Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Tik-tak

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
05. siječnja 2019. u 15:44 2 komentara 474 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Ranije toga dana, sredovječni neženja po imenu Amir Samet sve je analogne satove u svom novom stanu zamijenio digitalnim satovima. Ili je barem tako mislio.

Večernjakova kratka priča. Dobitnici Julijana Matanovic, Stjepan Tomas, Korana Serdarevic renomirana nagrada 54 godine 'Ranko Marinković' kroji književnu povijest

Gospodin Samet često se sa svojim malobrojnim prijateljima na vlastiti račun šalio kako ima dojam da svatko već na prvi pogled može pogoditi njegovu profesiju i socijalni status. - Zato sam i ostao neženja - podrugljivo bi im govorio. - Žene odmah shvate kakav dosadan i glupav život živim.

Bio je on oniži i proćelavi četrdesetpetogodišnjak s debelim naočalama i vječnom dvodnevnom bradom. Radio je kao činovnik u malom odvjetničkom uredu cijelih dvadeset godina. Nikad nije dobio promaknuće, a nikad ga nije ni tražio.

Svaki dan izgledao mu je identično. U šest ujutro bi ustajao, u osam počinjao raditi u uredu, te bi dovršio svoju smjenu točno u četiri popodne. Tek bi svake druge subote izišao u omiljeni bar popiti nekoliko piva s nekolicinom prijatelja. Ostatak slobodnog vremena provodio je uglavnom u svome podstanarskom stanu, gledajući televizor uz mlaku bocu piva iz frižidera i dostavljenu pizzu.

kratka priča Prekid

Međutim, usprkos autoironiji koju je ponekad ispoljavao, gospodin Samet smatrao se inače relativno zadovoljnim vlastitim životom. Imao je sigurno zaposlenje, što je bilo više negoli su mnogi ljudi mogli tvrditi za sebe. Uz to, u dvadeset godina predanoga rada napokon je uštedio dovoljno novca za kupnju malog, polunamještenog stančića od trideset kvadrata te se tako oslobodio podstanarstva.

Novi stan kupio je prije svega tri dana, a ove se subote napokon i uselio. Kupnja tog polovnog stana bila je, na neki način, vrhunac njegova života. Bio je silno ponosan što je vlastitim radom uspio steći nešto svoje.

Napokon je bio samostalan, slobodan, i svoj na svome.

I zato je tog subotnjeg popodneva jedna od prvih stvari koje je poduzeo kao novi vlasnik bila zamjena svih analognih satova u stanu digitalnim satovima.

Amir Samet cijelog je života imao problem sa satovima. Jednostavno nije mogao podnijeti zvuk kucanja sata, pogotovo navečer, kad bi pošao na spavanje. Uporno kucanje tik-tak-tik-tak moglo ga je držati budnim cijele noći.

KRATKA PRIČA Kratka proza u trapericama

Zbog satova je bio primoran odseliti iz svog posljednjeg podstanarskog stana. Doslovce je mjesecima molio stanodavce da mu dopuste da stare satove u stanu zamijeni digitalnim satovima. Nudio je da će sve to platiti iz vlastitoga džepa, te čak i nabaviti najskuplje digitalne satove koje se moglo kupiti u dućanu, pa ih ostaviti u vlasništvo njima nakon što on iseli. No stanodavci su bili odlučni u tome da stan, njihovo obiteljsko naslijeđe, mora ostati isti kakav je oduvijek i bio. Zato nisu htjeli ni čuti o zamjeni satova.

Gospodin Samet kod njih je proveo nekoliko dugih godina. Noću je bivao prisiljen spavati s čepićima od spužve u ušima. Kada mu je to postalo neizdržljivo, pokušao je svake večeri neprimjetno skidati satove sa zidova i pospremati ih u najdublje police ormara, te ih svakog jutra ponovno vraćati na zidove, prije negoli ga stanodavci obiđu. Bila je to čista ludost, no nije mogao drukčije.

Nije znao zašto ga kuckanje sata noću toliko uzrujava, iako je od te „manije“ patio već godinama. Nitko koga je poznavao nije imao sličan problem i svi su mu se smijali kad bi im pokušao predočiti što ga noću drži budnim. Znao je samo da mrzi taj zvuk. Podsjećao ga je na uporno udaranje sitnih čekića ili pak na zveckanje kakvih sitnih, nevidljivih lanaca.

No sad je napokon bio slobodan od nemogućih stanodavaca i mrske, neizdržive tiranije satova. Zato je Amir Samet tog subotnjeg popodneva - prvog popodneva provedenog u vlastitome stanu - bio sretniji nego što je bio već dugi niz godina. Prije večeri je sve satove prijašnjih vlasnika stana bacio na otpad i zamijenio ih digitalnim satovima.

KRATKA PRIČA Ispit (pre)zrelosti

Ispunjen osjećajem blaženstva, osluškujući tišinu nepomućenu užasnim štektanjem satnih mehanizama, gospodin Samet je nakon večernjih vijesti na TV-u pogledao neki stari film ispijajući pivo, a zatim se pripremio na počinak.

Utonuo je u svoj meki novi krevet kao u utrobu od paperja i prozračnih oblaka. Oči su mu gotovo odmah otežale.

Vrijeme je da nadoknadim sve one užasne, nepodnošljive noći, pomislio je pobjedonosno.

No baš u trenutku kad je počeo tonuti u san, postao je svjestan da njegova nova spavaća soba više nije savršeno tiha.

– Ne... Ovo nije moguće – uspio je protisnuti pridižući se iz ležećeg položaja i naćulivši uši.

Sobu je ispunjavao njemu dobro poznat zvuk: tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak...

Psujući i ustajući iz kreveta, Amir Samet bio je vrlo zbunjen i uzrujan. Kako je moguće da opet čuje kucanje? Da nije propustio baciti koji od starih satova iz stana?

Kratka Priča kratka priča Tata, ne lomi mi krila

Upalio je sva svjetla u stanu i obišao ga nekoliko puta, bivajući sve zbunjeniji. Nije mogao odrediti odakle kucanje sata dopire.

Zavirio je u sve ormare i stalaže koje je dobio sa stanom, te na kraju čak zavirio i u ormarić ispod sudopera, no nigdje nije mogao pronaći prokleti preostali sat. Nakon nekog vremena, unezvijereno kružeći prostorijama poput medvjeda u kavezu, Amir Samet došao je do nevjerojatnog zaključka: u kojoj god se prostoriji sat nalazio, njegovo kucanje se posvuda čulo jednako glasno.

Počeo ga je hvatati nekakav neodređeni strah. Prema svim zakonima logike, ono što mu se te večeri događalo nije se trebalo događati. Nije se moglo događati. No bilo je posve jasno da ni u novom stanu neće sklopiti oka sve dok ne pronađe misteriozni sat.

Zato je odlučio ponovno leći u postelju i neko vrijeme potpuno nepomično, u tišini, osluškivati mrsko kucanje ne bi li nekako odgonetnuo iz kojeg smjera ono dolazi.

STJEPO MARTINOVIĆ Lipari

Tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak...

Ležeći tako u krevetu, gospodin Samet došao je do uznemirujućeg zaključka. Bio je sve uvjereniji, ma koliko mu se to besmisleno činilo, da kucanje sata ne dopire negdje iz stana, već iz njega samoga.

Utišavši dah, napeto je osluškivao sve dok nije shvatio da to stravično tiktakanje dopire iz njegova prsnog koša. Kao da mi je netko, dok nisam pazio, u grudi ugradio bombu sa satnim mehanizmom, pomislio je.

Upravo tada osjetio je oštru, neizdrživu bol u lijevom dijelu prsa.

Ruke je grčevito pritisnuo na srce, boreći se za zrak i osjećajući se kao da ga netko probada usijanim žaračem posred tijela.

Bio je to infarkt i Amir je toga bio svjestan. Znao je da mu je vrijeme odbrojeno.

Prve noći u novom stanu! pomislio je. Nije bilo pravedno. Naravno da nije. Ta imao je samo četrdeset i pet godina! Nije posvećivao previše brige zdravlju, istina, ali valjda je zaslužio malo više od toga!

Blues za moju bivšu kratka priča Blues za moju bivšu

Valjda sam barem zaslužio da posljednje što čujem ne bude ovo prokleto kucanje!

Shvatio je, iako prekasno, da je tiktakanje od kojeg je toliko uporno bježao bilo zvuk ubrzanog trošenja vremena koje mu je bilo preostalo.

Njegovo srce još se jednom grčevito napelo, a zatim prestalo kucati.

Bomba je detonirala.

Amir Samet utonuo je u tišinu i mrak izvan granica vremena i prostora, kao kad se tone u crni ocean kojem se niti ne nazire dno.

No u tom trenu začuo je nepoznati glas kako ga doziva iz daljine:

– Amire! Otvori oči, Amire!

Otvorio je oči, obrevši se u crnoj i bezličnoj prostoriji koju nikad nije vidio.

Kucanje sata sada je, međutim, zamijenio ritmični zvuk koraka koji se približavaju iza njegovih leđa.

– Vrijeme je da krenemo – ponovno je začuo onaj isti nepoznati glas.

No gospodin Samet nije se usuđivao okrenuti i pogledati kome glas pripada. Umjesto toga je tek uspio ustrašeno protisnuti:

– Tko... ste vi? Kamo idemo?

– Doznat ćeš – odgovorio je glas. 

 | Autor :

 

O autoru

Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je objavljivao poeziju i prozu na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika, Fiction Playgrounds, Zvona i nari, itd. Objavljivan je u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express, The Split Mind, Universitas, Ulični fenjer i dr. Radovi su mu izašli u zbornicima Junaci urbane bede, Moj tata plače u kinodvoranama, Hrvatska mlada lirika 2, Petrinjske staze, More na dlanu, Zagreb na dlanu, Zborniku IV. gornjogradskog književnog festivala, te u Antologiji Jutra poezije i u Sferakonovoj zbirci naučne fantastike SFumato. Rukopis pjesničke zbirke “Razglednica od soli” javno mu je pohvaljen na natječaju Anđelko Novaković za 2017. godinu. Sa svojom pričom “Kolja, gdje ti je brat?“ ušao je u najuži izbor za književnu nagradu Sfera za 2018. godinu.

Pokretač je, urednik i novinar kulturno-zabavnog bloga Kurziv.net.

Detonantno izgaranje
Neželjeno detonantno izgaranje
Što je famozni „misfire“ koji često spominju u Top Gearu i The Grand touru

A1 izdvaja za Vas

  • stari_mačak:

    I što sada napisati? Način pripovijedanja i stil, izvrstan. Priča? Bez ikakve logike. Nije jasno zbog čega svaki stan koji gospodin Samet iznajmi ima hrpetinu analognih satova po zidovima. Nije jasno ni kako se dogodilo da i u novom stanu ... prikaži još! kojeg je kupio postoji sva ta sila satova („Prije večeri je sve satove prijašnjih vlasnika stana bacio na otpad i zamijenio ih digitalnim satovima.“). Ako su vlasnici emotivno vezani za satove (obiteljsko nasljeđe) zašto su ih uopće ostavili po zidovima nakon prodaje stana? A kraj priče? Pa u redu, gospodin Samet je doživio infarkt. Je li sve samo sanjao? Je li završio u bolnici? Je li se probudio negdje na nebu? To zna samo pisac priče. Ideja autora je vjerojatno bila dobra, ali je nije znao tekstualno realizirati. Sportski, rekli bismo – loša realizacija, bez zabijenog gola.

  • goran2hr:

    Mislio sam napisati da je priča odlična i da je Amir ušao u "Zonu sumraka", kad ono, umjesto velikog finala, bezvezan nedovršeni završetak. Možda se stvar spasi, kada iduće godine stigne nastavak "Tik-tak II" - Amir uzvraća udarac!