Matija Dvorneković (31) nakon pobjede nad Hajdukom (2:1), koja je Gorici donijela prvo mjesto u HNL-u, još jednom je poveo pjesmu u svlačionici.
– Imamo bekove, imamo halfove, imamo forove što daju golove, hoćemo golove, hoćemo pobjede...
Kako je nastala ideja da se baš ta pjesma pjeva nakon svake pobjede?
– Ideja se javila prije tri godine kada je trener Gorice, koja se tada natjecala u Drugoj ligi, bio Ivan Prelec, moj vjenčani kum. Zamolio me da smislim nešto, nekakvu motivaciju za dečke. I tako je krenulo. Danas tu pjesmu u svlačionici ne pjevaju samo seniori već i limači, zagići, pioniri, kadeti i juniori Gorice – kaže Matija.
Stranci brzo nauče pjevati
Znaju li stranci riječi pjesme?
– Ako ne znaju, nauče. Imamo u svlačionici jedan poster na kojem su napisane sve riječi pa pjevaju. Čak znaju i značenje riječi – istaknuo je Matija.
Ove sezone često se pjeva u svlačionici Gorice. Nakon sedam kola vodeća ste momčad HNL-a?
– Super smo krenuli u sezonu. Vjerujem da se možemo zadržati u vrhu sve do kraja. Ne kažem da ćemo biti prvaci, ali da bismo mogli izboriti Europu, mogli bismo – istaknuo je veznjak Gorice.
Protiv Hajduka bilo je dosta stresno, VAR se uključivao barem desetak puta?
– Najviše sam se bojao da će ponoviti Hajduku izvođenje jedanaesterca na samom kraju utakmice kada je Kahlina obranio put Jairu. Srećom, nije se dogodilo ponavljanje pa sam uzeli sva tri boda – rekao je Dvorneković koji trenira nogomet od šeste godine.
– Počeo sam u tadašnjem Radniku, no kao mlad igrač Rajko Magić, tada sportski direktor Slaven Belupa, odveo me u Podravinu. Igrao sam za Slaven, Koprivnicu, Križevce. U jednom trenutku moj menadžer našao je klub u Rusiji i tako je počela moja ruska avantura od četiri godine. Igrao sam za Nižnji i Volgu iz Novgoroda te Torpedo iz Moskve. Naučio sam odlično ruski jezik, a najteže su mi pala duga putovanja. Znali smo putovati avion po osam-devet sati. Hladno i nije bilo toliko. Samo sam jednom igrao na minus 18 stupnjeva protiv Kubana. Inače, u Rusiji sam živio sa suprugom, tu nam se rodio prvi sin...
U Rusiji vas je zadesila i obiteljska tragedija?
– Da, u 19. godini umro mi je brat Filip. Bolovao je od meningitisa. Bio je stopostotni invalid. Vijest su mi javili kada sam bio u karanteni prije utakmice. Naravno, odmah sam uhvatio prvi avion i vrtio se doma. Dobio sam sedam dana slobodno od kluba. Bilo je teško, ali život ide dalje. Evo, već je prošlo devet godina otkako ga nema – kaže Matija.
Obožavao nindža kornjače
Nakon Rusije slijedi povratak u Goricu, pa odlazak u Albaniju i Island.
– U Albaniji nam je bilo super. Da danas pitate suprugu Ivanu kamo bi se najradije vratila, odgovor bi bio Tirana. Igrao sam za Kukësi i osvojili smo tri domaća trofeja. Ondje je nogomet jako popularan pa sam u to vrijeme morao zastati kod svakog pekara, postolara ili mesara na putu od moje zgrade do treninga. Naučio sam dosta albanskih riječi tako da se danas mogu sporazumjeti s njima bez problema. Što se tiče Islanda, tu se nisam puno zadržao, nekoliko mjeseci. To je jedna sasvim druga kultura u odnosu na Albaniju ili Rusiju. U tih tri mjeseca uspio sam obići sve znamenitosti Islanda, a posebno su me oduševili gejziri i Plava laguna. Srećom, bio sam u mjesecima kada nije toliko velika razlika između dana i noći. Na Islandu u jednom razdoblju dan traje samo dva sata – istaknuo je.
Igraju li sinovi Noah i Lucas već nogomet?
– O, da. Upisali smo ih u školu nogometa u Gorici.
Odakle vam nadimak Nindža?
– Od druge godine. Bio sam jako nestašan dječak, tukao sam se sa starijim dečkima, penjao po stablima i obožavao TV seriju Nindža kornjače – rekao je Dvorneković. •
...krv nije voda...pa tata je mesar i dobar čovjek..pozdrav...sretno..