Kad ste posljednji put bili na ispovijedi, sine moj – upitao me glas iza rešetke ispovjedaonice u staroj crkvi u otočnom gradiću kamo sam otišao zato što me tu nitko ne poznaje, jer nisam iz tog kraja.
– Ne sjećam se – odgovorio sam glasu i licu koje nisam mogao razaznati iza guste mreže u toj ispovjedaonici, uskoj i zamračenoj, s tvrdom neudobnom klupom na koju sam sjeo s nejasnim olakšanjem koje je trajalo neko vrijeme i zatim prestalo pretvorivši se u neku vrstu radoznalosti.
– Ne sjećate se – rekao je bezbojno svećenik s druge strane, premda se meni činilo da u tome čujem i malo prijekora koji je zatim postao pitanje: – A čega se sjećate, sine moj? Recite mi.
– Sjećam se mnogih stvari, ali nisam za to došao, gospodine – odgovorio sam nevidljivom svećeniku koji je, pomislio sam sudeći po boji njegova ugodna, pomalo hrapava glasa, mogao biti mojih godina, a ja sam prešao četrdesetu.
– Niste za to došli – rekao je svećenik. – Znam da niste – nastavio je i nazalno se nakašljao.
Sigurno previše puši, pomislio sam i zatim neočekivano rekao: – Ovdje je nekako zagušljivo.
Šutio je neko vrijeme i onda rekao: – Zagušljivo je uvijek ondje gdje ima grijeha. Vidim da niste odavde – dodao je.
On me dakle i vidi, zaključio sam. Neće me valjda pitati odakle sam. Neću mu reći, ako me to upita. To nije njegov posao. To se njega ne tiče. Otići ću, ako me to upita, donosio sam u sebi brze zaključke i gotovo se pokajao što sam uopće, u to kasno, sparno ljetno popodne, ušao u tu crkvu, gotovo preveliku za taj mali otok daleko od kopna, koji sam zato i odabrao za taj svoj čin. Ostao sam sjediti na onoj tvrdoj klupi poluokrenut prema mrežastom otvoru ispovjedaonice koja je nekako svojim modernim oblikom odudarala od barokne unutrašnjosti, a pojaviše od oltara s kojeg me nekako s čuđenje, kada sam ušao osvrćući se, nastojeći što prije ući u ispovjedaonicu, gledao neki nepoznat svetac.
– Nisam – odgovorio sam mu ipak na ono pitanje.
– Koji je vaš grijeh? – upitao me naglo.
– Živim sam – odgovorio sam mu.
– To nije grijeh, sine moj – rekao je i nastavio, kao da citira: “Volim živjeti s lavom i sa zmajem nego sa ženom opakom.”
– Vama je to lako, gospodine – rekao sam mu.
– To se vama samo čini – odgovorio mi je i nastavio: – Kako izlazite na kraj s tom samoćom? Osjećate li potrebu za... ženom ili možda... – zastao je – za prijateljem, partnerom?
Nisam se nasmijao, ali njemu se učinilo kao da jesam.
– Gledate li pornofilmove? – upitao me zatim tiše nego prije.
“A vi”, htio sam ga upitati, ali nisam.
– Ne gledam – rekao sam. – Čitam oglase u novinama, one: “Osobni odnosi 18 +” i slične.
– To nije grijeh, sine moj – ponovio je i kao da se nasmijao. Meni se učinilo da jest.
– Nije – odgovorio sam – ali to mene napali i ja ga onda dohvatim...
– Koga? – upitao je on.
– Njega, znate koga, i počnem ga brzo trljati sve dok... Kroz okruglaste rupice pregrade vidio sam kako se odmaknuo i dohvatio neku knjigu. Počeo je čitati: – “Tada reče... Onanu: ‘Priđi udovici svoga brata, izvrši prema njoj djeversku dužnost...”
– Nešto je promrmljao i nastavio: – “Ali Onan ispuštaše sjeme u zemlju...” – Prekinuo je čitanje i svečano rekao: – Postanak 38, od 8. do 9. To što je činio uvrijedilo je... – nastavio je.
– Ja nemam brata – rekao sam mu.
– Znate li moliti? – upitao me.
Znam – rekao sam mu. – Sjećam se nekih molitava iz djetinjstva – dodao sam slegnuvši ramenima.
– Dobro, sine moj – rekao je odlučno. – Svaki put kada ti dođe želja da ga, kako ti kažeš, dohvatiš, izmoli to čega se sjećaš, deset puta, i nakon toga operi... hladnom vodom.
– Deset puta ili jedan? – upitao sam ga ozbiljno.
– Ti se šališ, sine moj, a to nije šala – rekao je. – Pođi u miru.
Ustao sam s one okrutne klupe osjećajući kako mi je stražnjica utrnula, a on me upitao:
– A kakvi su to oglasi?
– Ovakvi – rekao sam mu i izvadio iz džepa novine. Njegovu šutnju shvatio sam kao želju da mu ih pročitam. – Evo na primjer – rekao sam: “Udana Biserka 44”...
– Da? – rekao je on dajući mi valjda znak da nastavim.
– “Ja sam u braku. Napaljena sam za sve poze i brz seks kod mene! Za brz kontakt nazovi...” Tu je i broj – rekao sam.
Ništa nije odgovorio pa sam nastavio čitati: “Učiteljica Zorka 50. Prava sam iskusna teta, napaljena uvijek, sama živim. Doktorica Ena 36. Usamljena dama, želim upoznati muškarca za vezu i brz susret! Baka Lili 66. Napaljena sam jako i tražim mlađeg muškarca za seks i druženje. Karla 20. Ako si usamljen i želiš ugodno društvo poput mene, javi se odmah! Usamljena Sandra 36”...
Sve brže i zadihanije čitao sam: “Napaljena sam i uvijek spremna za brzu akciju kod mene. Javi se da se upoznamo! Usamljena Štefica 30. Bez njega sam dvije godine i jako sam se napalila. Za kontakt nazovi... Napaljena Adela. Imam 54 godine, jače guze, velike sise i spremna sam upoznati se brzo. Za kontakt nazovi: 064 608 065.” – Ne mogu više izdržati – viknuo sam, bacio novine u ispovjedaonicu i istrčao iz crkve ravno u javni WC. Kada sam, s olakšanjem, izišao, vidio sam svog ispovjednika s mojim novinama u rukama. Izvadio je naočale, približio novine očima, stavio ih pod pazuho i izvadio mobitel.
Nije me primijetio.
Možda to i nije bio on.
O autoru:
Dubrovčanin, gospar iz Dubrovnika Luko Paljetak poznat je čitateljima kratke priče. Osvojio je nekoliko nagrada pa se neki često pitaju zašto opet on. Pročitajte njegove prijevode Shakespeareovih “Soneta” ili Chaucerovih “Canterburyjskih priča”. Teško je dosegnuti tu visoku razinu prijevoda, ali to nije došlo samo od sebe, nego velikim trudom. I u svakoj se njegovoj priči osjeća nemjerljivo velik trud.
Kad pročitam jednu ovakvu klišeiziranu priču, a to se događa sve češće i češće, uvijek si postavim pitanje: zašto se dobri i renomirani pjesnici ne zadrže na pisanju svojih pjesama nego silom žele ostaviti svoj trag i u prozi? teškoo je odgovoriti na ovo pitanje, vjerojatno ima veze s taštinom, odnosno karakterom. Radite ljudi, pobogu, ono što znate i u čemu ste dobri; nemojte bespotrebno silovati književnost.