Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Posljednja želja

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.
28. lipnja 2021. u 14:50 0 komentara 285 prikaza

Jozo je teško hroptao na smrtnoj postelji. Ležao je blijed u masivnom hrastovom krevetu koji mu je majka donijela u dotu. Sve se u njegovoj kući moglo promijeniti, ali krevet ne jer takvog drva i takve izrade više nema. Uredno ga je svake godine premazivao uljima štiteći ga od crvotočine i propadanja. Rodom je on iz surovog kraja trudbenika, nadničara, prosjaka, galantara i torbara. Jozo bijaše iz roda galantara, okoprčan na oca koji je imao tešku narav, starješinsku tvrdoću i pravednost, a profinjen na majku. Spokojno je ona sklopila oči u istom krevetu u kojem sada Jozo izdiše. Umirući mu je šapnula: „Ostavjan ti posteju i š njon ova dva kantunala i ormar. Sritan u nj liga i još sritniji se diza.“

Kratka priča Dosta mi je ili nije?

Otišao Jozo dok se još snimala serija „Prosjaci i sinovi” u obližnjem selu trbuhom za kruhom u Njemačku. Radio na baušteli od jutra do sutra. Nije mu se svidjelo biti u prašini i betonu. Ruke su mu uvijek bile suhe, ispucane i žuljevite. Godine u tuđini nesmiljeno su prolazile, a on je razmišljao koji posao pokrenuti. Najdraži dan u tjednu bio mu je nedjelja. Nedjeljom bi Jozo obukao svečano odijelo i kravatu, stavio na glavu fedora šešir kakav su u njegovu kraju nosili imućniji ljudi o svetkovine te otišao na misu. Nakon mise šetao bi gradom i razgledavao izloge. Bijaše on markantne pojave, visokoga pravilnog rasta te se na njemu najviše isticahu tamne vižljaste oči. Najviše je razgledavao izlog trgovine tepisima. Njegova majka zaželjela je turski ručno rađeni tepih koji ne smije biti puno kitnjast. Nakon razgledavanja izloga sjeo bi u kafić Demežana. Vlasnik kafića bio je isto iz Domovine, samo iz poljičkog kraja. Pijuckao bi tako Jozo njemačku filter-kavu, razgovarao sa zemljacima i listao razne tiskovine. Jozo nije još dobro znao čitati tekstove na njemačkom jeziku pa bi jedino u lokalnim novinama pregledao osmrtnice što je bila obvezna rutina u njegovom zavičaju. U Dalmaciji se u novinama najprije pogleda koga više nema među živima. I tako je Jozo jedne turobne nedjelje, pateći za rodnim krajem, za ljetnom omorinom, zrikanjem zrikavaca i zvukom motike što udara u zemlju, pateći za plačem narikača i brecanjem zvona, krišom brisao suze. Zvonila mu u ušima pjesma trudbenika i beštime neukoga puka. Dok je tako snužden sjedio u Demežane, pade mu na um ideja te veselo poskoči, stavi njemačke lokalne novine pod pazduh i ode bez riječi.

Sutradan nije otišao na posao, već je odjurio do prodavaonice tepiha. U prodavaonici ga je dočekala vlasnikova kći Ajša. Bljeskalo je u očima i oko srca oboma. Raspitivao se Jozo o tepisima, vrsti tkanja, materijalima... Ugovorio uskoro s vlasnikom trgovine Elmirom materijal, motive i boje tepiha kao i cijenu – pedeset DM. Ajša bi navečer vrijedno tkala na tkalačkom stroju, a ujutro jedva dočekala vidjeti Jozu. Tako je Jozo pokrenuo posao u Njemačkoj. Ovladao je ubrzo izvrsno njemačkim jezikom u govoru i pismu te pratio osmrtnice. Na sam dan sprovoda došao bi na pokojnikova vrata i pozvonio. Adrese je pronalazio u telefonskom imeniku. Otvarala bi mu mahom ucviljena rodbina te bi Jozo objasnio da je dotični naručio tepih koji je došao isporučiti. Prodavao bi ih za dvije do tri tisuće DM. Nitko od rodbine ne bi pogledao tepih ni račun, samo bi plačući posegnuli za novčanikom u želji da ispune posljednju pokojnikovu želju. Tako je Paško prodavao na desetke tepiha tjedno. U svega nekoliko slučajeva imao je neugodnosti jer ukućani nisu željeli kupiti pokojnikovu narudžbu. Putovao je od grada do grada, iz pokrajine u pokrajinu, ali tepihe je uvijek naručivao kod Elmira. Namakao je on u dvije godine već poprilično bogatstvo te osjetio da je došlo vrijeme za povratak u Domovinu. Razum i srce opet su mu bili posvađani jer mučilo ga srce, mučila ga Ajša. Zavoljeli su oni jedno drugo, no znadoše oboje da je ta ljubav nemoguća. Kupi Jozo novi automobil marke Mercedes pa se teška srca vrati u svoj rodni kraj da si nađe ženu i osnuje obitelj. Donio Jozo majci obećani nekitnjasti vuneni ručno izrađeni tepih. Zatečen ostao situacijom u opustjelom kraju. Stari pomrli, mladi se raselili, zemlja okorovila. Shvatio je da tu nema budućnosti pa sagradi kuću trokatnicu u Splitu. Obloži ju svu u brački kamen. Kad mu umriješe roditelji, preseli se Jozo u Split. Iz djedove kuće ponese majčinu spavaću sobu te prekrasni turski tepih. Zakupio on čim se preselio na glavnoj gradskoj tržnici banak na kojem je preprodavao voće i povrće. U početku radio više iz zabave, a poslije iz ljute nevolje.

kratka priča Izlet

Davno je Jozo za ženidbu sazorio, ali još mu ni jedna djevojka za oko nije zapela. Na rođakovu vjenčanju zape mu za srce Ruža, kćer poznatog gradskog vodoinstalatera. Ubrzo su se vjenčali. Zanovijetala je malo Ruža kao i svaka nevjesta, a najviše zanovijetala zbog njegovoga vlaškog govora. Nije ona željela niti njegov naglasak niti turski tepih u kući. Sklupčao ga Jozo nevoljko u potkrovlje i demonstrativno izjavio:

„Na ovi mi tepij stavite kapsela kad me budete iznosili iz didove kuće. To je moja poslidnja žeja. Đava vas lipi nosa gorika-dolika sve po Spltu i uokole s tin vašin pizdarijama i novotarijama!“

Rodila mu se dva sina i kćer, no ni jedno dijete ne povuče galantarske gene na njega. Trošilo se, lagodno živjelo i istopilo bogatstvo na deviznoj knjižici. U samoći bi Jozo zavapio:

„Šta san ti zgrišijo, Isukrste?!“

Kćer prava ljepotica i odlična učenica ostala trudna u devetnaestoj godini. Nije se udala pa živi s djetetom na prvom katu i dijeli stan s najstarijim sinom propalim nogometašem. Mlađi sin otišao u Italiju zbog karijere manekena. Rijetko ih posjećuje. Zadnji put je stigao s prijateljem što je stvorilo popriličnu pomutnju u obitelji i susjedstvu. Njemu je namijenio Jozo stan na drugom katu. Trenutačno ga iznajmljuju podstanarima jer nema smisla da leži prazan.

Hropće Jozo na smrtnoj postelji, žali za docima djetinjstva, žali za neispijenim žmulima vina, žali za Ajšinim dugim trepavicama i jadikuje nad ljutom sudbinom poput pobratima Ujevića. Znao je da bi uskoro mogao pasti na prosjački štap, vidio je to po Ruži i učestalom zvonjenju na kućna vrata, ali smilovao mu se arkanđeo Gabrijel prije toga i odnese ga u nebeske dvore. Odnese ga njegovim precima trudbenicima, nadničarima, prosjacima, galantarima i torbarima, toj vrijednoj božjoj čeljadi. Onaj tko se nije na gladnom kršu rodio i prije nego je prohodao najprije se letu sa sokolovima učio taj ne zna kolika je njegova bol i njegovo prokletstvo. Odvezoše ga u djedove dvore u pustu kamenu kuću s najvećim sularom u selu. Obitelj mu posljednju želju nije mogla ispuniti jer je stariji sin Jure odavno prodao turski tepih zbog kockarskih dugova. Od jada Ruža nije mogla glavu podignuti na žalovanju. Na opće zgražanje cijelog kraja, prostrla mu neki jeftini sintetski tepih pod lijes. Tako je otišao Jozo, taj najpoznatiji trgovac tepiha u Imotskoj krajini, s ovoga svijeta poput zadnje sirotinje na poliesterskom kariranom tepihu među nebeske anđele.

kratka priča Kamera

O autorici

Sandra Vukušić rođena je u Splitu 1975. Diplomirala je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Živi u Dugopolju kod Splita. Do sada je objavila pjesničke zbirke „Živjeti Cetinu“ (suautorica) i „Čovjekovanje“ te knjigu dječjih bajki i igrokaza „Predikat ću ti nešto tvoje“.

OPTUŽENA TROJICA POLICAJCA
Presretačima zaustavljali vozače pa im skuplje naplaćivali kazne. Za manju kaznu tražili i besplatne mobitele
Dacia Sandero Stepway
ROBUSTAN I SVESTRAN
Avanturistički duh plus dobar roštilj jednako dan za pamćenje
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.