Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Prekid

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
29. prosinca 2018. u 11:49 3 komentara 507 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Oprosti mi. Kukavica sam. Nemam se snage suočiti s tvojom boli. Već neko vrijeme znam da se s tobom ne osjećam kao prije. Draga si mi, ali to više nije to. Bolje da odem sada i da jedno drugome ostanemo u dobrom sjećanju nego da među nama počnu svađe i ružne riječi.

Uzeo sam samo one stvari koje su zaista moje, sve što smo zajednički kupovali ostavljam ti. Nadam se da ćeš uskoro naći nekoga tko će te voljeti više i bolje od mene.

KRATKA PRIČA Kratka proza u trapericama

Marko“

 

Držala je list papira u ruci kao da ne razumije riječi koje su na njemu bile napisane. Um se borio protiv smisla rečenica pred očima. U dubini mozga jedan nježan, gotovo dječji glasić govorio je: Pa kako, kupila sam lignje za večeru... To što je kupila lignje koje on voli u njezinu se umu nikako nije uspijevalo spojiti s činjenicom da je on otišao.

 

Uzeo sam samo one stvari koje su zaista moje...

 

Nije joj se činilo da u stanu išta nedostaje... Pogleda oko sebe. Na polici s knjigama praznina. Pokraj fotelje nema stajaće lampe. U kutu, mali je stalak bez utega za vježbanje.

– Uzeo je svoje stvari – govorio je glas u njoj čudeći se što se riječi s papira podudaraju sa stvarnošću.

Uzeo je svoje stvari... To znači da se neće vratiti... Um se trudio tumačiti joj što se događa. Neće se vratiti.

Osjetila je kako su joj se noge počele tresti. Srušila se u fotelju. Zatim ustala. Odjurila u kupaonicu. Nema... nema četkice za zube, češlja, pribora za brijanje, nema... Nema ničega – panično je u njoj govorio glas. Nema ničega... Kako to? Kako je moguće? Pa jučer me poljubio za laku noć. Jutros... To nije moguće. Nije moguće samo tako... – Tražila je u sjećanjima neki nagovještaj ovoga što se dogodilo... – Kako nisam primijetila? Zašto mi nije ništa rekao? Mogli smo razgovarati... Što mu je smetalo? Zašto?

Ponovno pogleda pismo.

KRATKA PRIČA Ispit (pre)zrelosti

Draga si mi, ali to više nije to...

 

Samo tako? A more? A planovi za ljeto? Glas u njoj počeo je urlati. Samo tako? Tebi to nije to? Nakon četiri godine zajedničkog života? Nakon svega što smo zajedno proživjeli?

A dijete? Rekao si da bi volio imati dijete mojih plavih očiju... A sada?

Osjetila je grč u trbuhu. – Jednostavno ti ne vrijedim više? Ni toliko da sa mnom razgovaraš? Toliko sam nevažna?

– GADE!!! – zaurla. – Gade, okrutni gade! Mrzim te... – vrištala je jecajući.

Tuga i bol izlazili su u grčevitim trzajima. Mrzila ga je..., a čeznula za njegovim rukama.

– Ne zaslužuješ ništa od onoga što sam ti dala. Ništa nisi zaslužio. Ništa... –

Bol od čežnje za njim pretvarala se u mržnju pa se ojačano vraćala kao mučna i bolna želja... Na trenutke se činilo da njena utroba neće izdržati to bolno trganje...

– Moram nazvati nekoga.

Ali koga?

Marija je na poslovnom putu, ne može nikako sada slušati što joj se dogodilo.

Mama... Mama ne može slušati takve stvari... Gotovo je umrla kad ju je tata napustio. Sutra. Nazvat će nekoga sutra.

Obrisala je suze.

Idem van... Idem nekamo... Idem na kavu... Sama... Na pomisao da izlazi sama, zadrhti. Sama... Odsad će uvijek i svuda biti sama... Sama na kavi, sama na moru, sama u kući, sama, sama, sama... Ponor osamljenosti zjapio je pred njom... A onda se počela javljati i ona užasna, stravična misao... Polako se popela iz trbuha prema grlu, prijeteći zastala pa izletjela u kriku: Nikada... Nikada neću imati dijete... Već sam u trideset trećoj i opet sam sama... Nikada neću imati dijete...

I opet je neutješno plakala zgrčena na ležaju.

– Dosta. Dosta. Ne mogu više – ustala je i otišla u kupaonicu. Hladna voda na licu donijela je olakšanje. Umivala se nekoliko puta osjećajući svježinu i hladnoću na licu oteklu od plača.

– Idem van. Sama... Sama. – ponovi prkosno gledajući svoje crveno lice u zrcalu.

Obriše ga. Počešlja se. Namaže lice kremom, a usne nježnim ružem. Tek toliko da ne izgleda beznadno kako se osjeća.

Spremila je lignje i salatu u hladnjak. Polako se približila ulaznim vratima. A onda se okrenula da pogleda stan bez njegovih stvari – i izišla, polako i bezvoljno. Sporo se spuštala stubama.

Kratka Priča kratka priča Tata, ne lomi mi krila

Vani je bilo svijetlo iako je bila večer. Blaga ljetna večer, ne prevruća... Krenula je prema kafiću u kojemu su često zajedno čitali novine i pili kapučino. Išla je polako, gledajući pločnik pred sobom, u grudima noseći težinu.

Miris lipe pokraj koje je prolazila pozove ju da pogleda uvis. Prekrasno visoko stablo raskrililo je grane pune mirisnih cvjetova stvarajući duboki hlad nad klupom iznad koje se krošnja širila k nebu.

Osvrne se. Ulica je bila pusta. Polako se primakne klupi. U nosnicama ju je draškao miris lipe. Opet podigne pogled prema krošnji... Listovi ogromnog stabla nježno su treperili iznad njezine glave. Shvati koliko je tiho i ramena joj se opuste... Pod ogromnim stablom osjeti se zaštićeno. Sjedne.

Obgrljena tišinom dugo je gledala treperenje lišća... Zatvori oči. Osjeti kako joj se prsa nadimaju. I spuštaju.

– Dišem... – pomisli. – Dišem...

Sa svakim dahom tišina se blago slijevala u nju. Otapala je misli o prekidu, Marku, ljubavi, djetetu... Vlastiti dah tješio ju je iznutra i uzburkane misli postale su tihe, kao šapat... Ostao je samo miris stabla... povjetarac... zvukovi koraka u daljini... i slatkoća tišine.

– Dišem – shvati – bez napora... dah me miluje... a ja ne činim ništa... diše me... diše me život...

Nasmiješila se.

Bivalo je u njoj sve mirnije...

U prozračnoj tišini ispod stabla sve nježnije i sve snažnije osjećala je sebe.

I znala je...

STJEPO MARTINOVIĆ Lipari

– Voljena sam... od stabla... od vjetra... od tišine... od Beskrajnog Života...

I duboka, duboka povezanost sa životom, tako jednostavna, a tako snažna, prožela ju je cijelu.

Kad je otvorila oči, u toploj tami jedva je nazirala treperenje stabla.

– Božanski prijatelju – šapne. – Hvala ti.

Vratila se kući u grudima noseći tišinu. Bogatstvo samoće. 

 

O autorici

Autorica je rođena u Zagrebu 1961., profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti i radi u Zagrebu. Dosad je objavljivala članke i priče u časopisu Sensa i Večernjem listu, a suautorica je nekoliko udžbenika za učenje hrvatskoga jezika u osnovnoj školi.

SightRun
PAMETNIJE TRČANJE
Oduševljeni smo: Aplikacija koja spaja tehnologiju, trčanje i putovanja

A1 izdvaja za Vas

  • stari_mačak:

    Nakon četiri godine zajedničkog života on je pokupio svoje stvari i otišao, a nju je utješilo stablo.

  • goran2hr:

    Dobra priča. Bilo bi dobro znati i da li je on samo gad koji je otišao ili siroti koji je trpio dok je mogao? Tko je zapravo kriv? Ali valjda to onda više ne bi bila kratka priča. Autorima priča ... prikaži još! i kolegama Sretna Nova!

  • Kolumpar:

    A more? A dijete? A lopata? A cufleki i pompomi? I onda se najecala I nabrecala, i bome za pola dana shvatila što će joj koji k. kromanjonac uz tolike Fangorne i Entse na ovoj ludoj planeti.