Bio je visok, vitak, tih, ali elokventan i uvjerljiv. Bio je pravi Amerikanac. Znao je kada govoriti, a kada šutjeti.
Tako je netko u nekoliko rečenica opisao Henryja Fondu, američkoga glumca i producenta rođenog prije 120 godina. Kad je nizao replike svojim karakterističnim glasom, publika mu je vjerovala. Zračio je autoritetom i dostojanstvom, no u stvarnom životu bio je povučen i šutljiv.
"Nikad se nisam stvarno volio. Ali u kazalištu sam dobio priliku pretvarati se da sam gospodin Roberts, Clarence Darrow i sudac Dan Snow", priznao je nakon što mu je mu 1979. godine kći Jane uručila nagradu Tony.
Rođen je 1905. u Grand Islandu u Nebraski, gdje su se nastanili brojni doseljenici iz Nizozemske, među kojima su bili i njegovi preci. Obitelj se preselila u Omahu. Radio je honorarno u očevoj tiskari i maštao o tome da postane novinar. Kada mu je bilo 14 godina, on i njegov otac svjedočili su brutalnom linču crnog mladića tijekom rasnih nereda u Omahi 1919. godine.
"To je bio najstrašniji prizor koji sam vidio u životu. Sve o čemu sam tada razmišljao bio je taj mladi crnac koji visi na kraju užeta", kazao je u jednom intervjuu. Zbog te je mučne scene postao zagovornik ljudskih prava.
Bio je sramežljiv mladić. Na Sveučilištu u Minnesoti studirao je novinarstvo, no nije diplomirao. Zaposlio se u tvrtki Retail Credit Company. Glumiti je počeo s 20 godina u kazalištu Omaha Community Playhouse, i to na preporuku majčine prijateljice Dodie Brando, majke Marlona Branda. Pozornica ga je fascinirala, zanimalo ga je sve vezano za kazalište, od scenografije do produkcije. No, nije mislio da je talentiran za glumu, pa mu je trebalo neko vrijeme da stekne samopouzdanje. Odlučio je dati otkaz i otići na istok u potrazi za novim ulogama. Pojavljivao se u kazališnim produkcijama u New Yorku od 1926. do 1934. jedva krpajući kraj s krajem. Prvu priliku na filmu dobio je 1935. u romantičnoj komediji "The Farmer Takes a Wife" studija 20th Century-Fox. Počeo je dobro zarađivati, oko 3000 dolara tjedno, te odlaziti na večere s hollywoodskim zvijezdama poput Carole Lombard. Prijateljevao je s Jamesom Stewartom, bili su i cimeri, a susjeda im je bila Grete Garbo. Studio RKO ponudio mu je ulogu u filmu "Previše sanjam", u kojem mu je partnerica bila operna zvijezda Lily Pons. New York Times ga je najavio kao najsimpatičnijega iz plejade nove generacije romantičnih mladih glumaca. Sa Sylvijom Sidney i Fredom MacMurrayem glumio je u filmu "The Trail of the Lonesome Pine", prvom filmu u boji snimljenom na otvorenome. Dobio je i glavnu ulogu u filmu "Samo jednom se živi" redatelja Fritza Langa te je glumio uz Bette Davis u filmu "Jezebel". Tu je ulogu dobio nakon što je studio Warner Bros. procijenio da im je Cary Grant preskup.
Slijedila je naslovna uloga u filmu "Mladi gospodin Lincoln", njegovoj prvoj suradnji s redateljem Johnom Fordom, a iste je godine glumio i Franka Jamesa u filmu "Jesse James" s Tyroneom Powerom i Nancy Kelly u glavnim ulogama, te u "Bubnjevima duž Mohawka". Ford ga je 1940. angažirao i za ulogu Toma Joada u filmskoj verziji romana Johna Steinbecka "Plodovi gnjeva". Priča je to o obitelji Joad iz Oklahome koja, nakon što je izgubila svoju farmu, migrira i završava u Kaliforniji. Film detaljno prikazuje njihovo mukotrpno putovanje kroz Sjedinjene Države. Producent Darryl Zanuck inzistirao je da Fonda prije snimanja potpiše sedmogodišnji ugovor s njegovim studijem Twentieth Century-Fox. Fonda je pristao i na kraju je nominiran za nagradu Oscar, a mnogi je kritičari smatraju njegovom najboljom ulogom. No, te je godine Oscar otišao njegovu prijatelju Jamesu Stewartu za ulogu u filmu "Priča iz Philadelphije". Fonda je bio jako razočaran i mislio je da je propustio jedinu priliku za Akademijinu nagradu. Prevario se. Nizao je filmove poput "Povratak Franka Jamesa", "Lady Eve" i "Omča za vješanje".
Na početku Drugoga svjetskog rata Fonda se prijavio u američku mornaricu, u kojoj je ostao tri godine, na razaraču USS Satterlee i u Zračnoj borbenoj obavještajnoj službi na središnjem Pacifiku. Nakon rata napravio je pauzu od snimanja filmova i uživao u životu. On i Stewart slušali bi ploče i pozivali Johnnyja Mercera, Hoagyja Carmichaela, Dinah Shore i Nata King Colea na zabave. Vrativši se filmu, utjelovio je slavnog šerifa Wyatta Earpa u kultnom vesternu "Moja draga Clementina" Johna Forda. Ispunio je ugovorene obveze prema Twentieth Century-Foxu, a posljednji je bio film "Daisy Kenyon" Otta Premingera s Joan Crawford. Prešao je u Fordovu novu produkcijsku kuću Argosy Pictures. Zapostavio je film i više se posvetio kazalištu.
Tijekom snimanja filma "Mister Roberts" potukao se s Fordom, koji ga je udario, a Fonda se zakleo da više nikada neće raditi s njim. Polije je doznao da je Ford inzistirao na tome da dobije glavnu ulogu u "Mister Robertsu" kako bi mu pomogao oživiti filmsku karijeru nakon što je godinama bio posvećen kazalištu koje je jako volio.
"Na pozornici nastojim stvoriti iluziju da se sve događa prvi put. U dvije godine nije bilo nijedne izvedbe u kojoj publika nije dobila ono po što je došla. Nikad mi nije dosadilo... Kad me emocije preuzmu u nekoj ulozi, to je kao hidroavion koji polijeće. Osjećam se kao da letim", opisao je odnos prema publici.
Za Paramount Pictures snimio je ekranizaciju romana "Rat i mir" Kinga Vidora, uz Audrey Hepburn. Snimanje je trajalo čak dvije godine. Vidor je želio Paula Scofielda ili Petera Ustinova u ulozi Pjera Bezuhova, no producent Dino De Laurentiis odbio je oba prijedloga smatrajući da nisu dovoljno poznati. U igri su bili i Gregory Peck, Montgomery Clift, Stewart Granger, Richard Burton i Marlon Brando, a zanimljivo je da se Henry Fonda, koji je na kraju dobio ulogu, smatrao prestarim jer je imao 50 godina, a lik koji je trebao glumiti 20. Poslije je rekao da je požalio što je prihvatio ulogu i priznao da je pristao na nju samo radi novca te zato što je bio obožavatelj toga Tolstojeva romana.
Surađivao je i s Alfredom Hitchcockom u filmu "Krivo optužen" s partnericom Verom Miles. Prvi se put sam okušao i kao producent 1957. s filmom "12 gnjevnih ljudi", u kojem je i glumio, a režirao ga je Sidney Lumet. Riječ je bila o niskobudžetnoj produkciji od svega 337.000 dolara, a snimanje je trajalo samo 17 dana, uglavnom u jednoj sobi u kojoj su sjedili porotnici.
U veljači 1955. Fonda je osnovao kompaniju Orion Productions na temelju trogodišnjeg ugovora s distributerom United Artists, a za snimanje filma spojio se s tvrtkom Nova Productions u vlasništvu scenarista Reginalda Rosea.
"Bila je to drama koju je Fonda želio pokazati svijetu vjerujući u snagu priče koja je govorila o tome kako jedan osamljeni porotnik navede jedanaest drugih na racionalniji i manje preuranjeni sud o krivnji ili nevinosti jednog mladića. To je prekrasna, decentna izvedba", naveo je filmski kritičar Ron Fassler.
Film je prošao dobro kod kritičara, a Fonda je podijelio nominacije za Oscara i Zlatni globus s koproducentom Reginaldom Roseom, a osvojio je nagradu BAFTA za najboljeg glumca. Unatoč ishodu, Fonda je odlučio da nikada više neće producirati film bojeći se da bi neuspjeh kao producenta mogao uništiti i njegovu glumačku karijeru.
Tijekom 1960-ih glumio je u brojnim ratnim i vestern epovima, poput "Najdulji dan" i "Kako je osvojen Divlji zapad". Naučenima na njegove uloge običnog, malog čovjeka veliko je iznenađenje bilo kad je prihvatio ulogu negativca Franka u filmu "Bilo jednom na Divljem zapadu". Pristao je na nagovor kolege Elija Wallacha i redatelja Sergia Leonea, koji mu je poslao scenarij. Malo je poznato da je Leone prije razmišljao o tome da ga angažira za glavnu ulogu u svojoj "Dolarskoj trilogiji", ulogu koju je poslije preuzeo Clint Eastwood.
Nastavio je raditi u kazalištu i filmu tijekom 1970-ih, a nije odbijao ni strane i televizijske produkcije, što mu je osiguralo posao u vrijeme kad su mnogi stariji filmski glumci prekidali karijere. Vratio se na Broadway 1974. zbog biografske drame "Clarence Darrow", za koju je bio nominiran za nagradu Tony. Zdravlje mu se pogoršavalo, dobio je rak prostate, a zbog srčane aritmije ugrađen mu je pacemaker.
Jedinog Oscara za glumu osvojio je za ulogu u filmu "Ljetnikovac na Zlatnom jezeru" u režiji Marka Rydella. Uz Katharine Hepburn ulogu je imala i njegova kći Jane Fonda, koja je kupila prava na predstavu za svog oca kako bi mogao glumiti mrzovoljnog Normana Thayera. Razdor između oca i kćeri prikazan na ekranu podsjećao je na stvarni odnos između Henryja i Jane. Uz deset nominacija za Oscara, film je zaradio gotovo 120 milijuna dolara na kinoblagajnama, postavši neočekivani blockbuster. Fonda je bio previše bolestan da bi bio na ceremoniji dodjele Oscara, pa je statutu preuzela Jane u njegovo ime. Dobio je i počasnog Oscara 1981. kad je zabilježio i svoju posljednju ulogu, i to u televizijskoj drami "Ljetni solsticij" s Myrnom Loy.
U knjizi o Fondi, koju su prije tri godine objavili autori Darwin Porter i Danforth Prince, izneseni su brojni detalji o glumčevu privatnom životu.
"Henry Fonda bio je drugačiji izvan ekrana. Bio je loš muž i loš otac, samodopadan, nelagodan u pokazivanju emocija, ne baš voljen muškarac. I bio je ženskar, nevjeran u četiri od svojih pet brakova. Na ekranu je predstavljao tradicionalne američke vrijednosti, ali u privatnom životu uvelike se udaljio od njih", rekao je Porter i dodao da je glumac imao afere s brojnim hollywoodskim zvijezdama poput Joan Crawford, Grete Garbo, Marlene Dietrich, Bette Davis, Tallulah Bankhead i Barbare Stanwyck.
"Neću dopustiti da me brak spriječi da se zabavljam sa strane", kazao je Fonda prijateljima. Porter tvrdi da je imao i dugotrajnu aferu s komičarkom Lucille Ball.
"Ona je bila ljubav njegova života. Mislim da je požalio što se nije oženio njom", naveo je.
Iako je bio poznat kao obiteljski čovjek, u stvarnosti je bježao od roditeljskih odgovornosti.
"Henry Fonda prvi je priznao da je loš muž i odsutni otac", rekla je njegova četvrta supruga, talijanska barunica Afdera Franchetti. "Fonda nije bio emotivan ili prisutan otac. Ponekad bi došao kući nakon radnog dana i večerao u svojoj sobi umjesto da jede sa svojom obitelji. Osjećao se natjecateljski nastrojen prema svojoj djeci i bio je ljubomoran kada je kći Jane osvojila dva Oscara prije nego što je on dobio svoga", tvrdi Porter, koji misli da je osoba za koju je Fonda stvarno mario bio njegov prijatelj James Jimmy Stewart.
U knjizi se navodi da je Olivia de Havilland htjela da upravo Fonda glumi Ashleyja Wilkesa u filmu "Zameo ih vjetar" te da je i sam prijateljima govorio kako je ta uloga napisana za njega. No, producent David Selznick odabrao je Leslieja Howarda. Fonda je navodno sam odbio ulogu u ratnom filmu "Pijesak Iwo Jime" 1949., koju je potom odigrao John Wayne, pa i uloge u vesternu "Točno u podne", u kojem je briljirao Gary Cooper, te filmu "Divan život", u kojem je naposljetku Georgea Baileyja odglumio njegov najbliži prijatelj Stewart.
Fonda se ženio čak pet puta i dobio troje djece, od kojih je jedno posvojeno. Njegov brak s prvom suprugom Margaret Sullavan trajao je kratko, oženio se potom s Frances Ford Seymour Brokaw, udovicom bogatog industrijalca, s kojom je dobio kćer Jane i sina Petera, koji su i sami postali uspješni glumci. Frances je u siječnju 1950. otišla na liječenje u sanatorij Craig House, gdje je počinila samoubojstvo. Jane je tada imala 12, a Peter deset godina. Dr. Margaret Gibson, psihijatrica koja je liječila Frances, opisala je Henryja kao "hladnu, samodopadnu osobu, potpunog narcisa". Fonda se već iste godine vjenčao sa Susan Blanchard, svojom ljubavnicom koja je imala 21 godinu. Posvojili su kćer Amy i razveli se tri godine poslije. Godine 1957. oženio se talijanskom barunicom Afderom Franchetti, s kojom je u braku ostao četiri godine. Upoznala ih je Audrey Hepburn u Italiji dok su snimali "Rat i mir". Hepburn se borila s neplodnošću i tražila je savjet od Afderine sestre Simbe. Uspjela je zatrudnjeti i sprijateljila se s obitelji Franchetti pa je Henryja i upoznala s mladom Afderom. Posljednja supruga bila mu je stjuardesa Shirlee Mae Adams, s kojom je ostao do svoje smrti 1982.
Fondin odnos s djecom opisivao se u medijima kao "emocionalno distanciran". Nije mu se svidjelo kad je Jane pozirala sa sjevernovijetnamskim vojnicima, kao ni Peterov film "Goli u sedlu". Peter je usporedio svog oca s likom arogantnog i zajedljivog časnika kojeg je glumio u filmu Johna Forda "Fort Apache".
"Kad me ljudi pitaju kako je bilo odrastati kao sin Henryja Fonde, pitam ih jesu li gledali "Fort Apache"", rekao je Peter.
Henry nije, govorilo se, volio pokazivati osjećaje, ali je imao izljeve bijesa, što je užasavalo njegovu obitelj. U svojoj autobiografiji sin Peter je otkrio kako nikada nije bio siguran što njegov otac osjeća prema njemu. Tek kad je Henry ostario, Peter je čuo rečenicu za kojom je desetljećima žudio: "Volim te, sine." O tome je Peter pisao i u svojim memoarima iz 1998. godine: "Zagrlio sam ga tako snažno da sam mogao osjetiti pacemaker u njegovim prsima. Suze su mi tekle niz obraze, rekao sam mu da ga jako volim. Godine frustracije padale su s mog srca poput otopljena snijega koji klizi s krova."
I Jane je često govorila da je patila zbog česte očeve odsutnosti i distanciranosti, posebno tijekom svojih ranih glumačkih dana. Očajnički je, kako je govorila, željela njegovu pažnju. "Moj tata nije bio komunikativna osoba. Jednostavno nije znao kako", kazala je u jednom intervjuu. Otkrila je kako mu je potkraj života, kad je već bio teško bolestan, rekla: "Žao mi je što je bilo trenutaka kada sam te činila nesretnim. Žao mi je što nisam uvijek bila sjajna kći. Potpuno ti opraštam što nisi uvijek bio sjajan otac. Znam da si dao sve od sebe." Kazala je kako je osjetila da je otac doista čuo njezine riječi jer je zaplakao pokazavši rijedak trenutak ranjivosti.
Otvori KEKS Pay
