Dobitnikom prve nagrade natječaja Večernjeg lista za kratku priču koji nosi ime našeg velikog pisca Ranka Marinkovića, ove godine, u 59. kolu, proglašen je Dinko Kreho. Pobjedu mu je donijela priča "Tamo, u mraku", u kojoj, prema riječima žirija "gotovo proročki progovara o nekom novom poretku tehnološke kontrole i gubitka individualnosti, smještena u moguću sadašnjost, s jasnim tragovima amblema prohujaloga vremena. Autorov stilski habitus, jasnoća i jezgrovitost, uz moćnu slikovitost i neposrednost, upozoravaju čitatelje na tamne aspekte društva, politike i tehnologije, ne opisujući pri tome samo mračne scenarije ljudske budućnosti, nego i nudeći uvid u suvremenost u kojoj živimo". S Dinkom Krehom, piscem, pjesnikom, esejistom i nositeljem crnog pojasa u brazilskom jiu-jitsuu, razgovarali smo o kraju svijeta, začudnim, fantastičnim, bizarnim prizorima i snovima koji ga inspiriraju u pisanju, kazalištu potlačenih, ali i drugim važnim stvarima iz pop kulture, od otmica vanzemaljaca do nezaobilaznog Desingerice.
Kako ste se odlučili prijaviti na naš natječaj za kratku priču?
Za Večernjakov natječaj za kratku priču znam već odavno, ali donedavno nisam znao da ima tako bogatu tradiciju! Prijavio sam se jer su meni natječaji, općenito, poticaj za rad i pisanje. U pisanju, posebno proze, teško sam sebi zadajem rokove, gabarite, okvire... Kad je sve to unaprijed zadano, barem dio tereta ne ide na mene. Kratka priča je forma koju volim i kojoj sam privržen - dijelom i iz vlastitih ograničenja, budući da mi duže prozne cjeline naprosto ne leže, a dijelom iz iskrene ljubavi prema toj formi. "Tamo, u mraku" druga je priča koju sam poslao na Večernjakov natječaj, i nagrada me iskreno iznenadila. Kao i većina autora kojima su prijave za različite nagrade, poticaje, rezidencije i stipendije naprosto svakodnevica, navikao sam na odbijenice - to je jednostavno dio književnog života i književne prakse. Tako zaista nisam očekivao da ću dobiti ovu nagradu, a pogotovo ne za prvo mjesto, iz tek drugog pokušaja, i zato me posebno obradovala.
Kažete da vam duže forme ne leže. To mi je zanimljivo, pošto smo čak i na dodjeli imali priliku čuti da mnogi smatraju kako je lakše napisati roman, jer kratka priča ipak zahtijeva iznimnu vještinu i sažetost. Pogotovo je to istina kada je riječ o ovoj našoj, novinskoj priči, koja ne smije biti duža od 170 redaka.
Te četiri kartice i meni su klaustrofobične! Možda je zbog toga i sama priča, atmosferom i tonom, tako klaustrofobična - kao da je svjesna okvira i granica unutar kojih nastaje. No, mislim da pisanje romana i kratke priče naprosto zahtijeva različitu vrstu vještine, znanja i razmišljanja. Često se kratka priča uspoređuje s nekim treningom za roman, pri čemu se koriste cringe sportske metafore, poput - jedno su kratke staze, jedno duge staze, 800 s preponama, polumaraton, maraton...katastrofa (smijeh). Ne slažem se s tim. Različite vrste pisanja jednostavno zahtijevaju različite pristupe, da ne kažem različite neurotipove. Ili, da ipak iskoristimo sportsku metaforu: na 100 metara ne traži manje kondicije nego trčanje maratona, nego traži drugi tip kondicije.
Što vas je inspiriralo za ovu, kako kažete, klaustrofobičnu priču?
Živim na periferiji Zagreba, i neki od prizora i motiva koji su u ovoj priči pojavljuju uzeti su gotovo jedan-za-jedan iz radijusa od nekoliko kilometara kvadratnih oko mog kvarta. U tim rubnim zonama, pojasevima gdje počinje šuma, gdje se pružaju ledine, gdje iskrsavaju čudni križanci industrijskog i postindustrijskog društva, puno toga što vidiš neće biti baš "realistično" u uobičajenom smislu: više će nalikovati tripu, snu ili halucinacije, bit će bliže fantastici. S druge strane, inspirira me i estetika videoigara, koja - makar se igra ne znam kako trudila biti realistična - u konačnici veoma nalikuje estetici sna, sa svojim bizarnim spajanjima nespojivog, stvari koje ne bi trebale biti ondje gdje jesu, mjesta koja ne bi smjela egzistirati u istom prostoru. Taj osjećaj začudnosti, izmještenosti, nekompatibilnosti, nešto je od čega često krećem u prozi, a i u poeziji.
Jezik i instrumente da sve to prepoznajem i oblikujem u slučaju ove priče pronašao sam u meni bliskim tradicijama fantastike, slipstreama i weird fictiona.
Nju ste napisali prije dvije godine, a što vas ovih dana preokupira, u književnosti, ali i van nje?
Hm, dobro pitanje. Da se ne bih potpuno izgubio, okušat ću izdvojiti tri stalne preokupacije. Prva od njih je svakako kraj svijeta. Druga su granični, tzv. liminalni prostori: neki svakodnevni, a zapravo bizarni prostori i prizori, koji kao da lebde među dimenzijama. Treća je svakako pitanje sjećanje. Točnije, zanima me način na koji ljudi racionaliziraju događaje ili ih ne uspijevaju racionalizirati - to mi je strašno poticajna tema. I sam imam tendenciju opsesivno pročešljavati razne situacije u sjećanju, zamišljati kako se netko drugi sjeća određene situacije u kojoj smo zajedno bili uključeni. Nešto što za jednu osobu može biti formativno, ili začudno, pa čak i nadnaravno iskustvo, druga osoba - koja je to s njim/njom zajedno prošla - može uopće ne primijetiti, a kamoli protumačiti na sličan način. Ova me tema privlači dijelom zbog moje ljubavi prema fantastičnoj tradiciji i ideji događaja i iskustava koja su granična, koje je teško racionalizirati. Da iskoristim jedan šablonski senzacionalistički scenarij, u stilu časopisa Zona sumraka ili emisije Balkan info: bliski susret vanzemaljcima (smijeh). Dakle, kako već te priče idu, imamo osobu koja vjeruje da je susrela vanzemaljce, možda su je i oteli. Meni sam taj susret treće vrste manje interesantan - uključujući i pitanje što se "doista" dogodilo - a uzbudljivije razmišljati o tome kako ta osoba nastavlja živjeti svoj život poslije, kako živi s tim iskustvom, kako ga uklapa o svoj poredak spoznaje. Malo ekstreman primjer, ali dobro ilustrira ono što me zaokuplja - kako sve što znamo, odnosi koje imamo, sve što smo proživjeli, osjetili i saznali u životu mijenjaju naše shvaćanje stvari i naše sjećanje.
Moram priznati da je kraj svijeta također jedna od mojih osobnih preokupacija. Što vas tu fascinira?
Od djetinjstva sam imao osjećaj da je kraj svijeta jako blizu! Zvuči čudno, ali čini mi se da apokaliptične fantazije nisu rijetke među djecom. Također, kada djeca saznaju za kraj zemlje ili Sunčevog sustava, onako kako se trenutačno u fizici predviđa da će se to odvijati - Sunce će se ohladiti, Zemlja više neće biti pogodna za život - ponekad se ozbiljno zabrinu, jer misle da će se to dogoditi već sutra. Fascinantna su mi i neka religijska gledišta na ovu tematiku, primjerice kod prvih kršćana. Po svoj prilici, oni su vjerovali da će se kraj svijeta, odnosno drugi Kristov dolazak, dogoditi vrlo brzo, čak za njihovih života. Čak i kod Pavla postoji taj momenat - on vjeruje da apokalipsa samo što se nije dogodila. Međutim, pred kraj života, u pismima iz zatvora, on učenicima govori, parafraziram, "vi ćete to dočekati, a ja ću vas u međuvremenu čekati u Kristu". Zanimljivo je kako se to s vremenom transformiralo!
Čini mi se da i trenutačno, posebno među mlađim generacijama, prevladava taj strah od kraja svijeta zbog klimatskih promjena.
Da, postoji anksioznost oko kraja svijeta i klimatskog kolapsa koja je specifična za ovaj trenutak i za mlade ljude i djecu danas, i to nije moguće relativizirati. Vjerojatno su i ova moja razmišljanja u djetinjstvu bila vezana za okolnosti u kojima sam odrastao: ratne godine u Bosni, u jednom izoliranom gradiću gdje je do mene dopiralo jako malo iz vanjskog svijeta, nije bilo struje, ni televizije, časopisa, stvari kojima bi se djeca možda inače zabavljala. Bili smo od toga odsječeni. Mene nisu brinule klimatske promjene, ali mislim da me nije toliko brinuo ni sam rat oko mene - više je to bio neki osjećaj da je čovječanstvo pri kraju, da će doći do društvenog kolapsa diljem planete. Ali, to je vjerojatno i rezultat Zeitgeista naših prostora otprilike od 1989. naovamo!
Što se vašeg odrastanja tiče, jedan od detalja iz vaše biografije koji uvijek iskače jest da ste prvih šest razreda škole završili u tri zemlje i pet gradova, živjeli ste u Sarajevu, Bihaću, Zagrebu, Parizu i Rennesu. Kako je to na vas utjecalo?
Znam mnogo ljudi iz BiH, i mojih godina, a i mlađih i starijih, čija je biografija devedesetih bila slična. U mojem slučaju, iz Sarajeva otišli smo za Bihać, iz Bihaća za Zagreb, a zatim u Francusku, potom u Bosnu, a zatim ja u Hrvatsku. Bilo je traumatično, no imali smo sreću da nitko iz naše bliže obitelji nije poginuo i ratu i nikada nismo živjeli po šatorima, prihvatnim centrima i slično. Uvijek je to bio neki OK život, naravno, razmjerno uvjetima koji su tada vladali. Uz to, mislim da me takvo odrastanje senzibiliziralo za mnoge pojave i situacije. Stekao sam jedan vrlo širok spektar iskustava u formativnim godinama, naučio francuski jezik "na ho-ruk"...
Danas povremeno i prevodite s francuskog, pišete prozu, poeziju, eseje, pišete i za brojne portale i časopise... Na redu je vječno pitanje - kako se u Hrvatskoj živi od književnosti?
Treba reći da je premalo novca, prilika i kompenzacije, da su materijalni uvjeti nesigurni za bilo kakav rad u kulturi, za kulturnu i umjetničku, pa tako i književnu proizvodnju. Mislim i da ne treba odustati od borbe za više i bolje. Ali, mislim i da cijelu priču o nesigurnim uvjetima rada, o tzv. prekarnosti, ne treba fetišizirati i mistificirati. Čini mi se da su oni koji u književnom polju najviše govore o "prekarnosti" često baš oni koji najbolje žive - među ostalim i od simboličkog i realnog kapitala koji im takva priča priskrbljuje. Ne kažem da će se itko obogatiti od književnosti, ali i u tom polju ima ljudi koji žive pristojne srednjeklasne živote, primarno kao pisci i spisateljice. Ja osobno mogu reći da imam sreću da mogu raditi stvari koje volim i od toga solidno živjeti.
Bar dok ne dođe kraj svijeta?
Da, ovo malo što nam je ostalo. (smijeh)
Pored književnih, imate i druge, poprilično raznolike interese i hobije. Bavite se kazalištem potlačenih, brazilskim jiu-jitsuom...
Dobar dio mog posla vezan je uz kolektiv Centar za kazalište potlačenih - POKAZ. Među ostalim, trenutačno koordiniram POKAZ-ov program koji se zove Kazališni jezik. Riječ je o podučavanju hrvatskog kao stranog jezika kazališnim metodama, odnosno tehnikama kazališta potlačenih i kritičke pedagogije. U kratkim crtama, naš pristup razlabavljuje granice između onih koji poučavaju i onih koje je koje se poučava, odbacuje strogo hijerarhizirano viđenje po kojem učitelj a priori posjeduje znanje koje isporučuje u okoštaloj formi, dok učenik samo sjedi i zapisuje (u ovoj slučaju uči deklinacije i konjugacije). Pokušavamo stvoriti učionicu koja će biti dinamički prostor razmjene iskustava i zajedničke kreativne prakse utemeljene na ljudskim iskustvima, a ne pričama, likovima i situacijama unaprijed ispostavljenim u udžbeniku.
Ideja je da ljudi nauče jezik govoreći o svom životu i razmišljanjima, uz posredstvo kazališnih i kritičkopedagoških metoda. Program je besplatan i namijenjen svima: tražiteljima azila, stranim radnicima, ali i nekim "nativnim" populacijama kojima hrvatski nije materinji jezik, poput bajaške romske zajednice. Isprva je bio zamišljen samo kao neka vrsta vježbe i podrške učenju jezika kroz kazalište i praksu, ali ubrzo je postalo jasno da postoji goruća potreba za takvim sadržajem, budući da su čak i u Zagrebu besplatni i pristupačni tečajevi hrvatskog rijetkost.
Osim toga, povremeno moderiram te igram u predstavama Centra za kazalište potlačenih, i radim na nekim projektima kolektiva (koji je ujedno i udruga); bavim se brazilskim jiu-jitsuom, imam crni pojas i neko vrijeme držao sam treninge u klubu; pišem za različite medije, publicističke, novinarske i esejističke tekstove. Pisanje doživljavam kao svoj primarni poziv, ali ne nužno i ono čime se najviše bavim, što čak smatram korisnim. Naime, možda me to sprječava da se previše poistovjetim s pozicijom pisca i pisanje počnem previše ozbiljno shvaćati, što je moj stalni strah.
Tko vas poznaje, zna da ste dosta uronjeni u pop kulturu, internetsku kulturu i trendove, a o tome često i pišete... Volite sve što vole mladi?
Danas se jako puno govori o generacijskim trendovima i razlikama. Ljudi su opsjednuti generacijskim kategorijama: tko je GenAlpha, tko GenZ, tko je milenijalac, a tko boomer. Mislim da dijelom to proizlazi iz toga što svi imaju osjećaj da "nema ničeg novog pod suncem", ništa se novo više ne događa, ne idemo nigdje. Više nema osjećaja kao da jedno vrijeme nosi svoju kulturu, nema više epoha koje donose trendove i kulturu, nego se isključivo mogu rađati nova djeca, sa svojim hirovima i opsesijama. Međutim, ja mislim da su takozvane generacijske razlike danas zapravo manje nego ikad. Kultura i folklor (u najširem smislu) pristupačni su svakome tko ima internetsku konekciju i koliko-toliko darežljiv limit potrošnje podataka. Čini mi se da su razlike veće između ljudi koji vise na Redditu, Instagramu ili TikToku, i ljudi koji ne provode vrijeme na tim platformama, nego među generacijama. Ja, recimo, često puno veću puno veću razliku osjećam s nekim svojim vršnjacima koji uopće ne koriste društvene mreže, nego s nekim dvadeset godina mlađim ljudima s kojima se začas "nađem". Naravno da društvene mreže imaju svoje loše strane: daleko od toga da idealiziram svijet TikTok trendova, influencera, OnlyFans modela i postironičnih memeova. Međutim, taj digitalni kozmos danas je organski dio moje svakodnevice, mog življenog iskustva. Ne mogu zamisliti kako bih vidio i doživljavao svijet da ne znam tko je, recimo, Desingerica.
Zašto baš, zaboga, Desingerica?
Fasciniran sam njegovom scenskom personom i efektima koje ona izaziva - ne mislim samo na ribanje sira na publiku (smijeh). Ima u njemu nešto zbilja genijalno.
Mislite li da iza njegovih nastupa i ekscesa stoji neka promišljena umjetnička ideja?
Apsolutno. Mislim da je on ekstremno inteligentna i promišljena osoba: jako dobro zna što, kad i za koga radi i govori. Na samom umjetničkom, performerskom planu mi je kod njega zanimljiv krajnji sinkretizam, koji bez Interneta ne bi bio moguć. Njegova estetika s jedne strane proizlazi iz punka i hardcorea, s elementima postmodernog i neoavangardnog kazališta - sjetimo se Handkeovog "Psovanje publike", naspram kojeg Desingeričino "krštenje" tenisicom djeluje čisto umjereno! - ali on je to provukao kroz narodnjake, a onda "udrobio" u house i drill... Teško ga je uopće žanrovski odrediti. Jedan moj prijatelj ima urnebesnu teoriju da je Desingerica zapravo projekt obavještajnih službi, i da ga te strukture koriste kako bi zatupile mlade.
Zanimljivo mi je i drago što takvim temama iz pop i masovne kulture ne pristupate iz negativne perspektive, već kao predmetima fascinacije koji su vrijedni proučavanja.
Smatram da i prijezir prema masovnoj kulturi, ali i obrnuto, prijezir prema elitističkoj kulturi i idealizacija one masovne i popularne, proizlaze iz jedne vrsta poze i elitizma. Ja sam uvijek bio sklon sinkretizmu, a posebno volim ispitivati i promišljati gdje su granice. Neke stvari koje danas figuriraju kao visoka književnost u svoje doba bile su dio masovne kulture, čak smatrane šundom. Uzmite za primjer samo Flauberta i "Madame Bovary", koja je u svoje doba izazvala moralnu paniku i dovela do suđenja autoru. Ne želim reći da je Desingerica Flaubert, samo da stvari nisu toliko jednostavne kao što se na prvu čine!
Što ovih dana, osim Desingerice, slušate, gledate, čitate?
Glazba me oduvijek zanimala, ali nikada nisam bio neki ciljani slušatelj, istraživač muzike. Pokušao sam biti, ali to jednostavno nisam ja. Tako da sam izbor muzike ovih dana delegirao algoritmima. Gledam puno animea: novu sezonu Jujutsu Kaisena, klasike kao što je Stein's Gate, osobne favorite kao što je Dragon Ball u francuskoj sinkronizaciji mog djetinjstva. Naravno, čitam i mange. Zadnjih godina su se na našim prostorima napokon počeli pojavljivati domaća izdanja s kredibilnim prijevodima s japanskog na južnoslavenske jezike; tako, recimo, uživam u Napadu Titana u izdanju beogradskog Darkwooda. Općenito, konzumiram jako puno fantastike u svim njenim inačicama i transformacijama. Što se književnosti tiče, M. John Harrison i Kathe Koja mi je u posljednje vrijeme među omiljenim autorima, uvijek se rado vraćam Luki Bekavcu... Zadnjih godinu i pol dana učim ruski, pa sam počeo lagano čitati i na ruskom. Trenutno se probijam kroz iznimno zanimljivu, žanrovski hibridnu knjigu "Ispovijed mamca" latvijske ruskojezične umjetnice Jelene Glazove. Sporo, uz rječnik, ali ide!
Otvori KEKS Pay
