Ona voli otrovno bilje i otrovne cvjetove. Znaju i susjedi da je, u najmanju ruku, neobična žena.
Tu u njezinom vrtu cvate oleandar. Lijepi oveći grm s prekrasnim mirisnim cvjetovima, jedan je s ružičastim, drugi s purpurnim. Lipanj je, no već kao da je sredina ljeta i cvjetovi su narasli i brojni, a mirisi dopiru i u sobe kad su otvoreni prozori. Ali i mala količina bilo cvjetova bilo listova, ako se konzumiraju, mogu izazvati zastoj srca. Opasno je i dirati biljku, a poslije ne oprati ruke.
Jer, na drugom kraju vrta njeguje i đurđice, čiji bijeli cvjetovi sadrže organske spojeve heterozide, a oni loše utječu na rad srca. Otrov uzrokuje mučninu, vrtoglavicu, povraćanje, bolove u ustima i trbuhu, dijareju i grčeve.
Uzgaja i grmolike hortenzije, s velikim cvjetovima živih boja. Ubrzo nakon intenzivnijeg diranja, uslijed trovanja javlja se osip i svrbež kože, naticanje, mučnina, pojačano znojenje, a može navodno otkazati i krvožilni sustav.
Razgovara sa svojim biljkama, posebno s cvjetovima.
"Kako si mi noćas spavala?", upita hortenziju.
A oleandar: "Dragi, reci mi je li stradao jutros poneki kukac kojeg su privukli tvoji prekrasni cvjetovi?"
Pa se onda obrati đurđicama: "Rastite mile moje, što je više ljepote, više je i vašeg otrova."
"Sve što je lijepo mora se moći braniti. Prekrasne žene moraju biti najviše na oprezu", zborila je. "Moraju biti dovoljno lukave, dvolične pa i opasne – da ne bi nastradale. Ponosna, prkosna, veličanstvena je i lavica. I pantera je za divljenje, ali su i lavica i pantera jako opasne. Tako je i s cvijećem. I ono ima dušu i mora se braniti.."
Ona je mogućnost vlastite obrane riješila posjedovanjem jakog suzavca u spreju koji bi u nekoliko sekundi mogao onemogućiti i omamiti nasilnika.
Udovica je, ali ne zato što je pokojnik otrovan ili se slučajno otrovao cvijećem. Suprug Neven bio je uspješan menadžer, vodio je dvije firme, namaknuo je vrlo pristojan, oveći novac, ali je živio prebrzo i tako je jedne noći dok se vraćao s putovanja kući sletio s ceste i poginuo u prometnoj nesreći. Bila je tada u 42. godini, teško je podnijela taj strašni šok, jer ga je, barem joj se tako činilo, iskreno voljela.
Razgovara s biljkama i cvjetovima i zato što vjeruje u seljenje duša. Naravno da i biljke imaju dušu kao i ljudi. U prekrasnom vrtu je i jedan kesten čije deblo ona gotovo svakog dana obgrli rukama, ostane tako s njim pet minuta i meditira s njegovom dušom.
A ako se duše ljudi mogu preseliti i u biljke, iako bi za bivšu ljudsku dušu to ipak bila degradacija, možda je i njezin neprežaljeni negdje u hortenziji ili u oleandru. Zapravo je stalno osjećala da je on negdje tu u blizini. Ako nije u biljkama, onda njegov duh makar ponekad navrati u kuću, smiri je, pomaže joj da donese prave odluke u svom životu. Iako, velikih odluka nije ni bilo. Sve joj je bilo dano.
Od Nevenove smrti protekla je već koja godina, kada je još uvijek vrlo poželjna, a i novčano neovisna gospođa Dalija upoznala jednog ugodnog, pristojnog muškarca koji je znao da će njezino osvajanje biti nešto zahtjevnije. Pričala je udvaraču kako je imala divnu ljubav i brak, zajednička putovanja, veliko međusobno razumijevanje, a onda se dogodila tragedija – ostala je sama. S vremenom je navikla na fizičku samoću, no obožava bilje i cvijeće, priznala je da s cvijećem i razgovara. Imala je osjećaj da je i Nevenova duša tu negdje, oko kuće, davalo joj je to osjećaj sigurnosti – tumačila je tako udvaraču.
Ipak – s vremenom je to osjećala sve manje. I nije zbog toga postala nesigurnija, nego samostalnija, ne mjeri više ni svoje osjećaje ni odluke time što bi o njima rekao Neven da je sada stvarno tu. Već odavno, otkako se naviknula na susrete s Makom – a to je bilo ime njezina udvarača – Dalija ne nosi onaj omamljujući suzavac u svojoj torbici. I kako to često biva, gospođa Dalija konačno je popustila gospodinu Maku. Prepustili su se strasti.
Nisu ipak počeli stalno živjeti zajedno, samo povremeno bi ona preko noći ostajala u njegovu stanu. U njezinu kuću s vrtom, s hortenzijama, oleandrom, kestenom i povremeno lutajućim Nevenovim duhom nije još bila stupila Makova noga.
Iako je bilo rano ljeto, pravo vrijeme za ljubav ali i za svekoliko cvijeće, cvjetovi hortenzije u dva-tri dana su klonuli, bijeli cvjetovi đurđica skroz su se zatvorili i nisu više mirisali, a zatim je jedan po jedan cvijet otpadao, dok je purpurni oleandar počeo čak gubiti i svoje izdužene kožaste listove. Jedino je sredovječni kesten, uspravan i netaknut, ponosno stajao.
Nastavila je razgovarati s cvijećem, pa je priupitala oleandar:
"Što se dogodilo, dragi moj? Ni tvoji otrovi ne pomažu više, ili si se i sam od njih otrovao?"
A hortenziju: "Mila moja, jesam li ja štogod skrivila? Slabo mislim na tebe, zanemarila sam te, pa umireš od ljubomore?"
Dvije noći poslije najavljivali su oluju. Za cijelu zemlju proglašen je meteorološki crveni alarm. Orkanski se vjetar jako naglo sručio na mjesto. Kao da je najgore bilo u njezinoj kući i u vrtu. Stravično je zavijalo. Grmovi i cvijeće bili su pokošeni, nabujala voda počela joj je ulaziti u kuću, a Dalija je zapanjeno gledala kako se ruši dio krova kuće. Kroz prozor je uspaničeno pogledavala kesten koji je u početku odolijevao, onda se nagnuo negdje na 45-50 stupnjeva i za minutu-dvije srušio se iščupanog korijenja. U panici je pokušala telefonirati Maku, ali nije bio dostupan.
Zatvorila je sva vrata, pokušala je vodu koja je prodrla zadržati u hodniku. I dalje je sijevalo kao ludo, divljalo i odvratno gruvalo.
A onda se kataklizmička buka malo-pomalo stišavala pa je Dalija najprije nerazgovijetno, a onda sve jasnije i glasnije čula poznati joj glas: "Apage satanas! Apage satanas! Apage satanas!".
Zdenko Duka dugogodišnji je novinar koji je radio za niz hrvatskih medija. Rođen je 1956. u Splitu. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Počeo se baviti novinarstvom u studentskim danima. Glavninu radnog vijeka proveo je pišući o politici, društvu i kulturi i uređujući u tri dnevna lista – Večernjem listu, Jutarnjem listu i Novom listu. U dva mandata bio je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (2007. – 2015.). Objavljene su mu dvije publicističke knjige – "Izbori: duh stranaka i duše političara" (2003.) zajedno s kolegom Ivicom Buljanom i "Račan: biografija" (2005.)