Turkmenistan, smješten na povijesnoj trasi Velikog puta svile, jedna je od najslabije poznatih, najmističnijih i najzanimljivijih zemalja Srednje Azije. Spoj futurističkih gradova od bijelog mramora, drevnih utvrda u pustinji Karakum i kulturne baštine nomadskih naroda čini ovu državu nezaboravnom destinacijom za putnike željne novih iskustava.
Bio sam u prvoj turističkoj grupi iz Hrvatske koja je ušla u tu, donedavno zatvorenu zemlju koja je površinom oko devet puta veća od Hrvatske, ali populacijom tek dvostruko veća – stanovnika je nešto više od sedam milijuna, a više od 86 posto su Turkmeni. Sam je ulazak bio prilično dramatičan. Između zgrada granice Uzbekistana i Turkmenistana vozi se u rasklimanom kamionu, zajedno s koferima, oko dva kilometra jer samo kamioni smiju prelaziti cestovnu granicu. Prijelaz granice trajao je oko dva sata iako smo bili jedini turisti. Putovnice su nam pregledavala najmanje desetorica graničara, od kojih većina nije imala pojma što i zašto gleda, ali, eto, oni rade svoj posao. Iako smo sve vize imali riješene unaprijed.
Drugačije ne može, zasad. Između granica je ničija zemlja i bodljikava žica te kontrolni tornjevi s naoružanim vojnicima graničarima. Inače, ove su dvije zemlje u prijateljskim odnosima. Prije ulaska smo zamijenili dolare na crnom tržištu i dobili četiri puta više nego u mjenjačnicama pa su troškovi hrane i suvenira u ovoj zemlji naglo postali vrlo jeftini. Spomenimo odmah, tamo rijetko tko zna engleski; stariji znaju samo ruski pa je najbolje pokušati s mladima koji engleski počinju prihvaćati i učiti.
S druge strane nas je čekao udoban autobus pa smo krenuli prema starom gradu Merv. Cesta je bila nešto najgore što se može zamisliti. Asfalt koji je netko razlio prije dvadesetak godina i zaboravio. Dio puta autobus je vozio po pustinjskom pijesku paralelno s cestom. Brzina? Oko 20 km na sat. Kad smo nakon nekoliko sati stigli do grada Maryja, koji se nalazi na 30 km od Merva, kao da smo došli u drugi svijet. Velebne zgrade od bijelog mramora, široke avenije, parkovi i moderni japanski automobili. Pokraj grada se nalaze ruševine našega prvog cilja, antičkog grada Merv koji je upisan kao UNESCO-ova riznica povijesti. Bio je jednim od najstarijih i najvažnijih gradova na Putu svile. Nekada, u 12. stoljeću, veći od Bagdada te možda najveći na svijetu s više od milijun stanovnika. Nakon mongolske invazije 1221. godine njegov se sjaj naglo ugasio, ali ruševine i danas svjedoče o jednoj od najvećih urbanih civilizacija srednjeg vijeka.
Za ljubitelje povijesti, Merv je apsolutan vrhunac putovanja u ovom dijelu svijeta. Osnovan je u 3. st. pod nazivom Margiana. Spominje se u antičkim perzijskim spisima kao Mouru. Bio je sjedište namjesnika Perzijskog Carstva, ali je u posjed Arapa došao u 7. stoljeću. Služio je kao baza za širenje islama u Središnju Aziju i poslije Kinu. Služio je i kao glavni grad seldžučkog sultana Sandžara i njegovih nasljednika. Nakon što su ga uništili Mongoli, obnovljen je u 15. st., ali je izgubio nekadašnje značenje. Dospio je i pod rusku okupaciju 1884. godine. Sačuvano je nekoliko mauzoleja, džamija i dvoraca iz 11. i 12. st. Mongoli su imali znatan utjecaj na razvoj Turkmenistana tijekom 13. stoljeća. Tijekom osvajanja pod vodstvom Džingis-kana veliki dijelovi regije bili su uništeni, gradovi razoreni, a stanovništvo ubijeno ili raseljeno, što je privremeno usporilo gospodarski i kulturni razvoj. Može se reći da se ova regija generacijama nije oporavila od mongolskog uništavanja ljudi, gradova i znanja. Ipak, s druge strane, njihova je vladavina otvorila put za integraciju u šire trgovačke mreže, uključujući Put svile, jer su Mongoli uspostavili stabilnost u većem dijelu Središnje Azije.
Slijedio je Ašgabat ili Așgabat, poznat od 1919. do 1927. godine kao Poltorack; glavni je grad Turkmenistana s više od 712.000 stanovnika. Leži u oazi u podnožju Kopet Daga, nedaleko od granice s Iranom. Grad je, dakako, kulturno središte sa svojim kazalištima i muzejima, i sveučilištem osnovanim 1950. godine, Akademijom znanosti osnovanom godinu dana poslije, visokim školama. U njemu je industrija stakla, cementa, građevnog materijala, prehrambenih proizvoda, automobilskih dijelova, pokućstva, a ćilimarstvo je svjetskoga glasa. Važno je čvorište Transkaspijske željezničke pruge koja povezuje Türkmenbaşy sa Samarkandom i Transkarakorumske pruge, koja ide od Aşgabata do Daşoguza, koja je izgrađena 2006. Tamo je i međunarodna zračna luka. Nastao je 1881. oko ruske utvrde na stjecištu karavanskih putova. Naglo se razvio zahvaljujući Transkaspijskoj željezničkoj pruzi, na kojoj se našao 1885. Za katastrofalnoga potresa 1948. grad je razrušen, a poginulo je 110.000 ljudi. To su povijesne činjenice o glavnom gradu Turkmenistana.
Do Ašgabata ima oko 360 km ili šest sati vožnje kroz pustinju, a zadnji dio je autocesta. Prije ulaska u glavni grad posjetili smo ergelu konja Akhal-Teke, koji su i simbol te ponos Turkmenistana. Pustinjski "zlatni konji" jedna su od najstarijih i najcjenjenijih pasmina na svijetu. Nevjerojatne metalno zlatne boje, presijavaju se na suncu pustinje poput mitskih bića. Upravo su ti konji nekad u ratovima bili prevaga na strani Turkmena. U blizini je veliki hipodrom, naravno, od bijelog mramora, na kojem se redovito održavaju utrke. Taj kompleks namijenjen konjičkim natjecanjima dovršen je 2011. godine na površini od 90 hektara, a stajao je ondašnjih 106,800.000 dolara. Tribine za gledatelje imaju kapacitet 7000 ljudi. Na prvom katu ispod tribina nalaze se pomoćni, administrativni i uredski prostori. Na drugom katu nalaze se gledateljske lože i kafić, u kojem se poslužuje tradicionalna turkmenska kuhinja. Na trećem katu nalazi se hotel s 52 sobe i službena tribina. Četvrti kat rezerviran je za VIP tribinu. Kompleks također uključuje restoran, jurte za goste, kantine na otvorenome i amfiteatar. Interesantno, 2013. godine predsjednik Gurbanguli Berdimuhamedov uspio je pasti s konja nakon što je pobijedio u utrci.
Za mene je ovaj grad i po tomu i mnogočemu drugome jedan od najneobičnijih i vizualno najdojmljivijih mjesta u Aziji. Recimo, ondje je najveći unutarnji panoramski kotač na svijetu. Ovaj u Kulturno-zabavnom centru Alem visok je 95 metara, najviši takav u unutrašnjem prostoru, napravila ga je talijanska Grupa Fabbri specijalizirana za strukture zabavnih parkova. Panoramski kotač oko kojeg je građevina zapravo je zatvoren unutar toga. Dio je velikog zabavnog kompleksa. Kabine su klimatizirane, što je važno zbog vrućih ljeta u Ašgabatu, gdje temperature mogu prijeći 40°C. Iz kotača se pruža pogled na bijeli grad poznat po monumentalnoj arhitekturi. Alem Wheel je dio ambicioznih projekata tadašnjeg predsjednika Gurbangulija Berdimuhamedova, koji je gradio Ašgabat kao "grad budućnosti" s mnoštvom megalomanskih građevina. Kotač je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao najveći zatvoreni panoramski kotač u to vrijeme.
Grad je poznat po raskošnoj arhitekturi od bijelog mramora, širokim avenijama i monumentalnim fontanama koje mu daju gotovo futuristički izgled. U velikoj je mjeri obnovljen i izgrađen tijekom posljednjih desetljeća, pa djeluje uredno, simetrično i izrazito planirano. Središte grada obiluje monumentalnim zgradama, državnim palačama i parkovima s pomno održavanim zelenilom. U jednom smo parku vidjeli dva stabla koje su zasadili bivši predsjednici Mesić i Josipović. Bilo je to prije 11 godina kada je zemlju najprije posjetio tada bivši predsjednik Stjepan Mesić, a za njim otišao tadašnji predsjednik Ivo Josipović s grupom naših gospodarstvenika.
Moderni šoping-centar, koji je bio preko puta našega velebnog hotela, bio je pun moderno odjevenih, uglavnom mladih ljudi koji su sjedili u restoranima ili obilazili trgovine baš kao bilo gdje u Aziji. Po danu su sve studentice u istim crvenim, dugim haljinama i nepokrivene kose, dok njihovi kolege nose crna odijela i bijele košulje te crne kravate. Slično je i u srednjim školama, osim što djevojčice nose zelene haljine. Najviše ih se vidi na autobusnim stanicama. Grad je enormno velik pa zapravo nitko, osim u starom dijelu, ne hoda po ulicama. Promet je gust, a svi su automobili uglavnom noviji japanski i korejski. Nisu više samo bijeli jer je ta odredba ukinuta.
Ašgabat je poznat i po brojnim Guinnessovim rekordima – od najveće koncentracije bijelog mramora do najvećega zatvorenog panoramskog kotača. Unatoč svojoj monumentalnosti, grad ima i mirniju stranu: lokalne tržnice, muzeje i tradicionalne četvrti nude uvid u turkmensku kulturu. Atmosfera je istovremeno luksuzna i pomalo nadrealna, jer grad spaja sovjetsku prošlost, srednjoazijsku tradiciju i modernu arhitekturu u jedinstven urbanistički mozaik.
Hrana se temelji se na baštini nomadskih jela. Najpoznatije jelo je plov – riža s mesom i mrkvom i drugim povrćem koje se može pronaći jer to nije uvijek bilo lako u stepama i pustinjama. Popularan je i šašlik – ražnjići od uglavnom goveđeg mesa, a ponekad i devina. Jedu se razne lepinje poput chureka. Jela od janjećeg mesa su specijalitet, no ta janjad bi kod nas već bila ovce prema veličini. Dograma je tradicionalno svečano jelo, radi se o kruhu natopljenom juhom s mesom. Popularne su manti poput raviola, u ovom slučaju punjenih mesom, te gutap, pržene pite s mesom ili povrćem.
Od pića je najvažniji čaj, obično je riječ o zelenom, koji se pije uz svaki obrok i služi gostima kao znak dobrodošlice. Pije se i chal, fermentirano devino mlijeko koje se preporučuje strancima zbog čestih probavnih smetnji, te ajran, razrijeđeni slani jogurt. Dolaskom migranata ovu vrstu jogurta možete sve češće pronaći i kod nas. Alkohol nije dio tradicionalne kulture zbog islamskog utjecaja. U gradskim međunarodnim restoranima i hotelima može se naći pivo ili uvozno vino. Cijene su visoke ako se mijenja prema službenom tečaju, no na crnom tržištu tečaj bude i četiri puta viši pa se sve čini jeftinim.
Krenimo dalje. Prastara prijestolnica Partskog Carstva Nisa te UNESCO-ov lokalitet nalazi se nekoliko kilometara od Ašgabata. Ovdje se čuvaju ostaci jednoga od najmoćnijih carstava staroga svijeta – Parta. Uspon i globalno povijesno značenje Nisa je imala između 3. st. pr. Kr. i 1. st. po. Kr., kao ključno središte rane partske države, jedne od najvećih sila tadašnjeg svijeta. Od stjecanja neovisnosti 1991. godine, Turkmenistan je u svom političkom razvoju imao mali broj lidera, ali izrazito snažnih figura. Njihova vladavina definirala je unutarnju politiku, međunarodni položaj zemlje te svakodnevni život građana, uz naglasak na stabilnosti, kontroli i specifičnom političkom identitetu.
Prvi predsjednik Saparmurat Nijazov vodio je Turkmenistan od 1990. sve do smrti 2006. godine. Poznat pod titulom Turkmenbaši (Otac Turkmena), Nijazov je izgradio snažan kult ličnosti. Njegova vladavina obilježena je autoritarizmom, radikalnom centralizacijom moći i nizom neobičnih reformi, poput preimenovanja mjeseci u godini i izgradnje monumentalnih kipova. Istovremeno, bio je zaslužan za stabilizaciju države u turbulentnim postsovjetskim godinama te očuvanje energetskih prihoda putem izvoza plina. Nakon njegove smrti vlast preuzima Gurbanguli Berdimuhamedov. Njegov dolazak mnogi su vidjeli kao mogućnost za liberalizaciju, no on je nastavio autoritarni politički model, uz istodobnu izgradnju vlastitog kulta ličnosti. Poznat po promoviranju sporta, modernizaciji infrastrukture i ambicioznim građevinskim projektima, Berdimuhamedow je vodio zemlju prema većoj izolaciji, ali i infrastrukturnom razvoju, posebno u glavnom gradu Ašgabatu.
Odredba da automobili u Turkmenistanu moraju biti bijele boje uveden je tijekom njegove vladavine. Berdimuhamedov je navodno vjerovao da je bijela boja "sretna", pa ju je preferirao u arhitekturi i vozilima. Glavni grad Ašgabat izgradili su turski i francuski građevinski giganti koristeći talijanski bijeli mramor, prema viziji dvojice autoritarnih predsjednika koji su grad željeli pretvoriti u simbol "čistoće i luksuza". Estetika bijelog mramora je na gotovo svim javnim zgradama.
Nalaze se i u Guinnessovoj knjizi rekorda kao grad s najviše bijelog mramora na svijetu. Uvezen je uglavnom iz Italije. Ne mogu zamisliti taj logistički pothvat transporta tisuća tona mramora u zemlju bez pristupa moru. Godine 2022. predsjedničku dužnost preuzima njegov sin, Serdar Berdimuhamedov, čime Turkmenistan ulazi u novu fazu svoje političke povijesti. Njegov izbor označen je kao nastavak obiteljske dinastije, dok međunarodni promatrači prate hoće li mladi predsjednik uvesti ikakve reforme. Zasad se zemlja otvara turizmu iako je teško doći do ulaznih viza. Navodno je ove godine bilo više od 15.000 posjetitelja, a među njima i prva grupa iz Hrvatske u organizaciji agencije Putolovac. Najavljeno je uvođenje online viza sljedeće godine.
Tri predsjednika u više od trideset godina dovoljno govore o političkoj stabilnosti, ali i o zatvorenosti sustava. Turkmenistan ostaje zemlja bogata prirodnim resursima, ali s neizvjesnom političkom budućnošću, u kojoj svaki novi predsjednik definira smjer nacije gotovo bez opozicije. Turkmenistan je zemlja kontrasta, gdje se beskrajne pustinje susreću s bogatom poviješću i kulturom. Njegovi prirodni fenomeni, poput kratera Darvaza, oduzimaju dah i pokazuju snagu prirode. Priču o ovom fenomenu sigurno ste puno puta čitali po raznim portalima ili na zadnjim stranicama novina. Ova plamteća rupa nalazi se u pustinji Karakum u blizini sela Derweze ili Darvaz, a otprilike je 260 kilometara udaljena od glavnoga grada Ašgabata. Smatra se da je kapacitet nađenog prirodnog plina u rupi jedan od najvećih na svijetu.
Ime Vrata do pakla rupa je dobila zato što gori još od 1971. godine kada je i pronađeno nalazište. Promjer rupe je otprilike 70 metara, dok je dubina oko 20 metara. Sam događaj zapaljenja bizaran je, jer su sovjetski znanstvenici koji su nalazište otkrili mislili da je riječ o nalazištu nafte. Ipak, bila je riječ o plinu, a početkom iskopa otvorio se krater iz kojeg je počeo izlaziti opasni metan, koji se širio po okolnim selima zbog čega je i umrlo nekoliko ljudi. Donesena je odluka da se plin zapali misleći da će izgorjeti za nekoliko dana. A gori još i danas. Pokraj kratera je turističko naselje tradicionalnih jurti u kojima se spava jer nema druge opcije. Tradicionalni običaji, arhitektura i nomadski način života čuvaju autentičnost i posebnost ove zemlje.
Posjet Turkmenistanu pruža iskustvo spajanja prošlosti i sadašnjosti, mira i avanture. Za svakog putnika ova zemlja je otkriće koje ostaje u sjećanju zauvijek. Zaista je tako i drago mi je što sam je posjetio prije najezde turista, koja će sigurno doći baš kao i u susjedni Uzbekistan te druge zemlje Središnje Azije. Zovemo ih – Stanovi – što zapravo znači zemlja. Veliki narodi poput Kazaha, Turkmena, Uzbeka i ostali tek trebaju izgraditi suvremene države, nakon stoljetne ruske okupacije, ali su na najboljem putu jer imaju mlado stanovništvo i prirodne resurse. (Priredio: Zoran Vitas)
Otvori KEKS Pay
