ranijim razredima osnovne škole sam svirao i usnu harmoniku, a to je potrajalo do onog trenutka kada nisam dobio audiokazetu na kojoj je bio nasnimljen jedan blues album. No, kako je ostalo još mjesta na kazeti, iza tog albuma se nalazila neka stara snimka s Woodstocka. Tu je, među ostalima, bila pjesma “I’m Going Home” grupe Ten Years After. Kada sam čuo kako zvuči gitara u toj pjesmi, bacio sam usnu harmoniku i zaljubio se u taj instrument – prepričava Matijević.
Najprije je, neko kraće vrijeme, svirao akustičnu gitaru koju je posudio od susjeda sa zagrebačkog Kvatrića gdje je tada živjela obitelj. Nakon što ju je morao vratiti, počeo je nagovarati oca da mu kupi električnu gitaru.
– Nekako je tata pristao, čak je preko prijatelja koji je živio u Münchenu našao Fender Stratocaster koji sam ja želio, jer u to vrijeme takvu gitaru kod nas nisi mogao kupiti. Cijena je bila paprena, 1500 tadašnjih njemačkih maraka. I sve to tata nekako dogovori, ali se dogodio problem jer je bio zaboravio reći da sam ljevak, pa je naknadno zvao tog prijatelja i molio ga da se raspita ima li takva gitara za ljevake. I nađe on tu gitaru, ali je ona bila 500 maraka skuplja. Kaže meni stari: “Ma znaš šta, idi ti vrit, napravi si sam tu gitaru.” A ja ga, kao dobar sin, odlučim poslušati – govori nam kroz smijeh Matijević.
Izrada gitare u to je vrijeme, bez interneta i s vrlo ograničenom stručnom literaturom, za jednog srednjoškolca predstavljala pravu avanturu.
– Tada su gitare kod nas radili stari majstori koji su imali po 70 ili više godina, ali isključivo akustične, jer su njima električne bile totalna glupost. Dakle, nije bilo nikoga od koga bih mogao učiti, pa sam morao otkrivati toplu vodu. Najprije mi je trebala skica tog Stratocastera koji sam si želio napraviti, a naravno, da bih je napravio, trebalo je iskopirati gitaru. I tako nakon tjedana potrage nekako preko prijatelja od ujakovog prijatelja dođem do čovjeka koji je imao tog Fendera, svirao je u Zagrebačkoj pivovari na Ilici, i dogovore oni meni termin prije njegove svirke, kao da se nađem s njim. I nađemo se, ja mu kažem da bih želio precrtati njegovu gitaru, on me gleda i kaže: “Pa hajde, precrtaj.” Imao sam kod sebe Večernjak, izvadio sam ga i počeo listove papira slagati ispod gitare. Čovjek me čudno gleda, a kada sam izvadio penkalu kako bih počeo crtati oko tijela i vrata gitare, viknuo je na mene da nisam normalan. I potjerao me. Tako da je ta ideja propala – kaže Matijević.
Iako nije mogao naći još neku “žrtvu” koja bi mu bila spremna dati njegov Stratocaster na precrtavanje, nije odustao, nego je pronašao fotografije koje je uz pomoć episkopa povećao i tako dobio “prirodnu” veličinu gitare. Možda ne baš najprecizniju, ali koja je mogla poslužiti za izradu skice. Gitaru je završio taman nekoliko dana prije nego je umro Tito, a toga se itekako sjeća jer mu je otac zabranio da je svira sljedećih mjesec dana uz upozorenje: “Da ti nije palo na pamet, pohapsit će nas sve ako te čuju!”
Veliki glazbenici o radu Kreše Matijevića Keca govore samo u superlativima
Nakon što je sam sebi napravio prvu gitaru, prijatelji su shvatili da ima dara za to, pa je njima počeo popravljati i izrađivati gitare, a uz to je sve vrijeme proučavao tehnologiju izrade i učio o tom instrumentu te malo po malo, metodom pokušaja i pogrešaka, postajao sve bolji i bolji u tom poslu.
– Naravno da sam putem uništio i više od nekoliko gitara, ali to spada u opis posla. Ne možeš naučiti ako ne probaš – govori.
U poslu mu je itekako pomoglo to što je dugo bio i profesionalni glazbenik, pa mu je bilo lakše iz prve ruke shvatiti što točno treba napraviti kako bi uštimao gitaru prema željama kupaca.
– Prvi bend u kojem sam svirao zvao se Nostradamusov plač. Bio je to nekakav depresivni blues rock s teškim, tužnim pjesmama. Potom sam otišao u vojsku u kojoj sam isto svirao pjesme, ali ponešto drukčijeg repertoara od ovog mog standardnog, što mi je bilo itekako korisno jer sam naučio dosta toga iz drugih muzičkih krugova o, recimo, neparnim ritmovima. To mi je kasnije dobro došlo, jer shvatio sam da glazba nije kockasta, da je to igra ruku koju nigdje drugdje ne možeš naučiti. Potom su me nakon vojske pronašli dečki iz benda Dioleni koji je tada žario i palio ovim područjem oko Čateža, Mokrica, Stubičkih Toplica i tako dalje, a oni su bili etablirani i svirali na jednoj razini koju do tada nisam doživio. Oni su me na neki način školovali. Potom je uslijedio prijelomni trenutak kada sam prešao u Limeni bubanj s kojim sam svirao turneje po Rusiji taman nakon černobilske tragedije. To mi je otvorilo neka nova poznanstva, a pred sam rat sam u bendu koji se formirao od ostataka poznate grupe Meteori svirao po cijelom svijetu s Đukom Čaićem, Ivom Fabijanom, Verom Svobodom, Vladom Kalemberom, Jasminom Stavrosom i još nekim ljudima. U Kanadi smo, recimo, s bendom pratili Kiću Slabinca i Zlatka Pejakovića – nabraja Matijević.
Potom su uslijedila ratna vremena, a on je baš u tom periodu odlučio otvoriti obrt i profesionalno početi izrađivati gitare. Do tada je, moglo bi se reći, sa strane izrađivao i popravljao gitare, a profesionalno svirao i kao prateći vokal pjevao u bendovima. Od 1992. pa sve do danas sa strane svira i pjeva, a profesionalno izrađuje gitare.
Što je sve potrebno za izradu savršene gitare?
– Moje je mišljenje da savršena gitara ne postoji, sve one imaju mane, pa tako do sada u svom radu nisam vidio niti jednu koja do kraja dobro štima. Svi koji sviramo moramo raditi kompromise pri uštimavanju instrumenata. Ljudi misle da će, ako kupe skupu gitaru, to pitanje samo od sebe biti riješeno, ali to nije tako.
Često puta su razlog žice, njihova debljina, blizina ili daljina pragova i tako dalje. Svaki ton gitare ima sedam do dvanaest alikvotnih tonova, a to su tiši popratni tonovi koji se javljaju uz ovaj glavni. Ako je samo jedan od tih tonova preglasan, on počne smetati osnovnom tonu i onda se stvara dojam da nešto u zvuku ne valja. A sve to stvar je prije svega rezonancije drveta, i zbog toga gitare ne štimaju savršeno – pojašnjava Matijević koji upravo odabir i kvalitetu drveta smatra jednim od najbitnijih momenata u procesu izrade gitare.
– Ja imam tu mogućnost i sreću da mogu doći do sirovine, konkretno drveta, do kojih mnogi ne mogu jer je jedan od ljudi s kojima sam svirao u prošlosti postao važna osoba u austrijskoj drvnoj industriji. Konkretno, kod nas ima javora, ali nema kanadskog javora, ima oraha, ali nema američkog oraha, ima johe, ali nema pacifičke johe i tako dalje. A te vrste drveta daju drukčiji zvuk, drukčije rezoniraju. Kod nas ih je gotovo nemoguće nabaviti – govori Matijević koji također ponekada dobije i koji dobar komad drveta od gospodina Mirka Hotka.
Riječ je o vrsnom graditelju koncertnih gitara kojeg Matijević ističe kao čovjeka od kojeg je naučio daleko najviše kada je u pitanju izrada akustičnih gitara. Nesebično mu je davao mnoge savjete i upute, a povremeno i neke stvari koje se više niti ne mogu nabaviti.
– On je nešto starija generacija pa se ne snalazi baš najbolje po internetu. Redovito se čujem i vidim s njim, pa mu naručim što mu već treba, a on meni za uzvrat da neko drvo iz njegove bogate kolekcije.
A na pitanje koji mu je najnaporniji, najsloženiji dio u procesu izrade gitare, onaj koji je možda najlakše zeznuti, odgovara – stavljanje laka. Potrebno je dosta iskustva i znanja kako bi se pogodila točna tvrdoća i debljina laka, da ne puca, a da je opet dovoljno čvrst da vibrira s drvetom.
O svim tehničkim aspektima izrade gitare s Krešom Matijevićem moglo bi se razgovarati danima, a on sam vjerojatno bi mogao napisati ne jednu, nego nekoliko knjiga na tu temu. I ne samo na tu, jer osim gitara od nule izrađuje i – pojačala. Moglo bi se reći kako je i njihov kolekcionar, s obzirom na to da doma ima 28 legendarnih pojačala cijenjenih proizvođača, zauzeli su mu cijelu jednu sobu.
– Njih ne prodajem, nego ih radim ili popravljam iz vlastitog gušta, isključivo za sebe.
A kad planira u mirovinu?
– Tko to zna, nakon određenih zdravstvenih problema koji su me zadesili prije otprilike tri godine, malo sam smanjio tempo. Ali i dalje gotovo svaki dan provedem po nekoliko sati u radionici – kaže majstor o kojem neki drugi majstori govore biranim riječima. Kada smo ih nazvali i spomenuli ime Kreše Matijevića, svi redom su odgovorili u stilu: “Ma ako je za Krešu, evo ostavljam odmah sve što radim, samo pitajte što treba.”
Vedran Baotić, dugogodišnji član grupe Buđenje i jedan od naših svestranijih gitarista i producenata prvu je Krešinu gitaru naručio 2014. godine.
– Kod mog prijatelja Miroslava Lesića probao sam jedan Cats Telecaster koji me oduševio do te mjere da sam odlučio da i ja moram jednog naručiti. S vremenom sam naručio ukupno pet gitara iz Krešine radionice, zapravo, nakon što sam kupio prvu, više nisam kupovao ni kod koga drugog – kazao nam je Baotić uz opasku kako je on u svojim željama, kada su u pitanju gitare, dosta specifičan te će ponekad inzistirati na nekim naizgled sitnim detaljima koji njemu dosta znače.
– Uglavnom sviram gitare koje se temelje na nekim poznatim modelima, ali uvijek tražim da tu još nešto bude po mom guštu. Krešo uvijek shvati što želim te to uspije i ostvariti, a nigdje drugdje ne bih uspio dobiti to što dobijem kod njega. Konkretno, napravio mi je dva Telecastera, jedan Stratocaster te Les Paul i ES-335. On ima svoje metode kojima uspije napraviti da gitare izgledaju kao da su stare, što je meni estetski zanimljivo i instrumentu daje neku “dušu”. Krešo koristi dijelove koji odgovaraju originalnim dijelovima iz tih godina, posebne vrste laka i slično.
U tome je vrlo vješt i predan. Entuzijastičan je, a ima znanje i iskustvo, što je dobitna kombinacija. Danas postoji puno gitara, pa i ovih serijskih, koje zvuče sjajno, ali gitaristu je najveća razlika između dobre i osrednje gitare onaj osjećaj kako leži u ruci dok svira. Tu su Krešine gitare daleko ispred svega što se može kupiti u dućanu – zaključuje ovaj glazbenik.
– Ne volim prodavati instrumente pa ih se tako s vremenom u mom studiju nakupilo podosta. Neki više nisu u upotrebi, samo mi skupljaju prašinu, ali Kecove gitare su takve da sve i dalje sviraju. A prvu, bila je to neka varijacija Stratocastera, napravio mi je još tamo negdje 1991. ili 1992. godine. I to ne samo da sviraju nego su doista odlične, na nastupima i dalje koristim elektroakustičnu gitaru koju mi je složio 1996. godine. Bolju nisam našao – kaže Marijan Brkić, hrvatski gitarist i producent s više od 45 godina staža u rukama. Svirao je uglednim bendovima poput Parnog valjka i Prljavog kazališta.
Krešo Matijević je, ističe, lik u klasi Johna Suhra, kojeg mnogi smatraju jednim od najboljih, ako ne i najboljim živućim graditeljem gitara. S njim se slaže i gitarist i skladatelj Ante Gelo.
– Obožavam Gibsone, a zadnja koju mi je Kec napravio je zelena ES-335. Posjedujem više od 50 gitara, bio sam u Gibson Garageu u Nashvilleu i Londonu, isprobao tamo sve što me zanimalo, ali ovoj Kecovoj 335-ici ništa nije bilo niti blizu. Nenormalno dobar instrument. On si stvarno da truda kad počinje s izradom, kopa, proučava, ja ga znam gotovo cijeli život i mogu reći da je on u zadnjih desetak-petnaestak godina došao na razinu Collingsa. A u svemu tome me fascinira i ta njegova skromnost, jednostavnost. Pa on bi bez problema mogao zgrtati pare i raditi gitare za najveće svjetske face da želi biti takav tip koji se nameće i gura. Ali eto, nije takav, radi onoliko koliko mu je gušt i koliko mu je dovoljno – smatra Gelo.
Dodaje da je Krešo Matijević tu uvijek na raspolaganju kada nešto “ode” na gitari ili jednostavno treba nešto uštimati, popraviti.
– Duže čekam na to da mi majstor dođe popraviti bojler nego da me Kec primi kod sebe u radionicu. A vani kod takvih ljudi koji su Kecov kalibar čekaš mjesecima da bi te uopće poslušali, a onda tko zna kada ćeš doći na red. Ako uopće i dođeš – slikovito opisuje taj glazbenik.
Nikša Bratoš, jedan od najvažnijih domaćih skladatelja, producenata i aranžera zabavne i pop-glazbe koji u svojoj kolekciji ima više od 40 Porina, s posebnim je entuzijazmom i biranim riječima govorio o Matijeviću.
– Za Krešu sam čuo preko drugih kolega i vrlo skeptično otišao prvi put do Zaprešića. Naime, otprije imam razna iskustva s ljudima koji sami izrađuju gitare, a rezultat ne bude uvijek dobar. Sada imam pet Cats gitara, što već dovoljno govori. Nijedan drugi brend nije toliko zastupljen u mojoj kolekciji. I stalno ih koristim, u studiju ili na nastupima, pa tako na koncertima vrtim čak tri Cats gitare – govori Bratoš.
Pojašnjava da u usporedbi s velikim i poznatim brendovima, Cats ima i neke dodatne vrijednosti.
– Njegov Stratocaster (ili Les Paul) je kao kad neka automobilska tuning kuća uzme poznati auto pa ga dodatno poboljša, i u dizajnu i u performansama. Jedina Catsova mana je u tome što dolazi iz male zemlje bez opipljive tradicije u poslu kojim se bavi. Da je slučajno počeo u Nashvilleu (umjesto u Zaprešiću) danas bi bio svjetski poznat graditelj – bez ustručavanja kaže Bratoš.
Opisuje i kako je kod “običnih” gitara iz dućana nakon kupnje potrebno neko vrijeme da se gitara “usvira” i legne u ruci i pod prstima, da se ona sitna mehanička nesavršenstva “uglancaju” prema ruci gitarista.
– Tu je Cats, koji je i sam gitarist, napravio ključnu razliku. Njegove gitare dolaze “usvirane”, uglancane. Ispolirane. Odmah legnu onom tko ih uzme. Meni je također bitno što sam mogu odabrati komad drva, kako za tijelo tako i za vrat, a to mi Cats uvijek omogući.
Dodatno, ono što posebno volim i cijenim, uvijek je raspoložen za eksperimente, želi raditi nešto novo, drukčije od ostalih. Od ovih pet gitara koje imam, samo jedna je “standardni” model. Na drugima smo smišljali kombinacije raznih vrsta drva, drugih opcija magneta, neke elektronike koja se obično ne viđa na gitarama... – nabraja poznati skladatelj.
Kao primjer ističe jednu kombinaciju drveta, pick upova, elektronike, oblika i boje koji su njih dvojica zajedno “smućkali” prije deset godina, a koja se tek četiri godine kasnije pojavila kod originalnog proizvođača.
– Ako je nekome bitno što piše na glavi gitare, neka uzme natpis koji voli. Meni je bitno kako mi gitara leži u ruci, kako radi u stalnoj upotrebi i kako zvuči nakon što prođe stotine, tisuće sati svirke. I zato: Cats x 5 – zaključuje Nikša Bratoš.
Otvori KEKS Pay
