Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Biciklist

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
19. siječnja 2019. u 14:30 1 komentara 530 prikaza
Pogledajte galeriju 1/3

Crni bicikl bio je pokriven prašinom. Zaboravljen, u šupi ispod gigantskoga nebodera, naslonjen na uvezana godišta Stripoteke, vreće cementa i gomilu radnog alata. Davor Kračun godinama je obećavao bivšoj supruzi Vesni rasteretiti pričuvni stambeni prostor, ali njihov brak bio je i prekinut uslijed neispunjenih obećanja, pravno nazvanih nepremostivim razlikama.

kratka priča Kratka priča Harfa

„Prestat ću s alkoholom!“, ponavljao je poput papagaja, doslovno, jer istovrsna ara krasila je kut prizemnoga stana s pogledom na rukometno igralište. Krletka s Arnoldom smjestila se uz šivaću mašinu, dopunski Vesnin kruh kojim je prehranjivala dvije muške uzdanice, nakon što je treća u suprugovom liku napustila njihov dom.

„Prestat ću s alkoholom!“, u besanim noćima kričao je brbljavi leteći stvor, mehanički, ptičje, ne znajući koliko je zla prouzročilo nepoštivanje izjavljenoga.

Ne, Davor Kračun nije bio nasilni alkoholičar, čovjek koji cjelodnevno cuga po trešnjevačkim birtijama, dođe doma pa istuče ženu i djecu. Nije bio ni stereotipni pijanac iz plitkih priča i jeftinih stihova kojima se populistički autori pokušavaju dodvoriti javnosti. Inženjer elektrotehnike, terenac u „Končaru“ od prvoga radnog dana, ljubitelj ruske književnosti, talentirani kuhar, prorok i erudit koji je u vidljivim žestokim pićima utapao nevidljivu nepravdu.

Desetljećima je Vesna tolerirala njegova beskrajna dnevna opijanja, neovisno je li riječ o obiteljskim slavljima, službenim putovanjima, povratku s placa, višesatnim „kavama“ s kumom i najboljim prijateljem Josipom.

KRATKA PRIČA Tik-tak

„Imaš teletine s gljivama u umaku, pa odmori poslije“, znala je kratko reći pijanom mužu prije nego što se povuče u šivaći kutak, okružena krojevima iz „Bazara“ i „Svijeta“, oslonjena na svijet gdje šavovi nisu pucali tako lako poput onih životnih.

Dok su bili mlađi, sinovima je lagala o tatinu, odnosno suprugovu umoru. Kad su klinci postali srednjoškolci, njihovi roditelji već su odavno bili rastavljeni.

Domovinski rat dokrajčio je Davora. Pojedine slike, poput oca ubijenoga u Pakracu na kućnom pragu od četničke ruke, i to godinu poslije „Bljeska“, nikada nisu izašle iz njega. Sanjao je povratak, obnovu, sadnju povrća, noćna čitanja Čehova i Dostojevskog, vožnju crnim biciklom do Lipika. Ali ništa nije poduzimao. Prepuštao je životu vođenje igre, poigravanje bez čvrstoga uporišta. Iznajmio je jazbinu u predgrađu metropole, napunio ju osnovnim potrepštinama, svjestan kako trune svakodnevno, i on i dotrajala podstanarska soba.

Umjesto stanovanja s druge strane vrata na kojemu i piše njegovo prezime, gdje mu bivša žena nakon šivanja sprema najukusniji džem na planetu i kuha čajeve od stotinu biljaka, a sinovi vuku na sportske terene, umjesto stanovanja u stanu uz potok, preko puta tvrtke kojoj je dao čitav radni vijek, Davor je izabrao samoću, kajanje, alkohol. Samo je uporni Arnold ponavljao toliko puta izrečenu misao.

kratka priča Prekid

Klatio se Davor, umoran i podbuhao od alkohola, nabacivši dvadeset kilograma u kratkom roku, oćelavjevši na mnogo dulje staze. Zaudarao je znojem i konjakom po tramvajima i autobusima, na rubovima ZET-ovih zona, tamo gdje nada živi svitanjem, a svaku ambiciju gase variva od kelja i mahuna. Besmrtna jela siromašnih smrtnika.

Zapuhan već nakon nekoliko koraka, poželio je uhvatiti kondiciju bračnim Rogovim biciklom. Ali uzalud. Njegova profesionalna odgovornost i snovi trajali su do jutarnje travarice u „Špajzu“, kako su zvali radnički bife.

„Davore, važan je sastanak danas, nemoj pretjerivati, otkazat će Švabe narudžbu trafostanica“, tek poneki glas savjesti javljao se s vremena na vrijeme, no ubrzo je nestajao gonjen novom, ponavljajućom 0,05 dozom, koja je poput infuzije kapala iz naglavačke postavljene boce sa zelenom, šibenskom etiketom. I praznila se za šankom brže od medicinskih otopina u krevetu.

„Prestat ću s alkoholom“, odzvanjao je u Davorovu alkoholnom bunilu, dolazeći u privremeni kutak koji je postajao sve trajniji. Trijezneći se, ponekad bi samoga sebe u mašti poslao na liječenje u bolnicu u Vinogradskoj ulici.

KRATKA PRIČA Kratka proza u trapericama

„Loš naziv ulice za nekoga tko bi se poželio izliječiti od alkohola“, ironično se nasmijao, bježeći od Kliničkoga bolničkog centra “Sestre milosrdnice” i vlastitih bezalkoholnih ideja.

Vesna je strpljivo čekala Davorov dolazak. Odavno se nije nadala promjeni, ni novoj prilici nekadašnjem braku, no željela je vidjeti zdravoga čovjeka. Zdravoga nekoj drugoj, zdravoga u skladu s mogućnostima tijela i duha, ali zdravog.

Sinove je posrnuli končarevac viđao sve rjeđe ne želeći se miješati u Vesnin odgoj. Želio je da sva trojica krenu prema obnovljenom Pakracu, sjednu na trijem iznad robne kuće „Budućnost“, udahnu slobodni zrak dok Davor peče svinjetinu s krumpirima, najprije kuhanima, a potom samo nakratko zapečena dok im kora porumeni. Obožavao je male kulinarske tajne.

Ništa nije bilo stvarno. Sanjao je prošlost.

Željela je Vesna popričati s njim, čak mu se i ispričati ako je ona svojim potezima pogoršala situaciju, iako je poznavala Davorovu ovisnost u dušu, znajući kako tijelo očajnički treba alkohol, i da nema krivca u toj vječnoj gladi organizma. 


KRATKA PRIČA Ispit (pre)zrelosti

“Ovisnik uvijek nađe način doći do željenoga“, čula je tisuću puta iz usta stručnih osoba. Ostaci ljubavi još su disali u njoj. Papirologija je poslala supružnike prema različitim peronima, ali činjenica roditeljstva bila je dovoljna barem za pristojnost ljudske brige.

Stan u neboderu imao je trideset kvadrata, a krojačka plaća premalena pokriti režije i prohtjeve sinova. Čitala je uglavnom stručnu literaturu, a rijetko, kao slatki grijeh nakon rastave, časopise koji kopaju po privatnim životima slavnih osoba, osluškujući spavaju li njezini anonimni sinovi. Na drugom kraju velegrada, u smrdljivoj jazbini, jednako smrdljiv od travarica i duhana, svodio je Kračun protiv Kračuna sve (ne)plaćene račune.


“Uvijek je nedostajao samo jedan korak“, vrtio je Davor filmsku vrpcu ranih dana, zaposlenja, pirovačkih obiteljskih ljetovanja kod strica Mladena, vidio blistavu ženu u haljini boje zapadne Slavonije i nasmijane sinčiće u identičnim majicama s likom „papa Štrumpfa“.

„Ima li još puno?“, zapitkivali su poput crtanoga predvodnika plavo-crvene obitelji, dok ih je vodio na sladoled. Unatoč kadru davnoga ljetovanja, nenadano prizvanom u svijest, nije znao odgovoriti na pitanje je li ikad bio sretan.

Kratka Priča kratka priča Tata, ne lomi mi krila

Prepuštao je noćnom sjevernom vjetru odnijeti sve ono što bi moglo zaboljeti.

„Mogu li ujutro doći po bicikl?“, bez pozdrava je telefonski upitao „ljubav doživotnu“, kako joj je tepao, iznenadivši podjednako i sebe i nju jasnoćom namjere.


“Nema problema, čeka te na poznatom mjestu, ako mene i ne bude kod kuće, dečki će otvoriti!“, slagala je na brzinu, jer nikakav dogovor nije imala.

„Ma da vas malo oslobodim smeća, najvećega ste se odavno riješili“, živcirao je Vesnu nepotrebnim primjedbama.


“Daj ne budali, bit će nam drago ako dođeš, mogu potopiti grah“, osjetila je kako još titra u njoj ljubavnički osjećaj, razigrano tijelo, nemiran duh. Prešla je rukom preko bokova, sluteći vatru neponovljivih ljetovanja.

„Znaš da tanjur tvoga vatrenoga graha nikad neću odbiti“, pristojno je uzvratio.

STJEPO MARTINOVIĆ Lipari

Želio je krenuti trijezan prema bivšem domu. Izvadio je bijelu, jedinu čistu košulju iz ormara nagrizena moljcima i vremenom. Odvrnuo je slavinu u kupaonici, kako bi mirisan krenuo na Remizu. Osjećao se kao da ide na prvi spoj. Prošla mu je glavom kasna jesen sedamdeset i neke, miris vrućih kestena na tramvajskom okretištu, večernja kupovina sutrašnjih novina, nehajno zviždanje kako bi odagnao tremu pred Vesnin dolazak. Izgledala je neodoljivo, modni žurnal, filmska zvijezda s punđom. Nije imao riječi kada se pojavila djevojka iz požeškoga kraja, divlji kesten „zlatne doline“, sada nasukan na uzvodnim savskim obalama.

„Bože, zar sam tako lako upropastio ono što se teško stjecalo?“, pomislio je sutradan, hodajući uz mjesto prvoga rendesa. Kupio je ex supruzi žutu ružu u lokalnoj cvjećarni, sinovima omiljene mliječne čokolade iz majčinoga grada, odlučno projurivši pored opjevane birtije gdje su kondukteri dovršavali svoje pijane velegradske krugove. Oblizivao se za travaricom, odlučan da bude jači.

Ugledao je bračni neboder, gledano s juga posljednji u trolistu socijalističke gradnje. Obradovao se obiteljskom prizoru. Poljubit će sinčine i Vesnu, pojesti porciju glasovitoga grah, otključati šupu, uzeti bicikl, očistiti ga, odvesti se u predgrađe prdeći slobodno. Ili možda ipak ostati, prespavati?

Blues za moju bivšu kratka priča Blues za moju bivšu

Dumajući, srušio se na nasipu pored potoka, sa srcem preslabim pojmiti sve ono što bi mozak trebao odraditi. Dolazak zavijajućih kola hitne pomoći nesuđeni biciklist gledao je sa sigurne, nedostižne udaljenosti.

„Prestat ću s alkoholom!“, uzalud je dozivao Arnold najavljenoga gosta.

Ako bi na pakračkom grobu, gdje počiva pokraj ubijenoga oca, bilo dopušteno napisati život Davora Kračuna u jednoj rečenici, ona glasi :

„Nije se odvezao od samoga sebe.“

 | Autor :

O autorru

Tomislav Šovagović rođen je 16. prosinca 1976. godine u Šibeniku. Unuk Franje i Eve, Ivana i Katarine, sin Josipa i Jadranke. Evin brat, Josipov i Katarinin ujak. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima i Institutu za teološku kulturu laika. Objavio je četiri zbirke priča i jedan roman. Prvijenac „Rudnik čvaraka“ dobio je nagradu „Josip i Ivan Kozarac“ 2012. za knjigu godine. Živi s knjigama i pločama u zagrebačkom naselju Rudeš.

Filmushka
PROMO
Video: Ovo su filmovi koje ćete moći besplatno pogledati na Filmushki

A1 izdvaja za Vas

  • stari_mačak:

    U Hratskoj trenutno živi oko 300.000 alkoholičara. Ovaj esej je samo podsjetnik na jednog od njih, mrtvog, koji je imao bicikl. Gdje je priča?