Kad su se g. i gđa Černý vjenčali, prvo je valjalo odrediti gdje će živjeti i hoće li ostati u selu koje nijedno od njih nije zvalo svojim, već mjestom gdje su se upoznali, zaljubili i u zanosu nakon seoske vatrogasne zabave prerano napravili dijete, ili će se preseliti u obližnji gradić, oboma stran. Da su otišli iz sela, vjerojatno njihov jedinac ne bi poslije tako žeđao za gradom i završio u drugoj državi. Međutim, to se nije dogodilo.
Kad su g. i gđa Černý odlučili otići u penziju i odseliti se u gradić s tržnicom i hitnim prijemom, prvo je valjalo odrediti gdje će kupiti grobno mjesto. Vagali su nekoliko opcija. G. Černý nije podnosio tvrdokorno hrvatsko selo svoje supruge, dok gđa Černý, iako je prihvatila muževo češko prezime (premda bi, da žive u Češkoj, bila Černá, što bi joj bilo puno draže), nije najbolje prihvatila običaje njegove obitelji i nije htjela s njima dijeliti vječni mir u zemljici seoceta nadomak Daruvara. Da je gđa Černý pokupila malo više odrješitosti svoga oca, vjerojatno bi g. Černý opsovao na češkom (Hele, neser mě, vždyt' seš mimo? (Ne seri, si poludjela!)), a gđa Černý bi znala da je vrag odnio šalu, jer je g. Černý govorio češki samo kad bi se uzrujao ili napio. Međutim, to se nije dogodilo.
G. i gđa Černý, odlučili su se, kao i uvijek, za kompromisno rješenje. Predani kompromisnim rješenjima po pitanju ručka (meso, knedle i zelje), automobila (rabljena Škodovka), seksa (heteronormativno misionarski), ljetovanja (šest dana na Viru kod paní Kratochílové) ili pića (veliko točeno), što ih je osudilo na vječni život u limbu lišenog ushita, romantične opijenosti i nezaustavljivog smijeha, krenuše u obilazak groblja u njihovu kraju. Jedno bijaše prestrmo i bilo se teško popeti do praznih parcela. Drugo im pak bilo preravno, ta što ako se sve natopi kišom, neće da im lijesovi plivaju u vodi. Treće je imalo loš pogled, a četvrto nije imalo klupice. Peto nije imalo odvojen koš za lampaše, a šesto, isti vrag. Da se g. Černý nije na izlazu s trećega groblja u sandalama spotaknuo o srušeni spomenik palim junacima i začehnuo si odebljali palčani nokat, Sakra! (Dovraga!), vjerojatno bi odabrali to djelomično osunčano groblje s podnošljivim stubama. Međutim, to se nije dogodilo.
Stigavši kući, popisali su groblja koja su obišli, od prvog do šestog. Zatim si je pilsner iz kućne radinosti g. Černý natočio u kriglu koju je za posebne prilike držao u zamrzivaču i zapalio cigarilos od vanilije. Gđa Černý uzela je gemištarku i natočila hrvatski lager iz plastike. Počeli su zapisivati sve zamjerke i brzo ispunili desnu kolonu. Kako više nije bilo mjesta za nema dovoljno parkinga, stiskali su slova uz rub. Kad se i to ispunilo, na poleđini je završilo grobovi bez križa, a svoje je mjesto našlo i nema karte groblja. G. Černý bi uz svaku kritiku ispio pošten gutljaj, dok je gđa Černý i dalje pijuckala svoju plastičnu brlju. Da g. Černý nije fermentirao pivo iznad 20 stupnjeva, pa mu je posljednja šarža ispala prejaka, ne bio nalitej jako prase. Međutim, to se nije dogodilo.
"Do prdele, Vero", zavapio je g. Černý nakon dva sata analize i četiri piva nakon kojih ne bijahu ništa pametniji. "Jsem nalámanej jak boží chleba" (Slomljen (pijan) sam kao božji kruh, a još ne znamo gdje ćemo sresti tog Boga ili đavla), tužno se pohvalio, "a my ještě nevíme, kde toho Boha nebo d'ábla potkámé." Zgrabio je papir i ljutito ga razderao. Pokušao je ustati, ali ga je sila teža nezgodno povukla baš kad je napola ustao, pa se srondao pod stol, zajedno sa stolnjakom.
"Zaboga, Vojto!" skočila je gđa Černý, posve zanemarivši problematiku mjesta ukopa. Njezin je Vojtěch ležao u čušpjazu pepela, piva i grickalica, koje su vječno stajale na stolu u kristalnoj zdjelici poput kakvog čarobnog ukrasa. "Veruško", tepao joj je. "Jesam živ?"
"Jesi, Vojto, jesi", zbunjeno reče gđa Černý.
"Niš ne vidim. Jsem v hrobě, má lásko?" (Jesam li u grobu, ljubavi moja?) jaukao je Vojta, u kojem se tako ošamućenom od piva, udarca i grobova, kao za vraga, odjednom probudila nježnost i toplina.
"Dobro si, Vojto, samo si pijan k'o deva tresnuo glavom o stolac, pa u pod."
"Pomoz mi, zlatíčko." Gđa Černý odmaknula je teške tapecirane stolce, kupljene netom prije nego što se Martínek rodio, i čučnula pokraj muža. Primila ga je za ruku i počela ga uzaludno vući, natezati i čupati. Da g. Černog nije krasilo finih 150-ak kilograma, a gđu Černý stotinjak manje, vjerojatno bi ga izvukla i sve bi se brzo vratilo u stari uravnoteženi limb. Međutim, to se nije dogodilo.
Kad su najzad oboje shvatili da krhka gđa Černý ne može ni pedalj mrdnuti stropoštalog muža, povezaše se dugim, dugim pogledom. Vojta primi Veru za ruku i pomiluje ju: "Lezi pokraj mene." Iako nije bila u naponu snage, gđa Černý bila je okretna i s lakoćom se ugurala pod stol od hrastovine i legla uz Vojtu. Naslonila mu se na prsa i obgrlila ga iako joj je ruka sezala jedva do njegova srca. Nije se sjećala kad su se zadnje tako isprepleli.
"Znaš, Veruško, sad kad me sam vrag ovdje polegnuo ovako bespomoćnog u mraku, s pogledom samo na drvenu ploču stola, znaš što sam poželio?" upita g. Černý zureći pred sebe.
Gđa Černý prevrti zadnjih 40-ak godina i, dvoumeći se između piva i svinjetine, ipak stavi ulog na piće.
"A, ne, zlatíčko. Samo sam htio da legneš kraj mene. K čertu s hřbitovy s výhledem!" (Dovraga i groblja s pogledom!). Okrene se prema Veri, pogledaše se i prasnuše u smijeh.
--
Kad je stopalo u talijanskim cipelama glatkih potplata Martíneka Černog skliznulo niz gnjecavo blato na putu prema vrhu brdovitog groblja, povuklo je za sobom i pripadajuću nogu u otmjenim hlačama na crtu. Direktor Černý u hipu je zagnjurio dlanove u mulj ne bi li spasio barem lice, ako ne već i sako. Drugo mu je koljeno spasio buket krizantema koji se netom prije pada umjesno smjestio na strateško mjesto.
"U vražju mater", protisnuo je direktor Černý pomno odabranu kletvu, svjestan da se ipak nalazi na mjestu gdje nije nimalo prilično psovati Boga ili rođenu majku. Kržljavi je čovječuljak ustao i zagazio na prvi grob, zaključivši da će se jedino tako živ dokopati vrha. Grob po grob, hop po hop i za nekoliko skokova stiže na odredište. Suhi aranžman koji je ostavila ujna maknuo je s groba i položio nekoć žute, a sad od blata smeđe krizanteme. Izvadio je dva lampaša, a izgorjele strpao u vrećicu s osušenim cvijećem. Pogledao je sliku nasmiješenih roditelja koji su ga gledali sa spomenika i maramicom je obrisao od blatne kiše. Zatim je i maramicu tutnuo u vrećicu.
Okrenuvši se prema padini, shvatio je da je ionako blatan i da nema smisla paziti pri silasku. Zato se sjurio niz blatan drum zabadajući pete u glib i u sekundi stigao do upaljenog BMW-a u kojem ga je čekala žena ne mogavši pronaći mjesto gdje bi ostavili auto. Bacivši vrećicu s izgorjelim lampašima, blatnim maramicama i suhim cvijećem u jedinu kantu u podnožju, ljutito sjedne za upravljač i drekne: "Jebo ih ja, mogli su bar malo razmisliti gdje kupiti grob! Svaki se put userem."
Eh, da se direktor Černý nije odselio u bijeli svijet beskompromisnih rješenja, vjerojatno ne bi svake godine uništio još jedno odijelo uspinjući se na golgotu gdje mu se roditelji onako uspuhanom i blatnom cere od uha od uha. Međutim, to se nije dogodilo.
Otvori KEKS Pay
