Petak je, a ona se tom danu već odavno prestala radovati jer uvijek je u nevjerici kako je tjedan brzo prošao. To joj se događa otkako je prevalila pedesetu i postala poletnija više no ikada. Ustala je ranije, ići će u Dom zdravlja gdje je čeka uputnica za vađenje krvi. Nakon što je tjedan dana pila Betaklav antibiotike, logična preporuka njezine doktorice bila je vidjeti je li krvna slika bolja nego što je bila prije tri tjedna, kada je zbog povišene temperature, s ranoproljetnog boravka na Otoku, hitno morala na kopno. Urin je u bočici od ranoga jutra i uvijek ga uzima u svojoj kupaonici kako to ne bi radila u Domu zdravlja. Ne sjeća se da joj je doktorica pri telefonskom razgovoru rekla da će gledati i vrijednosti urina, ali za svaki slučaj uzela je tu prvu jutarnju mokraću. Bočica je na klupici pored ulaznih vrata. Vrijeme je i trećeg vala pandemije, propisno je zaštićena, a ni pred ulazom u laboratorijski odjel nema gužve.
– Izvolite čašu za urin, tamo vam je zahod – prve su riječi laborantice.
– Ajme, zaboravila sam ponijeti bočicu s urinom, to sam obavila doma – progovorila je, skrivajući nevjericu zaborava.
– Nema veze, odite tu pa se malo pomokrite – mlado će lice ponovno nudeći čašu i pokazujući na vrata zahoda.
– Ne mogu ja sada mokriti, ali bih se vratila kući po bočicu kada izvadim krv… – govori.
– U redu, samo ćete morati ući na glavni ulaz, ovaj na koji ste sada ušli bit će zatvoren.
– O.K., hvala puno – završava uvodni dio razgovora i odlazi do još mlađe laborantice kako bi joj ona izvadila tri ampule krvi jer je željela provjeriti kompletnu krvnu sliku. Nije je nikada strah uboda medicinske igle, ali pri tome ne gleda ni iglu, ni ampule, ni lice osobe koja joj to radi. Mlade ruke joj su uredno stavile komadić vate na venu desne podlaktice, a ona će je još nekoliko minuta pritisnuti kako bi bila sigurna da više ni kap krvi neće van. Juri doma po urin, sigurna da ga je zaboravila misleći na zaštitnu masku. Počelo je i kišiti, ali za manje od deset minuta imat će u rukama i kišobran i urin i dugi dan pred sobom. Namjera joj je prošetati se i do banke te dućana s tkaninama. Ispred banke je poduži red, što i ne čudi jer petak je u njezinu gradu i pijačni dan. U redu je, iako se miče naprijed stopu po stopu, a kada se netko prisjeti obaveznog razmaka od dva metra, i nekoliko stopa unatrag. Napokon je crkavicu od mirovine pridodala onoj sići u starom novčaniku, a taj čin, kao i mnogi drugi trenuci u toj fazi njezina života, uvijek je začinjen kajanjem što nije nekih pet godina radila u Njemačkoj, bar kao sobarica, pa bi umjesto sto imala petsto eura mirovine. Red je i pred prodavaonicom tekstila. Mic po mic i konačno je kupila dva metra crnoga tila za produžavanje jedne crne haljine jer se nedavno suočila s problemom nedostatka prikladne odjeće za sprovode. Žuri doma da ne bude mokra do koljenâ jer i kiša već jače pada. Približavajući se svojem ulazu, otvara torbicu kako bi izvadila ključeve. Nema ih! Nema ih ni u maloj pregradi ni u onim većim. Traži ponovno po svim pregradama, grebe noktima i dno nevelike torbice, vadi sitnice iz nje, zaviruje unutra i pipa svaku stvarčicu zasebno kao da traži zrno papra, a ne pet ključeva s ovećim privjeskom. Nema ih… Još je jutro i jako se radovala danu koji je ispred nje, pogotovo jer ne ustaje tako rano. Radovala se toplom čaju i ranijem doručku, toplini i mirnoći doma svoga..., a što će sada? Oh, mobitel, bar je on u torbici, raduje se tom čudu tehnike kao da ga vidi prvi put. Nazvat će supruga, možda postoji mogućnost ranijeg dolaska s posla. A opet, kako će reagirati?
Pomislila je kako bi mogla i kod susjede Jadranke. Ali, nije to sat dva, to je do pola četiri. I njoj će pokvariti dan, žena ima obitelj. Osim toga, tu je i socijalna distanca. Odbija njene pozive na kavu već mjesecima, a pri rijetkim susretima razgovor je brzinski i više je to frfljanje kroz masku nego razgovor. Rado bi i u knjižnicu, koju voli poput svojeg dnevnog boravka, ali i tamo su zabranjena zadržavanja. Dezinficiraj ruke, s maskom na ustima i nosu profrfljaj koju, zamijeni knjigu i “briši” van. Suprug joj je jedini spas ili će cijeli dan besciljno hodati po kiši. Zove ga, svjesna težine razgovora koji će uslijediti.
– Haaaj, ja sam ti bila vani, išla sam vaditi krv, nisam ti to sinoć htjela govoriti, željela sam da bude surprise – tako mu je brzinski rekla.
– Super! – radosno će suprug, ugodno iznenađen što ga ona prva zove i što je obavila ono što odgađa tjedan dana.
– Sad lijepo popij čaj i odmori se – govori znajući njene navike i fizičko-zdravstvene mogućnosti.
– Ali znaš što...
– Što? – pita je sumnjičavo.
– Nema mi ključeva. Zaboravila sam ponijeti bočicu s urinom, vraćala sam se po nju i sigurno su mi ostali u stanu...
– Suuuper! I šta ćeš sad? – ljutito će i s cinizmom.
– Paaa, ne znam. Kod Jadranke ne mogu...
– Naravno da ne možeš. Kakve Jadranke, jes’ ti normalna…!? – prekida je vičući.
–- Dobro, onda ti dođi s posla, a ja ću do tada napraviti još jedan krug po gradu...
– Ma, je l’ ti stvarno misliš da ja mogu samo tako reći: Ja idem kući. Znate, žena mi je to i to…
– Ma, daaaj, nađi način i dooođiii – govori mu molećivo.
– Što ću ja do pola četiri? Mogu jedino na bus i doći k tebi… – lovi se i za tu mogućnost, želeći i sama vikati, iako svjesna susjedskih prisluškivanja njihova bežičnog dijaloga... Odjednom joj se upališe lampice u glavi. Svjetlucaju poput onih božićnih, svečarskih, pa izgovara brzo poput malog djeteta koje ne zna ni za točku ni za zarez: – Ajme, oni su meni sigurno ostali s vanjske strane vrata. Pozvonit ću ja nekome od susjeda da mi otvori ova dolje... Zvoni susjedi sa svoga kata, znajući da će joj otvoriti, a da neće proviriti kroz vrata kako bi se uvjerila da je zaista otvorila susjedi, kako joj se predstavila. Trči stubištem da što prije stigne do NAJDRAŽIH I NAJLJEPŠIH VRATA NA SVIJETU. Otključava ih u sekundi, a ugledala je svjetlucanje ključeva čim je nogom kročila na svoj kat. Nije palila stubišno svjetlo, još uvijek je cijela bila osvijetljena onim svečarskim lampicama, a i ključevi su blistali poput dugo, dugo traženog i pronađenog blaga. Vezu sa suprugom nije prekidala, sudjelovao je u tom pronalasku i na udaljenosti od 20 km. Zajedno su u nevjerici zamišljali (ne)vjerojatnost da baš nitko, u vremenu od nekih dva-tri sata, nije s ponuđenim ključevima ušao u stan i poslužio se čime je poželio. Da baš nitko, od stanara sedamnaest stanova, nije naišao i pokupio zaboravljene ključeve, bilo da ih vrati vlasnicima ili zloupotrijebi. Da ih, primjerice, kopira pa originale vrati u bravu, a onda, kada mu se prohtije, uđe u tuđi stan kao u svoj. Nevjerica i uzbuđenje bili su preveliki, od onog prvog šokantnog trenutka kada je vidjela da ključevi nisu u torbici, do onog kada ih njezine oči u polutami ugledaše u bravi; toliko preveliki da su se ona i suprug, tek nakon dva dana, prisjetili da se ključevi ne bi ni mogli umnožiti bez šifre koju su dobili uz nova vrata.
Tada si je obećala da će opet zavoljeti petke, ma koliko (ne)korisno iskoristila dane prije ili između njih.
Nalaz krvne slike, ali i nalaz urina bili su im također na radost. Još samo da dočekaju radost nenošenja zaštitnih maski pa da dišu punim plućima, kao nekada.
