Zbunio me povratak u prošlost, trenutak u kojem sam osvijestila to da sam glumicu Saru Stanić upoznala još 2015. godine. Prije toga gledala sam "Ćelavu Ledu", nevjerojatno uspješan spoj Ionesca i Krleže koji je bio njezina ideja i njezino autorstvo, predstava za čiju je dramaturgiju tada jako, jako mlada glumica dobila Dekanovu nagradu, u trenutku kada je završavala zagrebački ADU. Već tada ona je bila itekako poznata široj javnosti zbog uloge Marine, djevojke, a zatim i supruge glavnog junaka popularne TV serije "Crno-bijeli svijet", ali i glumica koja je strastveno dokazivala svoju kreativnost koja je uvelike nadilazila granice glume. Srele smo se početkom srpnja te godine neposredno uoči njezina odlaska u Dubrovnik, na Igre, na kojima je glumila Rebeccu u "Ledenom mjesecu", predstavi koju je došao pogledati i sam Pascal Bruckner, autor tog slavnog ljubavnog romana.
Bio je to i susret na dan kada je Sara Stanić, nakon našeg razgovora, otišla na ADU da joj u indeks upišu zadnju ocjenu, jer studij je bio gotov, a počinjao je život s velikim Ž. Ona je pred sobom imala dubrovačko ljeto i veliki glumački posao, jer imala je ulogu koju je u mitskoj predstavi Teatra &TD "Gorki, gorki mjesec" imala Edita Majić, ali i posve neizvjesnu budućnost, kao i svi mladi glumci u ovoj zemlji. Tada se, naime, još nije znalo hoće li biti druge sezone "Crno-bijelog svijeta", a kamoli da će ta serija svoju priču u konačnici zaokružiti s čak četiri sezone. Sara mi je tada rekla: "Dosad sam imala sreće, a što će biti dalje, tko zna" i hrabro nastavila raditi na "trusnom" području hrvatskog glumišta. Štoviše, u godinama nakon ADU diplomirala je i kazališnu režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, pa tako u Kerempuhu možete gledati "Ubojstvo u Orient Expressu", predstavu koju je režirala po slavnom romanu Agathe Christie u kojoj je, među ostalim, riješila dilemu kako kazalištu prilagoditi priču u kojoj doslovno svaki čovjek koji sjedne u gledalište (zbog brojnih filmskih i televizijskih ekranizacija) zna tko je ubojica.
Trebalo bi, nakon jedanaest godina, ponovno sa Sarom porazgovarati o sreći, ali iskreno vjerujem da ona s velikom srećom slavi peti rođendan FAKin teatra, koji je osnovala s Kristinom Kegljen. Iza FAKin teatra je nekoliko predstava: dječja "Tonček i Barbara" Nike Bokić, plesna predstava "Moderato" u režiji Sare Stanić, "Španjolski komad" u režiji Dražena Krešića, "Čelične magnolije", koje je režirala Barbara Rocco i za koje je Sunčana Zelenika Konjević, članica glumačkog ansambla HNK Varaždin, lani dobila Nagradu hrvatskog glumišta, te najnovija "Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji", koju je režirala Ksenija Marinković.
Pet predstava u pet godina postojanja zaista je sjajan rezultat za bilo koje nezavisno kazalište, a uz Sarine uloge i režije, i jako puno posla. No to je i dokaz kako ti u kreativnim zanimanjima, posebno onima vezanima za kazalište, trebaju ne samo dobre ideje nego i spremnost na danonoćni "kuluk" uz obilje hrabrosti koja zamalo graniči s ludošću. Razmišljala sam o svemu tome ne samo zbog obljetnice FAKin-a nego i zbog predstave "Tri sestre fake", čiji tekst i režiju potpisuje još jedna jako dobra glumica Nataša Kopeč. Vjerojatno sam (u mislima na "Tri sestre ja", koje je u HNK Rijeka kreirao i režirao Boris Liješević, a koje su me očarale originalnim pristupom ovom teatarskom klasiku, i to ne samo zbog pjesme "Can't Take My Eyes Off You", koju je ugradio u predstavu, pjesme koja je simbol životne sreće u legendarnom "Lovcu na jelene" i koja mi je do dana današnjeg najveći glazbeni trenutak koji sam vidjela na filmu) previše očekivala od još jedne obrade Čehova, tj. "prijevoda" na suvremenost. Iako se trudim u kazalište uvijek otići "čistog" uma, ništa me nije moglo pripremiti na predstavu s koje sam doslovno poželjela nestati, iako cijenim njezinu autoricu, kao i glumce koji glume u njoj, počevši od Matije Čigira, za čiju monodramu "Jimmy Ćorak", koja igra u Kunst Teatru, dajem najveću mogući preporuku. Temeljni problem "Tri sestre fake" bio mi je to što nikako nisam mogla proniknuti u ono osnovnoškolsko "što je pjesnik htio reći", kao ni zašto su uništeni (namjerno ili slučajno?!) svi postulati po kojima je Čehov pisao i zašto je toliko toga u toj predstavi ostalo visjeti u zraku, bez pravog značenja, a kamoli poante.
Taj problem ambiciozne predstave, koja je nastala u koprodukciji Kazališne družine Drugi Revolver i Scene Ribnjak, dovodi nas ravno u srž problema s kojim se bori nezavisna kazališna scena u pokušajima da ne samo preživi nego i ostavi trag. Oni jednostavno moraju raditi predstave koje će im donijeti novac, dakle unaprijed kalkulirati s brojem publike koju će privući, a to svakim danom postaje sve veći uteg na vagi kreativnosti. Kalkulacije na tu temu počinju od onih posve prizemnih problema, o kojima ljudi koji djeluju i stvaraju u okviru gradskih i nacionalnih kazališnih kuća i ne razmišljaju, poput primjerice činjenice da scenografija mora stati u kombi kojim će glumci putovati na gostovanja (često i u automobil kada je riječ o najvećem dijelu te produkcije duodramama). Iako se ovo čini banalnim, zaista nije, jer novac se mnogo u manjim mjestima u kojima su ljudi željni kazališta lakše zaradi nego u Zagrebu, koji već dulje vrijeme nije u stanju "porihtati" svoje premijere kako se termini ne bi preklapali. Naravno, od banalnosti je mnogo važniji ključni problem, kako uopće odabrati naslov te kako ga postaviti, a da privuče dovoljno publike.
O tom problemu kazališta, i to ne smo izvaninstitucionalnih, koja sve češće postaju tvornice od kojih se očekuje da prodaju lako probavljivu zabavu koja najjednostavnije prodaje teatarske ulaznice, govorio je i Kokan Mladenović u emisiji HTV-a "Razgovor s razlogom" urednice i voditeljice Morane Kasapović, kojoj je povod bila njegova predstava "Carmina Burana" u Gavelli. I bio je taj cijenjeni redatelj, koji zbog jasno artikuliranih (i opetovano javno iznesenih) stavova o vlasti u Srbiji zadnjih godina mnogo više radi diljem regije i Europe nego u rodnoj zemlji, posve u pravu kada je rekao da takav način rada kazalištu izbije iz ruku njegovu najveću kartu – spremnost na rizik. Zbog svega toga čini mi se izuzetno važnim podijeliti poruku koju je FAKin teatar poslao u povodu svog petog rođendana, u kojoj kaže da će i dalje činiti sve da bude "kazalište koje je prije svega živo, iskreno i ljudsko". To je želja (trebala bi biti i misija) koju treba uputiti svim kazalištima – velikim i malim.
Otvori KEKS Pay
