Ujedinjuje li glazba svijet? Na to pitanje negativan odgovor mogao bi dati Stjepan Hauser, kojem je otkazana baltička turneja jer u svoj projekt "Music Unites the World" uključio i rusku narodnu pjesmu "Kalinka", skupa s videospotom u kojem se prikazuju poznate lokacije Moskve. U trenutku ruske agresije na Ukrajinu za baltičke zemlje Litvu, Latviju i Estoniju to je bila jasna crvena krpa ili crta koja se ne prelazi. Nije pomoglo ni to što je Hauser najavio pjesme iz Litve i Latvije, ljetna je turneja otkazana, a glazbenik koji je nastupao u četrdesetak zemalja, u reprezentativnim dvoranama, i jedan je od rijetkih hrvatskih izvođača s međunarodnom karijerom, osjetio je na vlastitom čelu, zapravo violončelu, kako kultura otkazivanja danas funkcionira.
I da ima manje veze s glazbom i dobrim namjerama – kojima je očito popločen put u pakao cenzure – a više s politikom i ratovima koji razdvajaju svijet više nego što ga glazba spaja. Gledano iz perspektive Baltika, koji samo čeka kad će ruski tenkovi prijeći graničnu crtu – očito je ovdje najviše riječ o crtama i granicama – situacija je razumljiva. Gledano iz pozicije umjetnosti, baš i nije toliko jasno ocrtana jer mnogo je drugih primjera nedosljednosti u nametanju umjetnicima (ili sportašima) granica koje smiju ili ne smiju prelaziti. Jer sviraju pod zastavama i za države koje vode ratove, pa ih samim time suprotna strana shvaća kao dio, valjda, istog ratnog stroja ili kulturnog identiteta.
Od Eurosonga i mnogih sportskih natjecanja do skorašnjega Svjetskog nogometnog prvenstva, mnogo je poziva na bojkot ili nenastupanje nekim umjetnicima/sportašima. Problem je samo što se takvi pozivi ne izvode i ne "odobravaju" konzistentno pa, ovisno s koje zemljopisne, političke ili kulturološke pozicije promatrate, vidite i razlike u "bojkotima", zabranama i isključivanju, tj. otkazivanju pojedinih imena. Paradoksalno, Hauser je nadrapao zbog animiranog videa bez političkih poruka premda najviše na svijetu voli bacati ručnike s pozornice obožavateljicama u prvim redovima te bez obzira na to što su njegove obrade klasičnih, u ovom slučaju lokalnih pjesama, tipični zabavni crossover, idealan za razumijevanje publike opće prakse po svijetu.
Upravo zato Hauser ima toliko uspjeha i prodaje toliko ulaznica jer je riječ o glazbi koja zaista ne provocira, nego spaja sve sklone benignoj zabavi s daškom "klasike" i minimalnom intelektualnom naporu, nesklone zahtjevnijim umjetničkim diverzijama (tu ne govorimo o Hauseru kad svira "pravu" klasiku). Pitanje je kako bi prošla neka najava javnog čitanja djela Dostojevskog u Vilniusu, ali problem s ovakvom pop-glazbom pravo je u njenoj masovnosti, popularnosti i populizmu s kojima neki simboli dobivanju znatno jači odjek nego u "elitnoj" umjetnosti, gdje političari i masovna publika i ne shvaćaju "što je pjesnik htio reći". U slučaju Hausera sasvim je jasno što je htio reći, tj. poručiti, ali je ispao naivan iako su isto to napravili i mnogi drugi i zbog svoje želje da spajaju svijet putem umjetnosti dobivali kolajne i priznanja.
Proizvoljnost je tu često jako bitna, a i nervira kad promotrimo kako se osuđuju neki umjetnici, a aboliraju drugi. Primjerice, usprkos nekim prijedlozima za "otkazivanje" izraelskih umjetnika ili sportaša zbog rata njihove države u Gazi, a sada i u Iranu i Libiji, nikada se u zapadnom svijetu nije formirala toliko jaka i unisona koalicija "zabranitelja" kao ova koja proziva ruska imena. Čak i kad je Roger Waters iz Pink Floyda prije nekoliko godina prozivao imena poput Nicka Cavea ili Radioheada zbog nastupa u Tel Avivu, to nije proizvelo ovakve zaključke kao u slučaju Hausera. Dapače, što se tiče pozicije moralnosti ili opravdanosti turneja, suradnik Nicka Cavea prijatelju je jasno rekao da ih politika uopće ne zanima i da im je uz publiku jedino bitan iznos honorara za nastup u Tel Avivu.
Možda je upravo zbog toga Nick Cave nedavno javno podržao istup Wima Wendersa na berlinskom filmskom festivalu kad je on problematizirao ulogu politike u umjetnosti, tj. izrazio želju da umjetnost bude iznad politike. Načelno nije loša ideja premda je neizvodiva s obzirom na strasti izazvane politikama, ratove da i ne spominjemo – osim toga, politizirana umjetnost uopće nije loša, ako je dobra i smislena – a problem je i u tome što se nekima dopušta da budu iznad politike, dok drugima baš i ne. Čak i Goran Bregović, koji je prije dvije godine, u ožujku 2024., nastupio u Moskvi, nije bio ovoliko prozivan iako je bilo negodovanja s ukrajinske strane.
Imali smo i mi kod nas u vrijeme rata, a i danas imamo, slične povike na imena iz "regiona" premda mnogi od njih nemaju baš nikakve veze s nacionalističkim predrasudama o Srbima, Hrvatima iliti četnicima i ustašama, pa je i dvorana poput novosadskog SPENS-a ispala kriva, a, recimo, berlinski Olimpijski stadion na kojem je Hitler organizirao Olimpijske igre nije. A kad su i građevine krive, očito je da nešto ne valja, pa se Hauserov istarski kolega Toni Cetinski nemušto ispričavao i tu i tamo iako je u tom istom SPENS-u već nastupao nekoliko puta do sada. Sve to samo pokazuje da ljude i građevine osuđuju iz sasvim različitih razloga, a pokazuje i nešto puno gore, prijetvornost, s čestim izostankom logične argumentacije jer se "sudi" kako komu i kada komu paše.
Otvori KEKS Pay
čuj litva nešto zabrani u svojoj državi, a iz hrvatske odmah negoduju oni koji bi u hrvatskoj izbacili slovo U iz abecede, bijelo polje, javno moljenje krunice, dočeke hrvatskih sportaša, u ime obitelji, domoljubne koncerte, proslave oluje........