Otvorila sam teška čelična vrata ginekološke ordinacije do koje me dovezao bivši muž, ostavio me pred ulazom i otišao potražiti parkirno mjesto našeg, odnosno sada već samo njegova automobila. Pokucala sam na vrata svoje ginekologinje, držala sam svoja dva fascikla čvrsto na prsima, stajala sam uspravno, ali suze su krenule čim je otvorila vrata, pogledala me i upitala:
– Izvolite?
– Treba mi uputnica za bolničko liječenje, možda imam… rak jajnika – izgovorila sam, a njen pogled spustio se s mojih očiju negdje dolje, na jeftine pločice.
– Napisat ću! – kazala je.
– Izvolite, dođite sa mnom! – medicinska sestra uvela me iz hodnika u drugu prostoriju, u kojoj se nalazio radni stol i nekoliko plastičnih crvenih stolica. Sjela sam, stisnula uza se svoju smeđu ručnu torbu i šutjela. Suze sam brisala prstima, nisam više vadila papirnate maramice jer sam upravo jednu bacila pred ulazom u ordinaciju, pustila sam ih da kaplju. Liječnica je krenula za nama, uzela papire koje je sestra već dotad izvukla iz mojih fascikala, pogledala ih kratko i rekla:
– Da, to je to – okrenula se i ušla u svoju ordinaciju. Po zvukovima sam shvatila da je sjela za svoj radni stol i započela rad na kompjutoru.
– Gdje su vam nalazi ginekologa koji vas upućuju na operativni zahvat? – sestrin ton bio je ugodan, klizio prostorijom kao moje suze. Liječnica vjerojatno proučava moje nalaze u sustavu, pomislila sam.
– Sve je tu – odgovorila sam. Nisam je nijednom pogledala, moj strah razdijelio je prostor; na jednoj strani bilo je moje tijelo koje sjedi u ordinaciji svoje ginekologinje i čeka uputnicu, a na drugoj strani bila sam ja, žena od četrdeset godina koja je na privatnom ginekološkom pregledu hitno poslana izvaditi markere i saznala da su joj lijevo i desno intraovarijski uočene tvorbe mucinoznog sadržaja i proliferacije graničnih otpora strujanja krvi. Pokazalo se da je marker CA125 peterostruko veći od dozvoljenog.
Još sinoć bila sam žena puna energije koja živi brzo i planira; mijesi tijesto za uskrsne sirnice, telefonira majci u strahu da će biti polusirove kao prošle godine, piše popis namirnica za blagdanski stol na kojem ćemo se okupiti kod mojih roditelja za nekoliko dana, slaže stvari za posao ako slučajno ne stigne ujutro, provjerava školsku torbu svom sinu prije spavanja jer često nešto zaboravi ponijeti u školu. Sve se to događalo prije petnaest sati, svi ti poslovi bili su tu, postojani i moji, a sada se činilo da pripadaju nekom prošlom životu koji je iščeznuo u jednoj rečenici nepoznate žene:
– Morate hitno izvaditi sve markere!
Svi ti sada banalni poslovi bili su jučer moj život, a ja sam bila zdrava žena.
Tišina iz sobe liječnice u kojoj smo nas dvije točno prije trinaest godina mjesecima ultrazvučno slušale otkucaje srca mog djeteta činila je trenutke još nestvarnijim. Čekala sam njene riječi koje bi ublažile moj strah, a možda bi njena dijagnoza bila i nešto nježnija. Budi nježna prema meni, molim te, pomislila sam tada, neka tvoje riječi ostave barem nešto prostora za nadu, neka ne budu odlučne. Budi tiha dok ih budeš izgovarala, liječnice moja. I ako možeš, pritom me pogledaj u oči.
Uskoro sam ustala i krenula prema izlazu sa svim potrebnim papirima, pozdravila na odlasku, a muk koji je ostao iza mene nosit ću sa sobom dugo, kao trajni ožiljak. Nisam dobila ni doviđenja. Ni šugavo sretno.
***************
Toliko se bojim da se ljudi i predmeti oko mene čine kao likovi u nekom crtanom filmu, a ja kao odvojena od svog tijela, slučajni prolaznik u svom životu. U rano nedjeljno jutro u bolnicu me dovezao bivši suprug, njegova blizina ulijeva osjećaj koji samo podsjeća na sigurnost i kojeg se nakratko sjetim tamo negdje iz opet nekog prošlog života, a njegova pažnja nakon svega što smo prošli na neki čudan način kao da me liječi.
Nakon što sam poslušno obavila administrativne poslove za prijem u bolnicu na nekoliko šaltera, hodam za njim i šutim, ali ovaj put moja ga šutnja plaši. On zastaje i pokušava razgovarati, želi zvučati kao da je sve ovo što upravo radimo sasvim u redu, nešto uobičajeno zbog čega ne treba biti uplašen, nešto sasvim obično, što se ljudima događa i s čime ljudi žive. Samo život.
Pregled ginekologa, vađenje krvi, mjerenje tlaka, razgovaram opet s anesteziologom, koji zapisuje povijest mojih bolesti i koji me u jednom trenutku pogleda i kaže:
– Imate herpes na usnama, sumnjam da ćemo vas operirati narušene imunologije, ali pričekat ćemo jutro da vidimo mišljenje ostalih liječnika. Puno je tu svega, Marina?!
– Eto, valjda sam jedna od sretnica – odgovorila sam gledajući u aluminijske rolete iza njegovih leđa. Papire na stolu nisam imala hrabrosti gledati. Još uvijek ih nemam hrabrosti pročitati.
Moja cimerica zove se Ankica, ima sedamdeset i osam godina, rodom je s otoka Hvara, iz naselja Ivan Dolac s puno sunčanih sati godišnje i strmim vinorodnim padinama južne strane otoka, u kojem živi sama u kamenoj kući na tri kata s terasom i uređenim vrtom i koja joj je posljednjih godina postala prevelika, ne može je više održavati, želi je prodati i kupiti stan u Splitu. Suprug joj je umro naglo i brzo u nekoliko mjeseci nakon postavljene dijagnoze sarkoma, a jedinica kći živi i radi u Švicarskoj sa svojom obitelji, posjećuje je ljeti u vrijeme godišnjih odmora, kada joj dovede unuke da se kupaju na maloj šljunčanoj plaži ispred bakine kuće. Operirala je karcinom vulve, agresivni tip rijetkog oblika karcinoma koji čini samo 1 posto svih karcinoma žena, jako je draga i nekoliko puta dnevno šeće našom sobom s kateterom u ruci.
– Moram šetati, tako mi je rekao doktor, ne boli mene ništa. Odakle meni sad rak, nije mi to jasno?! – upitala me je te nedjelje dok sam sjedila na krevetu i mazala svoj herpes antivirusnom kremom.
– Užasno se bojim – šapnula sam joj dok je na tren zastala pokraj prozora.
– Ma ne boj se, dušo, operirat će te sutra, izvadit će to iz tebe i bit ćeš dobro. Dođi vidit ovu plivaricu koja je već neko vrime tamo posrid kanala. Vidiš, kad se upali signal da ima nešto ribe, stane i baci sidro, upale se sviće da se namami riba. Onda bace plivaricu, okruži se riba i zatvara mriža. Bit će srdela! – pričala mi je ushićeno. Stajale smo tako i promatrale veliki brod; ja sa svojom kremom za herpes, a baka Ankica sa svojim kateterom.
– Nisam dugo jela srdele, a baš ih volim! – rekla je.
***************
Sljedeće jutro nisam operirana, liječnik me poslao kući dok se ne ojača imunologija, rekao da ne trebam ponovno vaditi sve nalaze, nego samo uputnicu za bolničko liječenje u svoje ginekologinje.
Za dva dana pokucala sam na njena vrata na kraju radnog vremena, medicinska sestra uvela me unutra, uzela otpusno pismo i počela pisati novu uputnicu. U trenutku kad sam odgovarala na njena pitanja o razlogu odgađanja operacije, iz svog ureda izašla je moja ginekologinja, vidljivo uzrujana, i viknula:
– Moram izać odmah… on plače, ništa ga ne razumijem… samo ponavlja da dođem po njega, da mu nije dobro. Sve preglede prebaci za sutra!
Dok je svlačila svoju liječničku kutu, izuvala bijele klompe i oblačila kaput na šarene rombove, ustala sam i prišla joj.
– Sretno! – rekla sam joj tada.
Marija Rakić Mimica rođena je 1982. godine u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Dobitnica je četiri književne nagrade za svoje kratke priče: Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina za 2015., Brod knjižara Brod kulture 2016., treću nagradu na natječaju Priča se po gradu Gradske knjižnice Trogir, prvu nagradu za prozu na Književnom konkursu "Ulaznica 2020". Prozu je dosad objavljivala u svim važnijim književnim časopisima. Objavila je zbirku kratkih priča "Ples u dvorištu" (Jesenski i Turk, 2018.). Nekoliko kratkih priča prevedeno je na engleski jezik i objavljeno u stranim časopisima, a kratka priča "We'll Know" nominirana je za Pushcart Prize 2022. Zaposlena je u Splitu kao profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi.
Otvori KEKS Pay
