Stalno je pod stresom! Umalo da danas nije stigao na utakmicu, bilo je na knap, ali nekako je uspio završiti sve što je trebao, na brzinu se presvući i dodati gas više nego obično. Doduše, slagao je pacijentu da je nemoguće zub završiti u jednom tretmanu, ostatak posla će odraditi u idućem posjetu, tako se po pravilima struke radi, objasnio mu je, sve kako bi dobio na vremenu. Samo pet minuta prije termina otvorio je vrata dvorane, uskočio u dres i nedugo poslije čuo karakteristično cupkanje tenisica na parketu. Svi su već bili tu, obje ekipe na okupu, kao i inače. Istrčat će se, oznojiti, izbacit će iz sebe sav nakupljeni stres, a ima ga poprilično.
Tjedan je, kao i prošli, bio prilično naporan, ali ne zbog samih zahvata. To se više odnosilo na same pacijente, sve neki psihići, sve nadrkano i raštimano pa ne znaš je li ti draže da dođu ili ne dođu. Jedna debela donijela fotografiju zubi iz nekog modnog časopisa, tamo se neka manekenka slikala, isfotošopirali je do besvijesti pa stavili u novine, a ova zasjela na stolicu pa pokazuje sliku, kaže hoće ovakve, nije mu dala doći do riječi, baš, baš takve, more li se, pitala samo jednom i poslije zinula, a bolje da nije. Suzdržao se, a mislio joj je reći da se burek pravi od mesa, ne od govana, ali opet je zastao, zastaje već godinama iako bi najradije svima u lice sasuo sve kako ih pripada. Ona rastvorila usta, zubi nabijeni kao drogirani na nekom ultra koncertu, sve se nekako guraju u prvi red, a po kvaliteti daleko su i od trećeg reda. Ostalih pacijenata bolje se i ne prisjetiti, sad se treba samo istrčati i izmoriti do krajnjih granica pa će sve biti bolje lakše, valjda će stres izaći kroz znoj.
Četvrtkom navečer redovit je termin u dvorani, mali nogomet igraju već godinu dana, dvije ekipe stalnih postava. Njegova ekipa redovito pobjeđuje, samo dva puta je bilo neriješeno, sve ostale utakmice glatko su dobili, ali već na izlazu iz dvorane svi bi zaboravili na rezultat. Zadovoljstvo je bilo u malom druženju poslije meča i pomisli na korist od bavljenja sportom, makar samo jednom tjedno.
Večeras su stvari krenule nekim čudnim tijekom, nije išlo kako je očekivao. S druge strane bili su neki superigrači, iako su to bili isti ljudi koji protiv njih gube zadnjih godinu dana, ali večeras su bili u rangu Messija i Ronalda, činilo mu se. Ni on, ni ostali iz njegova tima nisu se mogli sastaviti s loptom, golovi su padali kao na traci, jedan, pa drugi, nakon četvrtog u svojoj mreži i oni su zabili jedan, a onda su popušili još tri zicera tako glatko da nitko nije mogao vjerovati. Nakon sata očajne igre, začuo se zvuk koji je označio kraj, svi su usporili, tražili se pogledom, smijali se u nevjerici, jedan je govorio, kuku, kuku i sporo pljeskao dlanom o dlan u znak čuđenja; on je brisao čelo rukavom, osjećao ljutnju i nevjericu, ali znao je da će za pola sata sve biti zaboravljeno. Idu sad popiti po pivo, svi skupa kao i inače, uskočit će u aute, tuširat se doma, pa opet za tjedan ovdje.
Najednom iza sebe začu glasno rastegnuto:
– Šta je pičkee? Sedam komadaaa? Aaa? Nikad vako niko nije popušio, hahaha…
Shvatio je brzo da je to Krešo Štanga, tako su zvali visokog, žgoljavog iz druge ekipe. Inače miran i pristojan tip, toliko ga je on poznavao, nikad suvišnu riječ nije izgovorio, čak bi svaki put poslije utakmice bio tih i nenametljiv. Doduše, bile su to utakmice u kojima bi Krešina ekipa gubila, ali to nikom nije bilo bitno. Sad najednom, Krešo Štanga progovara nekim za njega čudnim jezikom. Svi šute još u čudu!
– Pa i moja baba bi manje golova primila, aaaaa, pokopajte se, luzeri – Krešo sve nekako poskakuje, cupka s jedne na drugu nogu, zadigao ruke, izdigao palčeve pa kao da igra neko kolo.
– Smiri se, Krešo – doviknu netko – koji ti je kurac?
– Sedam, sedam, ha-ha, op, op, sedam – ne da se zbuniti Krešo.
Svi su već na rubu terena, samo Krešo Štanga cupka na centru, vrti se oko sebe i podsmjehuje, a onda se naglo zatrči prema svima, s obje šake hvala se za međunožje i u ritmu se njiše pomjerajući zdjelicu naprijed-natrag kao u seksu.
– Sedmica, ica, pica, aaa – glasan je, čak preglasan.
Ostali se gledaju u čudu, nije im jasno Krešino ponašanje. Nikad nitko nije vrijeđao protivničku ekipu nakon pobjede, nije se iživljavao, gospodski bi završili utakmicu. Svi su već bili zreli ljudi, većina ih je imala svoje obitelji, odavno su prerasli ovakvo ponašanje. I Krešo je do danas bio tih, doduše nikad njegov tim do sad nije pobijedio. Sad najednom kriješti pred svima, jedini slavi pobjedu, čak provocira. Ukazala mu se, izgleda, prigoda pa pokazuje kakav je ustvari.
– Krešo smiri se, idemo popiti po pivu pa doma – nekako ga smirujuće poziva Zoran.
– Ne pijem s luzerima, haha… Ej, kako mi je legla ona lopta za treći gol… Probušio sam te, moj Marijane, ko zadnjeg amatera – Krešo okreće glavu ka golmanu, napravio krug od kažiprsta i palca lijeve ruke pa kroz nju gura srednji prst desne, ponavlja sve brže i glasno se smije.
Pogledi su već nervozni, dio bi išao prema svlačionici, dio njih bi ostao na terenu čekajući kako će sve završiti, ali nitko nema namjeru smiriti Krešu. Krešo i dalje cupka na nožnim prstima, kao neki baletan, vrti se oko sebe i glasno viče sedmicaa, sedmicaa…On ga u čudu promatra, ne želi vjerovati u ovo što vidi, ružno je, pomišlja, nepotrebno i glupo. Ali sad vidi s kim se druži, makar samo i na terenu, zadnjih godinu dana, s kim pije pivo i nazdravlja nakon utakmice. A taj Krešo pred svima pokazuje kako je nedorastao i kako je zao u svojoj naravi. Bože, kako se samo prevario za njega, ljut je na sebe kako nije odmah vidio kakav je, kako je samo bio u zabludi. Krešo kao nekom crvenom krpom rukama maše pred svima, oni su kao bikovi, i jesu, pomišlja on, najobičniji su bikovi kad sebi dopuštaju sve ovo. Gotovo je s nogometom, nikad više ovo neće biti ono što je bilo do danas, nikad više u ovom sastavu neće zaigrati. Krešo se vrti kao oko štange, sam je štanga, jebote, toliko je glup, da je neopisivo. Zalijeće se, shvatio je to kad je već bio u trku, potrčao je kad je Krešo bio okrenut leđima, sad se lijevim ramenom okreće, još malo pa će biti okrenut licem u lice prema njemu, sad mu je na pola koraka daleko, zamahuje desnom rukom i baš kad mu je Krešo okrenut licem u lice, on ga udara šakom ravno u nos. U trenu mu se pred očima ukazuje ona debela s izgužvanim zubima, čini mu se da je njoj sve zube u tren izravnao, Krešo se više ne vrti, pada natrag, on osjeća bol u šaci, opet mu pred očima ona debela, vrišti da je boli, on osjeća neko samozadovoljstvo, sretan je, sav nakupljeni stres izlazi iz njega kao da je netko otvorio sve brane. Bože, kakvo olakšanje, čak bol u šaci naglo nestaje, on lebdi, najednom ne postoji nitko, samo on u dvorani, sve je zastalo, prestalo, ni vrijeme više ne broji.
Najednom je netko na njemu, nečija ruka ono njegova vrata, ona debela nestala kako je i došla, Krešo krvavog nosa leži na parketu, još nekih ruku, kao hobotnice oko njega, galame, vrište, Krešo jauče, spominje zube, on se, unatoč stisku ruku na sebi, osjeća opušteno, gotovo blaženo, jedino osjeća da mu se bol vraća u šaku. Onda je samo čuo kratko i ljutito:
– Jesi li normalan, šta ti to treba?
Želio je odgovoriti, ali pomisli da je bolje ne reći ništa. Neka ovo vrijeme blagosti potraje još barem koji tren.
Otvori KEKS Pay
