Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Priča

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
06. srpnja 2021. u 13:11 2 komentara 408 prikaza

Postane li tamom svjetlost koja je u tebi, kolika li će biti tama? (Evanđelje po Mateju 6,23)

kratka priča Posljednja želja

Sjedio je uz duplju prozora, pored svoje sjene, zamišljajući kako, u okolnoj šumi koja se nagurava sa selom, drveće mlati sunce po leđima. Ono bježi i tad mu možeš zamisliti ruke, noge i – đavolski rep. Kad mu prognano sunce u mislima iščezne, on pomisli: što ću vidjeti kad otvorim oči. Nebo iznad sela gori još jače, a s vatrenoga kotača, koji se okreće na mjestu, na sjene ljudskih obličja stalno kaplje vrela žeravica. Sunce, s jasnim sjajnim rubom (ono što je unutar kruga, tako zamišlja pakao), osvjetljava selo, onako kako se lampom osvjetljava mrtvo lice; i kosti mrtvaca svijetle kroza zemlju jer smrt je, kaže iza njega djed, ležeći na sklopivom krevetu, više svjetlo nego tama. Sunce se i dalje stalno uzdiže iznad drvenih kuća posađenih u ispečeno blato; od rane zore ono je opet uzjahalo kamenite visove, a kako raste, žeđa živi stvor i oznojeni kamen; dječak kleči pored prozora kao da moli i zamišlja kako rukama hvata to sunce pa ga baca u vodu, bilo kakvu vodu, gasi ga, dim kulja, kao kad usijano željezo uroniš u vjedro, ali što će svijet bez sunca, onda zamišlja kako se to gore žareće sunce zaglavilo između dvaju nevidljivih stabala, koja svojim krošnjama podupiru sam krov svijeta, a vjetar naglo puhne i oslobodi ga, pa sunca više nema na nebu, i svima je dobro, i suncu i ljudima. Djed uspavan od zuja muha pijanih od vrućine, ležeći i dalje na krevetu, kao da mu čita misli kaže: Jednom davno, isto ovakvo sunce zaustavilo se nasred neba, pet dana je tako stajalo, mislili smo da će selo planuti. I jel planulo?, pita dječak, između dvaju pogleda, jer je upravo gledao novo rađanje vatre: izgori učas susjedov plast sijena. Nije, kaže djed sa zakašnjenjem, propuštajući kroz prste svjetlost pa poduprt jastukom ispod leđa gleda kako se plast učas pretvori u mrtvu tvar; zatim žmiri u nebo; ono je i dalje mirno, ali zastrašujuće u svojoj nepomičnosti, naleglo je poput teška poklopca na nazubljene rubove šume, pa je već sad u selu kao u usključalu loncu: u visinama se jasno može vidjeti valovit i crven drhteći zrak; ptice prepunjene suncem kao komadi sjajna metala lete panično nebom, pretječući svoju sjenu; planuo je načas i vrijes u polju koji prijeti novom plastu sijena: žena s crnom maramom uze metlu od svežnja jelovih šiba pa pored kamene suvomeđe tuče po vatri; kad ugasi, krajičkom oka uoči zmiju, zgrabi kolac oko kojeg se omotao sasušeni grah, udara po zmiji; žena mlati, onda se odmiče i zalijeće uvijek s istog mjesta, uvijek istim pokretima, kao da ona i zmija pripadaju jednom te istom zajedničkom mehanizmu. Dječak se nasloni na zid i zažmiri: potom kroz prozor ugleda figuru na biciklu, majušnu s te udaljenosti: vozila je nizbrdo puteljkom prema selu; sunce je kroz igru svjetla briše pa joj ponovno vraća oblik; ponekad juri kao da je u bestežinskom stanju pa brzo prelazi iz ogledala u ogledalo, dječak je stalno motri (oči su mu prilijepljene za staklo). Potom dječak iza ramena pogleda djeda kako spava pa iziđe; nikoga nije bilo vani; samo ga je sunce sa svih strana motrilo: sakrije se pod debeli hlad lipe, zabije ruke u džepove, pričeka: on, šušteći žbicama, stigne. Javi svima, rekao je, kao iz probušena grla, kad je pored stao, đavo je uhićen, ja idem dalje, a kišu očekujte iza ponoći. Još je pričao, o nebesima, nebeskoj vojsci, dizao očima uvis svoje riječi, kao da će i sam s biciklom poletjeti iznad toga; kad je odlazio, dječak je neko vrijeme pratio pogledom kako žilavim linijama tijela brzo zamiče iza kuća, nestaje iza brda, svakim pogledom sve udaljeniji; vrati se u kuću, i s riječima koje su mu još uvijek odjekivale u ušima, sjedne pored prozora, a kad se djed probudio, sve mu ispriča. Ma jel to bil Mile Popiljić, pita ga djed, redajući po stolu kruh, slaninu, luk, kako mu je što prvo dolazilo pod ruku, jel te možda vode tražil? Ni, dede, kaže, poznam ja Milu. A jel to neko drugi osim tebe vidil, pita ga opet, pa nožem reže balavu slaninu. Ni, odmahne glavom, a starac nato kaže, oko mu podigne kutak usne, ma to si ti sanjal. Nis, poskoči dječak, ne lažem! O kako su malo poslije zajedno glasno odahnuli, čim je sunce zašlo za brdo, kad je nestala i ona jedna zaboravljena zraka, sunčeva uzda, pa povukla za sobom posljednje ostatke dana; legli su na krevet, lampa je gorjela, djed je ležećke snažno puhnuo ugasivši i ono malo zvijezda na nebu; onda se – najprije su mislili da su u snu – iznenada sruči kišurina, kao prosuta iz vreće, i činilo se da će već u prvom valu probiti krov kuće: kao da kiša curi samo iz jedne rupe na nebu; djed je skočio s kreveta, došao do vodenom zavjesom prekrivena prozora; gledali su obojica kako munje sijevaju, proširuju nebo, kiša se i dalje množila, utrkivala; čuli su kako juri drvenim žljebovima, utječe izmiješanim zvukovima u gustirnu. Zapuhao je i vjetar, raskida vodu na oštre kapljice, a kiša i dalje oštrim rafalima (starac pomisli, tako valjda zvuče Isusovi čavli) buši noć, sve jača, pa malo zastane kao da hvata predah, zatim započne još silovitije, udara po svim predmetima; tada se sve uskladi, čak i njihovo disanje; svaka kap kiše kroz pročišćeno trajanje zvukova znala je kamo treba pasti, odzvoniti; osluškivali su, udišući osvježavajući miris kiše koja im je vraćala životnu radost, sjeli su na krevet: starac uze iz kredenca šibicu, ukreše: upali petrolejsku lampu, baci ugljenu glavu šibice, primakne svjetlo oku, štiteći dlanovima plamen, zatim namjesti štit lampe pune spaljenih mušica: crveni jezičac plamena pokazuje na masne poprečne grede; potom u zvijezde, i mliječne staze iznad sela, kao granice snova. Šta radiš, djede, kaže kroza šapat dječak. Spavaj, reče mu starac i rukom promijeni glas; dohvati dječakovu bilježnicu, sjede za stol, opljunu batrljak žute tesarske olovke i nešto zapisa. Ponovi naglas: sjedio je. Šta kažeš, upita dječak. Da je zlo vrijeme, otpovrne djed i nastavi pisati, uz duplju prozora, pored svoje sjene, zamišljajući kako, u okolnoj šumi koja se nagurava sa selom, drveće mlati sunce po leđima. Ono bježi i tad mu možeš zamisliti ruke, noge i đavolski rep.

Kratka priča Dosta mi je ili nije?

O autoru

Damir Karakaš rođen je 1967. u Plašćici, pored Brinja u Lici. Objavio je knjigu putopisa Bosanci su dobri ljudi, zbirke priča Kino Lika, Eskimi, Pukovnik Beethoven te romane Kombetari, Kako sam ušao u Europu, Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon, Sjećanje šume i Proslava. Prevođen je na desetak jezika, nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi u Zagrebu.

OPTUŽENA TROJICA POLICAJCA
Presretačima zaustavljali vozače pa im skuplje naplaćivali kazne. Za manju kaznu tražili i besplatne mobitele
Dacia Sandero Stepway
ROBUSTAN I SVESTRAN
Avanturistički duh plus dobar roštilj jednako dan za pamćenje
  • goran2hr:

    Radije bi da sam umjesto čitanja ove priče vrijeme potrošio na nešto drugo.