I danas kad postajem navijač... – grmio je govornik na pozornici.
– I danas kad postajem navijač... – odgovarali su mu uglas dječaci, poredani gusto jedan do drugoga, uzdignute glave, isturene brade, svi odreda ulickani, žustro očešljani, gelovima, kremama i slinavim rukama zalizani, svaki se isprsio uvijajući leđa kao patak, svaki želi biti viši, glasniji i vatreniji od ostalih; a opet, nijedan se ne želi izdvojiti, svi su kao jedan, svi su jedan, za jedno i jedino, za klub. Za Klub. Dresovi plavi kao more, bijeli šorcevi i žarkocrvene dokoljenice. Onako natiskani u vrsti dok dahću i nadimaju im se ponosne grudi, pričinja se kao morski val ponad kamene obale po kojoj gmižu crvene... gliste? O ne, bože ne, ne, zaboga, kakve gliste... Zmije? Ma ne zmije, mora biti nešto junačko, nešto kao... Krv! Krv u junačkim venama koja teče svome moru, domovini.
"I danas kad postajem navijač...", ponavljala je bijesno u sebi Mašenka stojeći ispred mame koja joj je držala ruke na ramenima i blago je tresla. Ne namjerno. Mama je, naime, bezglasno ridala, gutajući jecaje što su joj potresali tijelo. A i Mašenkino tijelo. Mama nije mogla suspregnuti te suze... Te suze olakšanja, a ne ponosa, iako to nikad, naravno, neće naglas priznati! Nitko joj više neće govoriti da nije dobra majka kad ne može tako živahnog, žustrog dječaka zainteresirati za nogomet. Neće više morati trpjeti sažalne poglede svojih sugrađana dok joj, pružajući joj preko šaltera uplatnice, tiskanice, pisma i pakete u mjesnoj pošti, u kojoj radi već petnaest dugih godina, upućuju bezglasno pitanje upitnim odmahivanjem glavom: "Još ništa?" A ona onda jednako tako bezglasno odmahuje glavom praveći se da im daje do znanja da nije stigla penzija. Neće je više prijateljice i susjede s glumljenim čuđenjem pitati: "A šta mali jooooš nije u ekipi?" Ghhhhhh.... Stiskala je zube. A najgore je što bi nakon toga uslijedila još veća uvreda: "Pa ni u navijačimaaaa?"
Je l' ona možda kriva što je mali navalio da hoće biti znanstvenik i što za sport mari još manje od nje. Što ga zanimaju matematika, astronomija i robotika. Po cijele dane priča o nekim titanima i varpovima i kvarkovima... Ili su krekovi? Ma mogu biti i krekeri, ionako ga nitko živ ne razumije. Non-stop je na internetu i dopisuje se s nekim čudacima iz Istre, Londona i Australije. Da, i engleski je naučio, očito bolje od učiteljice jer im je nema dugo poslala pismo u kojem moli da maloga ne šalju više na nastavu jer je prečesto ispravlja, što negativno utječe na disciplinu u razredu. Moš mislit. Kao da oni to doma ne znaju. Ali mu doma nitko ne govori da ne mora doći na ručak zato što njoj objašnjava kako je odmjerila pogrešnu količinu soli s obzirom na volumen juhe ili da ne mora ocu pomagati čistiti kamion jer svaki put izrecitira što je sve u sastavu sredstva za čišćenje štetno za ljude i okoliš. Samo ga mrko pogledaju i otrpe, što će drugo. Djecu danas tući ne smiješ, a ona ti nije za duge razgovore i psihologiju. Slavenov tata još i manje. O, rado bi ona da je i Slaven poludio za nogometom, kao sva normalna djeca u gradu i da je član kluba, pa makar sjedio na klupi drugoligaša koji samo što nije upao u prvu ligu prije pet godina, a sada drži solidno peto mjesto u drugoj, ali kako da ga natjera kad mali ne samo da oduvijek ima dvije lijeve i ne može ni rukama ulovit loptu, a kamoli je pogodit nogom, nego je nosio i knjigu na treninge. Knjigu! Koje li sramote. Što je onda proživjela, to se svaku večer moli zaboraviti. Pa je trener rekao (u očaju molio?) da pričekaju još koju godinu do upisa u klub. I makar mu se svi smiju, barem je u školi stalno na nekim aktivnostima, i učitelj ga hvali, kaže da će bri-lji-ra-ti u višim razredima, a budućnost da mu je svijetla i perspektivna pa neka ga – izdržat ćemo svi skupa dok ne ode od kuće, valjda još kojih 6-7 godina. A sad kad je upao barem u Savez navijača, tješila se, e pa sad je valjda svršeno s tim terorom!
Slavenovu i Mašenkinu tati bilo je malo neugodno što mu žena toliko plače – sad će možda izgledati kao da je on glavni krivac što mali prije nije upao u navijače – ali je i njemu pao kamen sa srca. Na poslu je postalo nepodnošljivo, a nije bilo puno bolje ni kad je bio doma – na kraju je uzimao dodatne smjene da što manje viđa susjede, jer više nisi mogao živjeti od njihovih pogrda. Prvo bi s tobom lijepo, di si stari, nema te nigdje, ajde dođi popij s nama koju, a onda kad nasjedneš i daš se nagovoriti, omča se steže. Pa šta je s tim malim. Pa ništa, eto mali uči, uvrgo se u ženina djeda. Pa šta je sa ženom, je l' ga ona drži sebi pod pregačom. Ma nije, nije, ona ga isto tjera da igra. A je l' zalijepiš ti koju. Pa znaš da se djecu ne smije više tući. Ma ne malom, nego ženi, je l' ti žena, pa neće te valjda reć kome, je l' ti treba pomoć s njom... I tako dok ne padnu pod stol od umora i pijanstva, bez iznimke. Pa sad zaobilazi i birtije u širokom luku, tj. one dvije, a pogotovo onu "glavnu" ispred Kluba. Ženi je to bilo milo u početku, al onda joj je dosadio stalno doma i pod nogama, kaže, pa često sjedi u kamionu i puši, pravi se da nešto popravlja i čisti.
Čak se i Slaven pomirio s tim da će tri put tjedno morati vježbati navijanje i već je smislio algoritam uzročno-posljedične veze između glasnoće navijanja i rezultata.
A Mašenka? Mašenka je jedina nesretna. Stišće zube i ljutito gleda u brata. Kako samo dobro glumi, a ona ga je sve naučila. I što je aut, i penal, i ofsajd. Dobro, ofsajd nikako da skuži, jednom je čak viknuo oPsajd! Zanio se malo, htio je reći opa i ofsajd u isto vrijeme, objasnio joj je poslije. Baš će nju farbat. Ko da ona ne zna da nema blage veze i zaboravlja sve što nije u zagradi ili jednadžbi.
Ali zato ona. Ona, Mašenka V. iz 2. b razreda, treća u vrsti i zadnja po abecedi u imeniku – ona rastura u nogometu. Hoćeš pravila, hoćeš podaci, hoćeš navijačke, hoćeš igra. Da, da, samo je pitajte, analizirat će vam svaki penal, nabrojati crvene i žute kartone u domaćoj prvoj i drugoj, EU ligi i, naravno, svjetskim i europskim prvenstvima, i to sve deset godina unatrag. Mogla bi i dalje, al nije da to nekoga zapravo zanima. Pitaj je sve o Ronaldu, Messiju, Modriću, ili o legendama, Maradoni, Peleu, Šukeru, hoćeš na terenu, hoćeš izvan njega, nema toga što ona ne zna. O Klubu da se i ne govori. Zna što tko voli, kako trenira, kakva mu je ljevica, u koju stranu felša, koliko minuta može istrčati prije nego što se zapuše, omiljena jela i najdraže navijačke.
Jedino igranje... Igranje je, razumije se, tajna. Velika tajna. Djevojčicama je strogo zabranjeno igrati nogomet. Ali strogo. Mašenki nije baš jasno zašto, kad je očito da im dobro ide. Nije ona jedina. I Lucija, Klara, Jasmina, Sara i Ema igraju s njom na improviziranom igralištu iza šume. Katkad i Elena, kad uspije pobjeći od kuće. Ali Mašenka je najbolja. A to nitko ne zna i to je strašno ljuti.
Većina cura u mjestu gine da postanu navijačice – mogu na derneke, šacati dečke i šetati nove opravice, pokazati kako dobro pjevaju, a hrabrije i mrdati guzom kad počne di-džej. Ali Mašenki padne mrak na oči kad čuje tu riječ. Kakvo poniženje. Navijačice!
– Mašenka – šmrcala je mama iznad nje – zar nisi ponosna na brata? Ajde, počni i ti vježbati navijanje.
Bilješka o autorici:
Nataša Ozmec glavna je urednica u nakladničkoj kući Planetopija. Autorica je nekoliko slikovnica, piše priče za djecu i odrasle, dokumentarne i igrane radiodrame. Povremeno se bavi radiofonijom i prevođenjem.
Otvori KEKS Pay
