Popularni 'jugić' Amerikanci su nekoć reklamirali kao najgori auto na svijetu, nudili ga studentima, za cijenu od svega 3990 dolara, kaparili ga na neviđeno, a urbana je legenda da se uz svaki prodani Cadillac poklanjao Zastavin Yugo.
Taj auto se odavno ne proizvodi, raspala se i država koja ga je dizajnirala, no dvojica entuzijasta iz Srbije, pisac i dramaturg Filip Grujić i direktor fotografije i redatelj Aleksa Borković, mladići godišta 90 i nekog, vratili su ga svojim dokumentarcem "Yugo ide u Ameriku" ponovno u interes svjetske javnosti, a o regiji da ne govorimo. Dakle, 33 godine nakon što je posljednji Yugo uvezen u Ameriku, ispunjavajući tom "jugiću posljednji bucket list", odlaze s njim u Ameriku, od New Yorka do Los Angelesa, kroz 23 savezne države i voze 10 tisuća kilometara, sve kako bi ispričali priču o izvozu malog socijalističkog automobila u kompetitivnu Reaganovu Ameriku 80-ih godina. U filmu nastalom u koprodukciji beogradske kuće Naked i zagrebačkog Restarta, među ostalim i razgovorima sa sudionicima tog propalog posla stoljeća kao i s američkim entuzijastima koji i danas čuvaju svoje primjerke Yuga, istražili sve slojeve američke 'yugo – priče'. S njima razgovaramo uoči svjetske premijere filma u Kopenhagenu na CPH:DOX festivalu 18. ožujka.
Kad rezimirate – što ste tražili, a što ste pronašli na tom putu dugom 10 tisuća kilometara?
Aleksa: Čarna (producentica) nazvala me jednog dana i pitala želim li ići u Ameriku, voziti se dva mjeseca u Yugu s čovjekom čije ime prvi put čujem. Odgovor je bio potvrdan, pa smo se Filip i ja i službeno upoznali 11. svibnja 2023. u 22.42 u Zaokretu (kafić u Beogradu), dva mjeseca prije polijetanja za New York. Čeznuo sam za avanturom, a moje prvo shvaćanje tog putovanja bilo je mnogo sirovije u odnosu na ono što je film tijekom procesa postao. Zamišljao sam tri pustolova u Yugu, prepuštena sama sebi i instinktu za preživljavanje. Ispostavilo se da smo postali prava mala filmska ekipa s planom koji bi se mijenjao ovisno o tome kako bi Yugo odlučio.
Filip: Moja početna želja bila je doživjeti nešto nesvakidašnje, nešto za što sam mislio da se događa samo drugima. A onda je to postalo stvarno – mi smo postali ti ljudi, u tom autu, u filmu. Sad kad razmišljam, i dalje ne mogu shvatiti da se taj put zaista dogodio. Ali ono čega se vrlo jasno sjećam jest da tijekom putovanja nijednom nisam pomislio na smrt. Zaista smo bili filmski likovi.
Zašto ste odlučili da glavni junak putovanja bude Yugo – kultni relikt prošlosti, ali i nositelj zloglasne titule "najgoreg automobila u povijesti"?
Aleksa: Da smo sjeli u neki suvremeni automobil, propustili bismo pola zabave. Nitko nas ne bi primijetio niti bi se taj auto kvario. Odavno sam shvatio da su sve priče već ispričane, a da je najvažniji način na koji se neka priča priča. Yugo omogućuje život i putovanje na drukčiji način u odnosu na sve druge automobile u Americi.
Simbol socijalističke prošlosti suprotstavili ste epicentru kapitalizma. Kakve ste sve priče pronašli u tom sudaru?
Filip: Amerikanci danas imaju određeni sentiment prema Yugu, poistovjećuju ga s nekim drugim, sporijim i jednostavnijim vremenima. Zabavno mi je razmišljati da je njihova potreba za Yugom zapravo potreba za socijalizmom, pa čak i komunizmom.
U Americi je Yugo alegorija loše kvalitete, dok je u regiji okidač nostalgije. Kako ste pomirili te krajnosti?
Aleksa: Nema potrebe miriti te dvije činjenice – sasvim je u redu da percepcija bude različita, i mislim da se upravo time i poigravamo. Kad bismo naš film podijelili na dio koji se događa u Srbiji i dio koji se događa u Americi, to bi bila dva različita žanra. Moj je dojam također da u Americi više nitko ne gleda Yugo procjenjujući njegovu kvalitetu, osim možda Tonija Siminere i Malcolma Bricklina. Danas taj automobil pripada prošlom vremenu i kao takav je poseban, zanimljiv – nešto što ne susreću na ulicama i što im djeluje uzbudljivo i drukčije.
Filip: Ukratko – Yugo je rock zvijezda.
U filmu razgovarate sa spomenutim Malcolmom Bricklinom, koji je doveo Yugo u Ameriku, i Jasonom Vuicem, autorom knjige o njemu. Ipak, koji su vas neočekivani susreti s običnim ljudima, vlasnicima i mehaničarima najviše iznenadili?
Aleksa: Što se američkih mehaničara tiče, shvatili smo da ih Yugo jednostavno zbunjuje. Mnogi ne znaju kako pristupiti njegovu popravku. Slučajni prolaznici, s druge strane, uvijek su imali neku zanimljivu priču i nisu osjećali odgovornost kakvu imaju mehaničari.
Filip: Ljudi koji znaju nešto više o Yugu uglavnom su ljudi s naših prostora. Imali smo čak i jednu smiješnu situaciju kad nam se pokvarila pumpa za gorivo u Albuquerqueu – Alen, Bosanac iz Iowe, morao je telefonom objašnjavati nesretnom Dannyju iz Albuquerquea kako uopće otvoriti haubu, a zatim i sve ostalo.
Yugo je i metafora za sporost. U današnjem svijetu opsjednutom brzinom, je li vaša potraga za sporošću bila svjesna odluka i potvrđuje li vaše iskustvo tezu da se najvažniji uvidi ne događaju pri velikim brzinama, već u tišini pokvarenog motora?
Aleksa: Ti kvarovi su nam u određenim trenucima diktirali putanju kojom smo se kretali. U jednom trenutku, umjesto na jug, otišli smo na sjever. Zahvaljujući tom kvaru, jeli smo bosanske ćevape i vojnički grah. Također smo shvatili da isti ljudi koji su nam spremili tu hranu i popravili Yugo maštaju o putovanju po Balkanu.
Filip: Yugo nam je dao ono što u ovom prebrzom svijetu nemamo – vrijeme. U Yugu vrijeme sporije teče, planovi se sporije prave, dan više nije podijeljen na sekunde i minute, pa ni sate, nego samo na dan i noć. Zbog Yuga smo upoznali nove prijatelje, upravo zato što se kvario i davao nam priliku da se s ljudima zaista upoznamo. Danas smo, primjerice, zbog kvara u Ohiju prijatelji s Nickom Bygraveom, koji je nakon filma i posjetio Beograd, kao i s Alenom i Hasanom koji su nam spasili Yuga u Ohiju. Da je sve teklo glatko, nikada ne bismo upoznali toliko prijatelja.
Je li, na kraju, izvoz Yuga u Reaganovu Ameriku bio samo zabluda jednog sustava ili hrabar pokušaj koji zaslužuje poštovanje unatoč ishodu?
Filip: U svakom slučaju, bio je to izvoz koji je promijenio tehnologiju proizvodnje, a gdje se mijenja proizvodnja, mijenja se i sustav. Samim time, iz ove perspektive to je bio pogrešan potez, jer smo ga prodavali za sitan novac, a trebalo je napraviti više od stotinu izmjena da bi uopće ušao na američko tržište. Čitava proizvodna linija napravljena je kako bi se u šest mjeseci stvorio sasvim drugačiji automobil koji građani naše tadašnje zajedničke zemlje nisu vozili – samo su ga izvozili. Ekonomski, to nije donijelo nikakav boljitak, a znamo kako je kapitalistički sustav, preko medija, tehnologije pa i ratova, ušao u naše živote i postao toliko prisutan da je, kako kaže Fisher, lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Da, tada smo morali izvoziti za devize, ali mislim da je izvoz bio važniji za stvaranje slike, a težim smo putem shvatili da se od slike ne živi.
Generacijski aspekt ključan je za razumijevanje filma. Rođeni ste u vrijeme raspada Jugoslavije. Je li vaše putovanje zapravo bilo putovanje u vlastitu prošlost i pokušaj da razumijete svijet svojih roditelja?
Aleksa: Ne bih rekao da je samo putovanje to učinilo, ali sva naša promišljanja i istraživanja o prošlosti, koja su mu prethodila i slijedila nakon njega, pomogla su da se složi slagalica.
Filip: Slažem se s Aleksom da je samo putovanje manje pridonijelo tom saznanju, a da je ono došlo kasnije. Baudrillard je pisao da su sva saznanja o američkom društvu sažeta u antropologiji vožnje. Po njemu je dovoljno prijeći deset tisuća milja kroz Ameriku da bismo o toj zemlji saznali više nego svi sociološki i politološki instituti zajedno. Ali nisam siguran da se slažem s tim. Jer, kako kaže Hugo, putovati je isto što i umirati u svakom trenutku. Kroz stalna nova iskustva ti se zapravo neprestano ponovno rađaš i umireš, bez svijesti o tome što zapravo vidiš. Zato mi se čini da smo više naučili o Americi, Srbiji, Jugoslaviji i prošlosti tijekom montaže i istraživanja nego tijekom samog putovanja. Tek kad se nečemu dovoljno dugo posvetiš, a nije ti nadohvat ruke, možeš to dublje razumjeti i osjetiti.
Otvori KEKS Pay
